Input your search keywords and press Enter.

Moja bajka…

Pomislih, dosta mije pisanja o nedaćama u kojima se našla naša jadna zemlja, i ne znam što se tu više može spasiti!? Va pensiero!

Tako poželjeh neku bajku u koju bi na’tren mogla uteći…ko’ dijete. I to mi se ostvarilo sutridan. Obilazeći Grad uletim u butigu od božićnih ukrasa; Christmas shop Nostalgia Sacra, a tamo ugledam moju Aneli i malo popričamo, imala je posla, vjerovali ili ne. Na’mah me nije nešto dojmila butiga, ali kad me je vlasnica pokazala kartončić poviše njezinih vrata na kojem je pisalo: „ We make our own fairytales just here˝ oduševila me. Tada mi je pokazala balunčiće s uzorkom konavoskog veza, kao i one s uzrokom s primorskih marama, što je njezin rad uz malu pomoć Linđovica! Prepuno je kreativnosti vlasnice gđe. Vere Skaramuca. Bravo…to je to! Dođem doma i evo:

MOJA BAJKA

Nakon svih tih događaja u njenoj lijepoj zemlji, baba Ane se probudila ispod starog kontejnera i krene do mojih vrata. Pozvoni, ja se ustanem i promrmljam:
– Ovo je baba za boce – i na brzinu iznesem joj nakupljene plastične boce i boculjke, istresem u njezinu vreću. Ona po običaju kaza: Bog ti do’zdravja…fala vam; trebali vam iznijet smeće…!?“
– Ne…falaaa…- odgovorim joj ja, a zadah znoja, muke, godina, smeća, topline, jada i tuge, ostane u mom srcu. Ode baba Ane i nastavi se kretati za Suncem, od kontejnera do kontejnera. Dug je to hod, a miris hrane je natjera da zastane pored jednog restorančića; iza njega sakupljali se ostatci hrane koji su bačeni u smeće. Uzme nešto kruha, starih konzervi, voća, sjedne na obližnju klupu, najede se, i nije čekala ni momenta, nego odmah krene za Suncem. Hodala je i hodala ulicama grada i odjednom vidje čovjećicu kako s nekakvim bojama šara po platnu. Ona je bila slikarica, a baba Ane to nije znala… Približi joj se i sjedne do njenog stočića, pogleda prema platnu da vidi što to ona zapravo radi….!? Gospođa je pogleda, blago se smiješeći i nastavi sa slikanjem. Vidjela ja kako je pomoću nekog manjeg drveta prenosi boju na platno. I svaki put bi slika na platnu bila sve ljepša i ljepša. I bilo je to pravo čudo od slike, jer je ona naslikala restoran ispred kojeg je sjedilo mnoštvo ljudi, i svaki najmanji detalj je bio na slici; od jastoga na tanjurima, prstaca, odrezaka, torta i sladoleda, užurbanih konobara s leptir mašnama, ali tada uoči jednu ženu kako jede iza kontejnera!? Učini joj se poznata!? Sve u svemu, slika joj se jako svidjela, ali je nije mogla ponijeti sa sobom; no…zarezala joj se u pamćenje! Polagano se udaljavala od čovječice, i prisjeti se kako mora ići za Suncem jer uskoro zalazi…

Htjede požuriti, ali osjeti umor…pa laganije krene, natuče na glavu negda bijelim platneni šeširić, vukući prepune crne vreće boca i boculjaka. I tako je hodala i hodala i hodala; i zastane kod hotela ispred kojeg je bilo puno, puno automobila, ali onijeh bogataškijeh, ali niđe nije bilo vlasnika!? Ulaz u taj hotel je bio veličanstven. Čovjek u uniformi, sa zlatnim pucama i bijelim rukavicama, a naklonio bi se svakom tko bi ušao u hotel otvarajući vrata. Prođe tu neka gospođa za velikim naočalama i crnim šeširom, i masa ljudi što su bljeskali i slikali je gurajući se oko nje, a baba se nekako prošulja i krene za ljudima koju su se motali uokolo. Neki su sjedali u ogromnim foteljama pa pili iz visokih, elegantnih čaša s malim suncobrančićima, što je nemalo iznenadi!? Tad se naglo zaustavi se kod grupice ljudi koji su promatrali sliku na zidu otvorenih usta i divili se!

Na zidu je visila slika; da! Ni manje ni više nego ona koju je čovječica nacrtala!?

– Odakle…se za’boga se stvorila tu!? – začudi se. Kada je malo bolje pogledala učini joj se kako je vidjela nešto savršeno. Trenutak ukraden od Sunca; slobodan od Zemlje, tamnila, težine, nema otpora zraka, samo…neki mirni fluid, i jedna lagana čista kanta jezdi prema staroj ženi prepuna nade…

– Bože dragi – pomisli ona – maaa…sve je moguće!

Svi ljudi su šutjeli, nitko ništa nije pričao… samo su gledali. Da, to je bila ona; baba Ane!

– Pravo blago, najskupocjenija i najljepša slika na svijetu! – smiješeći se reče tiho.

Tako su prolazile i prolazile skupine ljudi, a baba je samo stala i gledala u sliku, pa se odjednom trgne, jer ju je dvoje robusnijeh krupnijeh muškijeh i crnijem odjelima guralo prema vani. Uzdahne, i sjeti se kako da bi trebala poći dalje po uskijem uličicama obići sve kante…

Već je po mrak i više nije bilo Sunca. Ane osjeti pospanost; razmišljala je neko vrijeme kako će ispripoviđet čudnu bajku svojim unucima. Legne ispod kontejnera i slatko zaspi…

Jadranka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *