Input your search keywords and press Enter.

POREZ U KRVI

“Nas danas vodi osoba koja nije znatiželjna i koja je anti-intelektualna. Zato je odlazak Tonyja Bourdaina tako bolan, jer on bio utjelovljuje suprotnih vrijednosti: bio je znatiželjan i bio je intelektualac.”
Nagnala me ova misao na razmišljanje o čovjeku koji je okončao svoj život na način kako je tko malo očekivao. O ljudima koji nas okružuju, kako nas doživljavaju, i zašto se dajemo!?
Nešto mi neda da se fermam! Dobro poznajem unutrašnje titraje koji me nagone na posao – najprije osjetim jednu riječ negdje u prolazu, pa se ona mota po glavi i na finimentu ne mogu joj se othrvati. Ili, zbog milijun malih nepravednosti koje bodu, a na koje ljudi ne reagiraju. Mislim se; maaa…neću niti ja! I onda ponovo trzaj! Dok nema unutrašnjih trzaja nema ni pisanja.
A onda – zašto čovjek, kao kakva stara tetka, mora o svemu i svačemu izreći svoj sud u roku dvadeseti četiri sata?
Iz psihologije stvaranja poznato je koliko ‘stvaralački rad’ troši tijelo, i kako su nakon njega potrebni, dugi odmori za obnovu snage. Volja za stvaranjem mora doći sama, i nikakvim poticanjem je ne izazivam. Svako pisanje je plod unutarnjeg dozrijevanja: kao i u prirodi, tako i u pisanju nastojati što prije doći do ploda, nije dobro; na pisanju se osjeća lakoća kojom nastaju. Ona mogu biti duhovita, napeta, mogu pobuđivati na razmišljanje, ali nema u njima sažetosti i punoće, kakve su značajke za dobrim pisanjem. Ili, iz kojih se osjeća kako je svaka rečenica plod mnogih doživljaja i teških napora oko izraza. U trenu zanosa nastaje zanimljiv proces psihološki i fiziološki proces; kao da su sve sile organizma usredotočile u moždanima kako bi se što jače oživile slike i misli koje treba zabilježiti. Toplina se podiže. Osjetni organi kao da prestaju normalno djelovati. Oči, uši, opip kao da napuštaju svoju redovnu funkciju ili su se snizili na najmanju moguću razinu. Sve se usredotoči oko onog unutrašnjeg gledanja i osjećanja što postaje pisanjem. Gubi se osjećaj za okolinu, za vrijeme, za stvari. Unutrašnje slike se kovitlaju, gone te, izmjenjuju redom tako da jedva s tim možeš upravljati, a oči i ruke postaju samo nesvjesnim izvršiteljima zapovijesti koje dolaze iznutra.
I gotovo…
Nakon toga tegobno ništa; tegobno čuvstvo iscrpljenost. Nemam volje. Svaka pomisao na daljnji rad i na svaki pokušaj volje kako bi se nešto stvorilo mimo unutrašnjih naklonosti; osjećam upravo tjelesnu bol. I u takvom stanju ići pisati na silu, ili mainstream niz dlaku, čini mi se glupošću, a svaka knjiga besmislicom. Možete upitati je li se ta istrošenost uopće može sa sasvim nadoknaditi, i ne vide li se njeni tragovi u postupnom i prebrzom opadanju tjelesnih snaga, u različitim bolestima pa i preranoj smrti. Interesantno, ne moraju se doduše, očitovati u kakvoj bolesti, ali su još opasniji neizravni tragovi; što u zamršenim putovima ljudskog života ima pojava što se ne može baš opipljivo dokazati; a ljudi baš to žele! Nakon nekog velikog napora, čovjek postane po’malo divlji, zatvoren ili možda nezadovoljan učinjenim; ali to je samo lagani prekid kako bi se skupile nove snage. Dok se bacaš na tipkovnicu, i započneš ozbiljnije pisati, to su dosita muke kavi radnici na drugim područjima jedva da poznaju. Jezik, sredstvo umjetničkog izražavanja sa svim svojim glasovima, oblicima, sintaksom, …itd., čini se prelijepim oruđem, no, u isti momenat, može biti kolebljivo, zlobno znakovlje. Koliko mi se puta učini kako sam odlično odradila u žaru zanosa, a sutradan mi je zvučalo šuplje i čudno. Onda izvire iz teksta nešto što uopće nisam ćela rijeti; nekakav izraz, nekakva riječ!? Koliko samo poređaj samoglasnika i suglasnika su uzrokom da rečenice dobiju sasvim drugačije čuvstveno značenje. Nije sad važno što će to drugi kritizirati ili neće čitati – nego mi je važno što ja to ponekad vidim, a kasno je da se štogod popravi. Insoma, pisanje vam je ropski posao i naporan posao u kojem se ne nalazi pravog zadovoljstva. Na’dah pisati bez ikakvih poteškoća je izuzetno mučan napor kako bi se uklonila svaka hrapavost i nejasnoća; onda vaš ushit ide doli-gori, a kojih čitatelj ne osjeća, ali zbog koji je davatelj prinio svoj porez u krvi…

Jadranka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *