Input your search keywords and press Enter.

DUH S MARGARITE

Još žeže. Ma vonja u gradu na finimenat od glavnoga stađona.

 – Đe… nam ono gleda sv. Vlaho? – zapitam se. Prištampalo mi se na momenat kako se neki fratar šetando uspinje na pobrežje od grada prema gulfu, prema getu ispod sv. Marije.

– Ma je li ono naš Parac?! – provirivaju čeljad kroz funjestre, jerbo ne bi bio mirakul od mirakula za viđet neku sjenu, kako što se đe i đe ukazuje duh od soldata što hoda po Margariti, blizu Kazerme.

Prohodeći dugom ulicom, a na uskijem i visokijem kućama, poneđe zgarbavaju se balustrade inkorunane sa svakojakom ornamentima,  kolonama i grastama cvijeća, a naokolo gustijerne i đardini. Neđe su kolonade ćerno-bijeloga kolura, ovisno o tomu na kojoj je bāndi sunce, a neke samo zavezane ružinavom žicom, stoju inbandane, a umjesto ornamenata viri nekoliko starijeh grasta  iz kojih strkoću, pjutosto  osušene grančice cvijeća. Sve je aredano po starinskoj dubrovačkoj užanci: un salone, kvatro stance, belvedere  e un balkon; kako se živjelo negda od naza velike trešnje 1667. A pri vrhu komin s popretom, a na pjanima kamare od odra i saloče. Salonet, oliti kamara od vizita je po užanci na prvomu podu. A skalama nigda kraja. Mularije koliko mudrago  za skakat gori-doli, e… po uskijem skalinima do šufita, a na samom vrhu un’ balkonćin  s pogledom na kreste dubrovačkijeh diferentijeh fumara. Soto kupjerata načinjenih kvazi vazda na dvije vode su funjestrini i male buže u koje ulijeću golubovi. Za viđet je i drugijeh stvari; na tiramoli cuja se tamo-amo apeno oprana bjankarija,  oli roba od fatige: bijele, crljene i žute maje i diferente krpice, sve na nategnutom špagu uhićenom na uha funjestara,  pa priko ulice,  oli u križ. Na svrhu sve to i još puno tega što ni ne vidiš ostaje zagrnuto moćnim zagrljajem gradskijeh mira. Kad kurijozni furesti provuču glave kroz neka malahna vrata iza Gospe, apena arivali… za  otkrit prohod kroz ulične kantune  koji će hi dovesti do kraja gradskije mira; pitaju se oli će intrat do mora, oli može’ bit baš nać oni skriveni kafić s meraviljozom mužikom ofucanijeh tavolinića s kockastim napicama koji zbijeno stoju; ko da visu na samom rubu seka i pričipicija na koje se naslanja i sami Grad. Uz domaću čeljad, nije neobika natrapat i na koju furestu facu što danas tu žive, ma sve je to grad i Dubrovčana i Konavljana, Primoraca, ma i došjenci, tj. onijeh koji su to odnedavno postali. Prohodeći kroz stisnute uličice uz raspalankane funjestre, oli one otvorene samo na libro, komodamente ćeš često osluhnut bulikane, bestimiju, a i prijetnju, jerbo u temu djelu Grada nema  nićesa privatimente, pa ni onda kad ti toka poć u kamarin. Ali iza svega tega, oli i pored svije bulikana, nasvrhu… svrhe, pjesma bi pomirila sve njih. Spećalmente onda kad bi se tokalo spravit za Festu od Buže gornje;  štohoće rijet gradelanje s dobrijem vinom. Tako bi uz ariu di’ Mediteraneo, brijeme i ođe baren na momentin fermalo, ustavilo apena  dijo prijašnjega dubrovačkoga šuga, u tijem malahnijem šenama što su činjele šušur življenja negdašnijeh domaćijeh kantuna…

Insoma, taj Starac iz Stojkove vizije, što se voltava po ulicama, hotio bi nam rijet dvije o nečistijem poslima; ma…samo ko čuje, jerbo za fetive Dubrovčane uvijek je sveprisutan i avizava na vrijeme …

Jadranka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *