Input your search keywords and press Enter.

GOURMENT SCENE I NIJANSI U GRADU NEMA

Slažete li se kako je jedan tako sofisticirani hedonizam kao što je uživanje u istančanim gastronomskim nijansama neodvojivo povezan sa dobrim odgojem. Nažalost, u našem ugostiteljstvu ponekad nedostaje uljudbe u stanju priloga.

Tako gledam neki dan na Gundulićevoj poljani konobar poslužuje Japanca, pa povirim, kad na pjatu doslovno ovo: tri ćevapa, malo paste šute, malo priganih patata i još nešto zeleniša i ostataka. Kako to da pasta ide uz ćevape, ili prigane patate uz pastu? Ili, pak nešto crtaju po pjatu cik-cak, da ti dođe muka. A jada…jada; na što smo spali…!?
Tako u Gradu imamo tri-četiri vrhunska restorana, a sve drugo su tavernice, konobe, gostione, pizzerie, a ostalo ‘prčvarnice’, a svi bi spadali recimo u srednju kategoriju, ali po cijeni baš i ne. Ne procjenjujem interijere jer su uglavnom otvoreni u portunima od kuća, podrumima ili bivšim skladišnim prostorima. Tavolini po ulicama, a ulice kao mravinjaci, a furešti pasavaju guzom tik do vašeg stola, a konobarica kako balerina s tacnom iznad glava probija do gosta, a preko puta kamarijer zamahuje tavajolom po napici rastjerujući i čisteći smrad prigane uljačine, znoja, parfema, golubova i prevladavajućih jakih neugodnih mirisa iz pizzeria ?!

Što je prvi dojam kad naše gastro ponude?

Dakako, jelovnik olitiga jestvenik! Hmm, to se prije svega povezuje s gastronomskom problematikom. Jelovnik je više od običnog popisa jela jer, s jedne strane, mora podrobno i maštovito prikazati jela, a s druge ih vizualno istaknuti. Ako se tomu doda i pitanje jezika, jelovnik se posve uklapa u razmatranja o lokalnom identitetu što kod nas nije slučaj, jer nema ničesa dubrovačkog. Izgledom plastificirani ili s izlizanim koricama nemaju veliku maštovitost kod izgleda jelovnika, a ikonografija je posvuda ista; vide se boce i razne čaše, vino, pivo, šampanjac, ali i zidine, meso, riba, kokošji file, jastog, šunka, pa čak i svinjska glava. Ukratko, vlasnik pobuđuje okusnu maštu svojih gostiju, obećava im pravu gozbu. No, riječ je samo o vizualnom poticaju … zapravo ne nudi se toliko jela; jer se od ugostitelja ne očekuje bog zna što, «jer su mahom svi neke druge struke, te ne mogu svi biti gastronomski specijalizirani. Pa je njima sve jedno kako se piše jestvenik, ako samo poso ide». Kvaliteta usluge na niskom nivou; poznato je kako vrstan kogo rijetko viđen gost, a hrvatskih konobara, ovdje govorim samo o stručno školovanim i izučenim konobarima gotovo i nema. Nekad kontam kako za Dubrovčane nema restorana kao što je nekada bio Ocean na Pilama za izać’ s obitelji i izjesti miješano meso, čašu dobre glazbe, a da te ne oderu; NEMA!?!
Ipak odabrala sam restoran, sjela i konobarica dolazi primiti prvu narudžbu za eventualni aperitiv i dati jelovnik. Govori toliko tiho da ju ne čujem od običnog razgovora ostalih gostiju, ali pokušava mi uporno uvaliti pjenušac za aperitiv, a meni se baš pio neki fini domaći liker, a ne šampanj. Na pitanje imaju li štogod domaćega, ala orahovica, pelin, rožolin, rakija od rogača, odgovora kako imaju svakakve likere i počne nabrajati: jeger i ostale stvari koje se služe u bilo kojoj birtiji?? Nakon nje dolazi gazdarica, pitam je što bi preporučila i dobivam odgovor: “Ne poznam vas, ne znam što volite, pa mi je teško preporučiti”. Ovako nešto nigdje nisam čula, valjda bih trebalo u svaki restoran doći deset puta prije nego pitamo za preporuku? Što bi tek rekla Michelin inspektoru; hahahahaaaa! Dogovaram hladno i toplo predjelo, uz njen savjet da se za glavno odlučim poslije, pa kaže: “Za vino će doći moj muž….”
Ali nije došao?
Dobro, nije bilo na kraju loše, ali taj prag naše tolerancije ne znači ništa stranom gostu.
Insoma, gledam na Pilama od toliko najavljivanog luksuznog objekta s draguljarnicom i kožnim brendiranim accessories, s vrhunskom gastro – ponudom; nema ništa. Ipak je ovih dana otvoren hamburger house …??
Bili se odlučili za ovakav večernji program – slow food menu, a da vam porastu zazubice, donosim ga u cijelosti.
SLOW FOOD MENI:
Pureća pašteta na sosu od divlje naranče i grožđica
Pjenušavi refosco Velarda
Carpaccio od tune (a to bi bilo tuna po starinsku)
Malvazija
Domaće njoke od golokudnog griza punjene s pršutom, i s krem umakom i kojim listićem od kadulje
Refosco
Pišmol s dubrovačkim travama
Mezzo Forte
Dubrovačka pašticada
Batič Angel Red Grand Cuvee
Rozata
Desertna invazija s Pelješca – Plavac mali ili prošek, i još nešto – obožavam limunadu s limetom i kolač od maline.

Đe bi se našlo ovo naše društavnce ugostitelja kad u visokom društvu ima oko dvije tisuće elitnih restorana diljem svijeta, tzv. Zlatna selekcija – Michelin. Priča o Michelinu, barem što se Istre tiče, traje gotovo deset godina, a prije tog datuma, Istra je gotovo cijelo desetljeće organizirano, predano i izuzetno kvalitetno radila na podizanju ukupne gourmet scene s osnovnim ciljem da dobije dignitet i reputaciju koja joj je nesumnjivo pripadala, no to je trebalo potvrditi u realnom životu i na tržištu. Hrvatska tako sada ima pet restorana s jednom Michelinovom zvjezdicom, a Dubrovnik, koji ima prestižnu Michelin zvjezdicu je ‘Restaurant 360°’, a koji zbog svojeg turističkog utjecaja može se pohvaliti i s celebrities elitom. Iako je lokacija i pogled nešto spektakularno, hrana izvanredna, štoviše sve zajedno čini gastronomsko iskustvo senzacionalnim. Ostalima je ostavljeno mogućnost na znanje i ravnanje…

Jadranka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *