Input your search keywords and press Enter.

MOJI BOŽIĆI

Mene zanima kako će izgledati ovaj Božić…!?
Sjećam se prijašnjih Božića; je li stoga što su moji sinčići tada bili maleni, pa su vjerovali u naše bajke. Na pitanja kako će Djed Božićnjak se skalat niz fumar i hoće li biti cijeli šporak od čađe, nisam znala odgovora.

Dobro, kupili bi bor, lijepo namjestili, a onda bi stariji sin stavljao balune, a mlađi potezao i skidao s bora. Onda bi nastala skrika i vika; naš kučak Oskar bi stao lajat jer nije volio buku; (ptsp od rata… nažalost nije više s nama, i hvala Oskaru jer je pomogao mojoj djeci svojim toplim očima i brigom za njih, a oni pak za njega, eto… nekako nisu puno imali trauma iz ratnog perioda); a Ćićo papigica nije volio da kučak laje, pa bi se nagnuo skroz s naopake, i nekako visio doli s glavom i raširenih krila na gori u kajbici i kriještao.

Insoma, od te silne galame kučak bi stao trčat prema vratima od kuće, jerbo je mislio kako će brzo sirena pa da se ide u podrum. I tako bi taj naš bor obavezno finuo na pod, a baluni bi lećeli na sve strane; pa …možda dva do tri puta tijekom blagdana, jerbo uvijek ima razloga za neku galamu u kući; zar ne!?

Osim što bi eto znalo bit kaotično, naravno da opet ne bih znala spjegat djeci kako sad opet vide Djedicu Božićnjaka ili Mraza na TV-u kako glumi coca-colinoga debeloga lika koji ulazi sav čađav kroz fumar u naš stan i daje poklone? Dobro, čitale bi se priče, a od bajka se započinje spravljat za život; uvijek je ‘dobro u borbi protiv zla’ – pa tako jadničci naši „maleni“ da znadu što ih čeka.

Netko konta s druge bande; bliži se vrijeme popusta. Bliži se vrijeme kada ćemo iskreširat lovu za bor ili je bolje kupiti falsi.

Zašto volite ovaj dan? Ili, zašto više nije kako je negda bilo?

Većina djece ne zna što slavimo tog dana. „Jedino pozitivno u Božiću je to što se najedem kolača za cijelu godinu i dobijem poklone i igram igrice!“ neki kažu.

A, kad sam ja bila mala, ono čega se sjećam je kako bih voljela da roditelji okite bor što ranije tako bi festižali cijeli mjesec, a kuća svjetlucala predivnim lampicama koje bi donijeli iz Italije; ma takvih više nema. Ne samo svjetlima nego blagdanskom toplinom, ispod bora se nalazio uvijek po jedan poklon za svakoga; ali skromni poklončići, i da… naučila sam se veseliti svakom poklonu koliko on skroman bio, ali biran sa posebnom pažnjom i ljubavlju. Obavezno se čula neka stara gramofonska ploča lagano škripi ploča od Rite Pavone, Modugna ili neki jazz ili slušajući mamine operne arije s tih starih gramofonske ploče. Danas, kada listam obiteljski album, naravno nije bilo božićnih fotkica, ali jednu sam pronašla s mojim pokojnim bratom Srečkom, pa je rado stavljam; ne zamjerite. U pećnici pečenjce, pa orahnjača, pa kroz uzani prolaz između kuća, trči se kod susjeda Šikića; s njima na Misu, pa na kolenadavnje! Eh…da nam je Božić baren pet puta godišnje ili svaki dan, ali valja se sjetiti pouke iz bajki.

Ma sve je awesome!

Da nema Božića, ostali bi ovakvi hladni i rastrgani cijele godine. Božić je slavljenje rođendana Isusa, ili za nekoga oblik tolerancije, opuštanja i malo mira od buke ovog navrelog i sve opasnijeg svijeta.

Ovako kroz taj debelo komercijalizirani blagdan ipak imamo trenutke za sebe, magičnu atmosferu koju stvara snijeg i, ne ljubav, jer to je prestroga riječ, već pažnja prema drugima.

Jadranka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *