Input your search keywords and press Enter.

KAD BI SVI LJUDI BILI POŠTENI POLITIKA BI BILA SUVIŠNA

“Oni koji žele tretirati politiku i moral zasebno nikada neće ništa razumjeti.” Tako je napisao J. J. Rousseau i slažem se. Praksa politike ne samo da može, nego i mora biti usklađena s imperativima poštenja.
Ali što je poštenje ili nepoštenje u političaru? Je li moguće da političar uopće bude iskren?
Pitanje ide u srce demokracije.
Kada birači otpišu političare kao nepoštene, protudemokratski pokreti napreduju, a prema prognozama ni HDZ-e ni SDP-e više neće biti vodeće stranke. Tko o čemu, političari o poštenju!
Ipak, svi političari znaju da dvosmislenost i kompromis prevladavaju nad univerzalnim istinama. ‘Ponekad se mora izabrati manje zlo. Obični standardi uvažavanja i pravednosti ne mogu se uvijek primijeniti, ali ne zato što su cinizam i licemjerje sve što je važno u politici… blablablaaa?’ – kažu oni.
Razmotrite, na primjer, dvosmislenost o moralu u politici; teško je uopće o tom govoriti. Naše političke stranke nisu uvijek stranke po definiciji. To su paralelni centri moći ala ‘Bilderberg grupa’, privatne korporacije i banke, mainstream mediji, luksuzni klubovi s probranim članstvom… itd.
Paaaa… teško je zamisliti kako EU vide kao demokratski raj; stoga idemo ovako za one koji nemaju svoje bilderberge i stotine kvadrilijuna dolara.
Idemo mi putem ‘Deset zapovijedi’ – pa se pokazalo kako političko nepoštenje ima različite oblike.
Jedan tip je netko tko je nepošten muškarac ili žena. Takva osoba će biti nepošteni vođa, ideolog ili diplomat u svim okolnostima.
Drugi tip je dobronamjerni diletant. Nespretni i amaterski, postupci diletanata štete interesima koje želi postići.
Politički “kockari” – s druge strane stavljaju kompetenciju na loše korištenje. Oni su vješti, ali nemilosrdni, nedostaju poniznost i izbjegavaju razmišljanje. Bliski srodnik kockara je politički „izazivač nereda“, koji svoje skore ambicije slijedi svim potrebnim sredstvima, bez obzira na rizike i bez obzira na troškove drugih.
Politički “fanatik” je također nepošten, jer je zaslijepljen uvjerenjem da je apsolutno u pravu u svim slučajevima. Fanatik je nefleksibilan i inercijalan, kotač spreman za sve poravnati na putu. Nasuprot tome, politički „trgovac kotačima“ nije manje nepošten, jer mu nedostaje „stvar vizije“. On je bez kičme, lišen principa i povlači se pred odgovornošću.
Izvan tih različitih vrsta nepoštenih političara nalaze se općenitiji politički stavovi. Cinični oblici pragmatizma preuzimaju vodstvo, utjelovljeno u načelu da cilj opravdava sredstva kad god moralni imperativi budu u sukobu s političkim interesima.
Ali stvari nisu tako jednostavne. Povijest nije idila, a biografije političara ne čitaju se poput života svetaca. Paradoksalno, ako bi svi ljudi bili pošteni, politika bi postala suvišna.
To ne znači da ne možemo identificirati poštene političare kad ih vidimo. Kant je opisao dvije vrste političara. Politički moralist – želi “izvući moral” u skladu sa zahtjevima politike koja se tumači kao cinična igra. To je oznaka koja se lako primjenjuje na sve gore opisane vrste nepoštenih političara.
Kantova druga vrsta je moralni političar – koji odbacuje cinični pragmatizam, ali ne podliježe naivnom moraliziranju. Pošten političar je netko tko politiku smatra sredstvom za postizanje općeg dobra. On nije naivan i zna da je često potrebno strpljenje, kompromis i politika malih koraka. Ipak, u ostvarivanju parcijalnih ciljeva neće izgubiti iz vida više ciljeve.
Iskren političar, ukratko, slijedi pragmatizam izgrađen na načelima, na hrabrosti da se kaže neugodne stvari, ali uvijek s konstruktivnim stavom. Doista, neodgovorna kritika je želja za otkrivanjem i objavljivanjem problema, bez premca spremnosti da se predlože izvediva rješenja – možda je najčešći oblik nepoštenja u politici.
Zbog toga je aktualno upravljanje često najbolji test političke iskrenosti kada on ili ona moraju braniti ideje koje su ispravne. Međutim, samo nepošteni političar izjednačava politiku isključivo s popularnošću tj. populizmom.
Istodobno, moralni političar nikada ne uspijeva samostalno osigurati opće dobro. Tek kad se političari međusobno podupiru mogu biti sigurni da u kritičnim trenucima za državu mogu izdići iznad političkih podjela i svojih mentora.
Politička iskrenost nije isključiva odgovornost političara. Javno mnijenje također mora odigrati svoju ulogu.
Prije svega politički praktičar.
Tako znam kako nijedna zavjera, teorija, nikakva količina analize, ne može osloboditi političara od napadaja duše, od mučenja njegove ili njezine savjesti s pitanjima o tome što je i što nije pošteno kada se suprotstavlja centrima moći, u odnosu općeg dobra i socijalne osjetljivosti. Bilo kako bilo, istina ili ne, ta borba traje vrlo dugo, još od Sumerana i Egipta…?! Bogati su postali bogovi na Zemlji. Ali, i iznad svega, pošteni političar dragovoljno preuzima ovaj teret i nikada neće odustati od svoga Boga…

Jadranka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *