Input your search keywords and press Enter.

O BELLA CIAO

U betuli Od Tonka jopet se sjedi i debatira o novitatima, ma ovoga puta seriozamente pokarala se komapnija bela, pa svatko na svoju bandu kako je to od pamtivijeka:
– Jesi li ti normalan oli šepjo? Poć na Boninovo stavit vijenac na Partizansko groblje? Ko te samo vidi? Strava i užaaas…! – zgroženo se Đuro obrati Ivu.
– Bome da sam lud, nego kako nego ću poć odat počast poginulima; i uvijek idem, i našijem i braniteljima, jerbo sam uvijek bio na braniku svoje domovine i ja i moji!
– Eeee…sad ono famozo pitanje Mato? A đe si ti bio 1991 god? Na skijanju oli privatizacijskom island havenu? –
– Smradovi! Hebalo te bratstvo i jednistvo; da te hebalooo!
– Ma…to ti ova vaša današnja piskarala stave peču naslova u fojima da bi ga se pročitalo; to vama dođe ko merak! Altrimenti xe … non e literata, papirnata, i uopće slaba personata!
– Nikako da se pomirite da se s komunjarama fermalo; taj model xe passe.
– Kako je to posibilo kad su svi od komunista pretrčali u moderne desničarske demokrate; a steso modelo, a stese persone…stese note; O bella ciao!?
– Ma…i ti si pjevo na Šipanu ko mulac: Zovi samo zovi – pa te salvo kunjado udbaš.
– Mjesečina udrila na vrata, svaku večer eto mojeg zlataaaa…A moji dragi partili u Europu, ostavili maškin i motiku – zapjeva Pero iz svega glasa, a gospar Tonko odmah izlećeo iza koltrine za viđet što se jopet događa.
– Misliš ponjeli doktorate?
– Ahaaa…koja krasna mjesečina vanka; ma…samo pogledajte tamo prema Lokrumu; ma…koja bonaca – onda zijevne duboko Pero, malo se počeše iza uha, pa će opet: – bit će slane izjutra.
– Va’ben…što hoćeš od mene Mato? – neobično mirno sa spokojem, a izgovoreno toplo upita ga Ivo.
– Što hoću? Upiši se u bibliotekuuu? Etooo!
– Ja sam upisan bogareti; i ne samo tamoka, nego me pokonja none odmah čim sam se rodio subito upisala u ‘Prijatelja de Ragusina’ perche xe un’honor biti članom…e!
– E..si come no! Percke se nečije ime ne izgovara preko usta uzalud; xe una scifeca…
– Skuzaj me, ma…ja njesma nacionalist!
– Ma…che; bože te sačuvaj to poć govorit! Sono stupidagine! Mensogne! Nago to ti ja eto…samo pišem ko’ neki intermezo; to jest kako grad propada i mažnjava…
– Ništa ne propada! Lažeš! Trebaš naučiti proceduru; poslovnik i moš govori do mile volje, ali ne ništa konkretno!
– Ok…turisti se guraju kroz uličice; tuti arajdani, otvaraju se funjestre kontetnijeh građana rasčupanih velicijeh glava kako bokarići- ovaj odmahne rukom s nestrpljenjem ljutio…
– Što se jediš? Ne smije nitko znat ako ti ne znaš!
– Pa učini i ti tako!
– Ja nemam razloga da se sam sebi smijem. Nisam šempjo. Treba past na niske grane da se počnem smijat sam sebi. To ti je očajanje …prika! Ko da ja ne znam ; hehehehe!
– Faktično njesam ja tvoj prika. To nije dostojno ti si od druge fele…
– Of course; nismo ni braća ni rodjaci; ni bratstvo ni jedinstvo! A što ti je s Ljubi bližnjeg svoga?
– Lako ćemo mi za drugi svijet, pa i s komunstima.
– Onda kako ćemo na ovom svijetu? Moram hodit na grob partizana, na ovom svijetu; aj… ti pođe sa mnome, a ne na onom drugom svijetu; hahahah!?

I tako se karalo do duga u noć. Čovjek voli vjerovati, i to nije teško kome je od ove cijele stvarnosti ostala jedino ono u što vjeruje. Tako narod vjeruje kako će netko učinjeti neki mirakul, subito…još danas. Neku makinu koja će sve ispreskakati, samljeti sve što ne valja, a puk će moć poć u postelju, široko i veličanstveno će zijehat, pa izmolit svoju molitvu prije spavanja, neozbiljno, zabavno …pa da s Europom i pasaportom usne blaženo…

Jadranka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *