IZGUBLJENA GENERACIJA

Objavljeno prije 2 mjeseca  -  - 2mjeseca ago 22


„Velike stvari ne postižu oni koji slijede trendove, hirove i popularna razmišljanja.“ J.K
Izgubljena generacija ili (engl. Lost Generation) pojam je koji označava skupinu američkih pisaca koji su nakon Prvog svjetskog rata, 20-ih godina prošlog stoljeća, otišli u Europu i okupili se posebno u Parizu, koji je tada postao veliko okupljalište pisaca u inozemstvu zbog svoje liberalnosti i otvorenosti. Među njima su bili Ernest Hemingway, Gertrude Stein, Thomas Stearns Eliot, Ezra Pound, Francis Scott Fitzgerald, John Dos Passos i drugi. Sastajali su se u salonima, puno pili, pušili, često imali ljubavne afere, ali ipak su stvorili jedno od najplodnijih razdoblja i neka od najboljih djela američke književnosti.
Prvi put je ovaj pojam upotrijebila Gertrude Stein, koja je vodila jedan salon u kojima su se ti umjetnici okupljali i raspravljali o svojim radovima. Na jednom takvom sastanku, rekla je: Svi ste vi izgubljena generacija. Ta rečenica postala je poznata jer ju je Hemingway spomenuo u uvodu svog romana: A sunce izlazi.
O samoj srži izgubljene generacije najviše govore neki reprezentativni romani, poput Fitzgeraldovog Velikog Gatsbya ili Hemingwayevih romana: Kome zvono zvoni. Likovi u njihovim romanima pokazuju viđenje svijeta samih autora, koji su se hrabro suprotstavili materijalizmu i besmisli modernog svijeta. To je bilo vrijeme velikih promjena i znanstvenih otkrića, ali i industrijalizacije i poslijeratnih kriza, nestabilnosti, zbunjenosti. Usredotočili su se na običnog, izgubljenog čovjeka i njegov odnos prema svijetu u kojem se nalazi, ponekad otkrivajući odgovore na ta egzistencijalna pitanja koja ga muče. Često je glavni junak tragičan lik koji se ne može suprotstaviti sudbini, umire plemenit i pravedan u nepravednom svijetu.
Scotova supruga Zelda, bila je ikona tog osebujnog društva, ali se viđala i s drugim muškarcima. Već u srednjoj školi Zelda je svojim slobodnim nazorima gdje bi ona i prijateljica šokirale čitav grad ostajući nasamo s mladićima, javno uživajući u alkoholu i cigaretama, te plešući ”nedolične” plesove poput charlestona. Zelda pak nije bila impresionirana Gerturdunim društvom, osjećala se odbačenom i izoliranom te se uglavnom dosađivala. Otputovala bi i ludovala svijetom, da bi ekstremna fizička i psihička iscrpljenost doveli do živčanog sloma, te je 1930. godine primljena u sanatorij gdje joj je dijagnosticirana shizofrenija.
Kako to često biva u svijetu umjetnosti, F. Scott Fitzgerald morao je najprije umrijeti da bi njegov talent u potpunosti bio prepoznat. Oduševljeni kritičari bacili su se na proučavanje njegovih radova i zaključili da je genijalni pisac mogao postići mnogo, mnogo više, da ga nije kočila njegova psihički nestabilna supruga; eto…žena je kriva!
To je bez sumnje bio jedan lijep komad življenja i velikih genijalaca tih vremena, a naša generacija se može pohvaliti kako smo proživjeli lijepu mladost. Od šezdesetih-sedamdesetih Rock and roll; ista nas je glazba vezala uz hippy pokret uglavnom je acid rock. Trake oko glave, volane, traperice, a onda i minjaci. Sjećam se kako bi ih polijevali vodom i ćerali kad bi ležali ispod Sponze ili na skalinimima sv. Vlaha. Rock nije više samo teenagerska plesna glazba, on je definitivno glazba revolucije koja predstavlja izraz nezadovoljstva i nade za novu generaciju koja želi “živjeti umjesto da preživljava”, “voljeti umjesto da tolerira”, “hodati umjesto da trči”, “otkrivati umjesto da uči”. Slušali smo: Janis Joplin, Grace Slick, Bob Dylan, The Beatles, Rolling Stones, The Who, Iron Butterfly, Frank Zappa… i puno popularne glazbe.
Kao kulturni fenomen, rock-glazba je na svijet utjecala kao nijedna druga – smatra se zaslužnom za okončavanje ratova i širenje mira i tolerancije, ali kao i kvarenje nevinih i širenje droge. Žanr rock-glazbe je širok i nije strogo definiran – naziv rock često se koristi kao skupni naziv za veći broj različitih podžanrova od metala do soula.
Rock ima svoje korijene u ritmovima bluesa, country glazbe iz 1940.-ih i 1950.-ih. Postoji i utjecaj etno glazbe i jazza. U kasnim 1960.-im i ranim 1970.-im, rock dobiva utjecaje iz soula, funka i latino ritmova. Također u 1970.-im, rock razvija niz podžanrova, kao što su: glam rock, hard rock, progresivni rock, i punk rock. Rock podžanrovi koji su se razvili 1980.-ih su: novi val i hardcore punk. U 1990.-im, novi trendoci su: grunge, britpop, indie rock i nu metal.
Kuća slavnih posvećena je uspomeni na najpoznatije i najutjecajnije rock glazbenike, sastave; među laureatima nalaze se: Chuck Berry, Ray Charles, Fats Domino, The Beatles, Buddy Holly, Elvis Presley, Little Richard, Aretha Franklin, B.B. King, Roy Orbison, Bob Dylan, The Beach Boys, The Supremes, The Rolling Stones, The Doors, Tina Turner, Johnny Cash, Bob Marley, Led Zeppelin, Janis Joplin, David Bowie, Pink Floyd…itd.
Nažalost današnje generacije u svijetu su najsiromašnije, ok… nađe se tu i tamo dobra pjesma, knjiga, film, ali su nažalost iznimke. Ne trash-kulturu utjecajem sa zapada; kod nas je i chick lit literatura uzela maha. Potom se lijepo udomaćio stil – turbo-folka, a hrvatski je dance u medijima dobio pečat: “šunda” ili “glazbe bez mozga”. Istovremeno puneći klubove diljem države, a nakon što je manjem djelu užasnute javnosti postala zamorna i s vremenom utihnula, s danceom se dogodilo isto što i s drugim žanrovima. Nastavio se razvijati i danas je neizostavni dio mainstreama na koji više nitko ne obraća pozornost, a ono što se nekad nazivalo ‘smećem’, već je godinama veliki hit na gotovo svakom partiju na kojem DJ nema originalnijih ideja, pa smatra da je puštanje trasha 90-ih “prava stvar”…!? I ovdje se potvrdilo kako “generalni stav” – direktiva dirigenata iz sjene, prepoznaje ljepotu kao prvorazrednu opasnost, a njene nositelje tretiraju kao ideološke protivnike. Autorima željnim afirmacije i opstanka na sceni preostaje kao i nekoć mimikrija ili gard zvan “rotkvica” (izvana crven, unutra bijel). Pitate li dakle, ima li ljepote u današnjoj umjetnosti, moglo bi se odgovoriti da ona egzistira u ilegali. Mediji nisu zainteresirani za nju. Po njihovim kriterijima ona ne postoji kao “današnja“ umjetnost, zato više nego drugi demonstranti na utemeljene prosvjede imaju pravo jer su medijski obespravljeni.
Ljepota je istjerana i iz prakse na ‘Akademiji ljepote’. Na mjesto nje potiho je ustoličen akademizam ružnoće. Ona (ružnoća) je postala sinonimom za umjetnost, kriterij za diplomiranje i put prema afirmaciji.

Jadranka

22 preporuka
comments icon 0 komentara
0 komentara
274 pregleda
bookmark icon

Write a comment...

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *