Input your search keywords and press Enter.

Treba znat i s mitom baratat

 
Otkrivamo ono što se danas svakom normalnom Hrvatu gadi, a što najviše konzumiraju političari i vlast (vlastela):  MITO!

Iz dubrovačke povijesti:

"Prigodom predaje harača dubrovački poklisari darivali su više vezira i uglednike na Porti. Najveći dar dobivao je veliki vezir, i to iz dva razloga. Od početka 16. st taj je visoki dostojanstvenik bio službeno zadužen za odnose Dubrovačke Republike i Porte. Osim toga, Dubrovčanima je izdavao dozvole za kupovinu i izvoz vrlo jeftinih osmanskih žitarica u Dubrovnik koji je tom vrstom prehrambenih namirnica uvijek oskudijevao. Zato se dar velikom veziru sastojao od oko 1100 zlatnika te veće količine skupocjenih tkanina i bio je barem peterostruko veći od uobičajenih darova drugima.

Sveukupno gledajući, poklisari su darivali gotovo sve članove Carskog vijeća i sve niže službenike Porte s kojima su dolazili u dodir. Davali su im gotov novac, tkanine i srebrne pladnjeve odmjerene prema njihovom utjecaju i važnosti. Pritom su se pokušavali prikazati štedljivima koliko god su više mogli. U sklopu taktike prikazivanja siromaštva čak su smanjivali vrijednost darova u nekoliko navrata.

Poznato je da su vrlo jak utjecaj na Porti imale žene, bilo one u rodu sa sultanom, bilo druge pripadnice harema. Sultanove sestre i tetke bespogovorno su upravljale životima vezira za koje su bile udane. Očit znak takve vrste nadmoći bila je kama, optočena draguljima koju su stalno nosile.
Vrlo je zanimljiv odnos Dubrovčana prema tim moćnim ženama. Poklisari su ih darivali upadljivo skromno dajući im tek nešto malo tkanina, svijeća i slatkiša. Štoviše, za razliku od njih, sultanovoj majci i suprugama, odnosno miljenicama, nisu darivali ništa. I dok su Dubrovčani prema gospodaricama harema postupali tako, mletački predstavnici organizirali su za njih posebne posjete. Prebogate darove prvo bi pokazali velikom veziru uz tvrdnju kako žele ugoditi svima koji uživaju sultanovu naklonost. Onda bi ih predali zapovjedniku crnih eunuha, haremskih čuvara.

U hijerarhiji osmanske vlasti mito je imalo vrlo važnu ulogu. Dubrovčani su za to jako dobro znali. Primali su ga svi ministri, čak i sam sultan. Očekivali su ga i niže rangirani koji ne bi imali nikakvog utjecaja i ne bi predstavljali ništa da nisu bili miljenici visokih uglednika. Dubrovačka darivanja u takvim okolnostima nisu mogla biti svedena na uobičajene darove. Mito su bili prisiljeni dijeliti praktično na svakom koraku, u razmjerima od sitnih darova do više tisuća zlatnika.
Promišljajući čime podmititi određenu osobu Dubrovčani su često izabirali rijetkosti, kuriozitete, pomodne i priželjkivane predmete kakvih nije bilo na turskim tržištima. Dakle, takvi daroprimci dobivali su dubrovačke zahare (bombone od šećera koji su mogli biti začinjeni bademima, kavom, pinjolima, cimetom), voćne slatkiše, ušećereno voće, slatkiše koje su pripremale dubrovačke redovnice.
Uživali su i u najboljem dubrovačkom vinu malvasiji.
Brojanice islamskih vjernika, tespisi, napravljeni u Dubrovniku od koralja, bili su omiljeni od Bosne do Istambula. U
mjetno cvijeće ili mirišljava ulja iz Italije vjerojatno su značili puno svima onima koji su slijedili modne trendove. Naručivao se i čitav niz različitih tkanina, iz Španjolske, Milana, Venecije i Londona.
Osmanlije su priželjkivali i skupocjene boce, bodeže ukrašene koraljima, ure, recimo francuske koje odbijaju sate a nose se na lancu oko vrata, lornjone, naočale čiju su jačinu određivali prema starosnoj dobi.
Darivali su im i sokolove, papige i konje.
Jednom prilikom Dubrovčani su podmitili i sultana nadajući se da će ih zaštititi od nenaklonjenog velikog vezira. U potrazi za željama Mehmeda IV. pomogao im je njegov konjušar rekavši: Sultan je trenutačno opsjednut dalekozorima. Zato prevrnite zemlju i nađite najjači i najsavršeniji. Ništa drugo neće valjati. Sultan je takav. Ako se zanese najbezvrjednijom sitnicom, ona će mu značiti više od stotina milijuna dukata. Po svemu sudeći, Dubrovčani su mu darovali srebrni dalekozor, obložen kožom, učinjen u Rimu rukama najboljih majstora.

Dakako, prema nepisanom pravilu, mito se dijelilo diskretno, u tajnosti, dok se drukčiji postupak držao ravnim skandalu.
Skandal te vrste zamalo se zbio 1679. godine kad su ga nesnalažljivi dubrovački poklisari htjeli javno predati velikom veziru. Zgranuti vezirov zamjenik oštro ih je ukorio:
‘Koja su ovo čeljad, hoće ga u obraz udrit s dvadesti kesa i ukazat mu prid svijem svijetom da im ih grabi, i da im nepravo čini. Dje ste vidjeli, kada se što vezijeru obećava za imat njegovu milos, da se njemu prid oči donosi. Današnje čeljadi, ne znadu što im se hoće, ni što bi im se htjelo, sve biste vaše stvari ištetili. Sada najbrže odnesite i pridajte haznadaru vezijerovu bez kalabaluka i ako inako učinite, vi ćete znati. Vražje čeljadi…!’
To mito od ‘dvadesti kesa’ bilo je vrlo bogato. Drukčije rečeno, iznosilo je 10.000 srebrnjaka. Nije bilo rijedak slučaj, jer je i u mnogim drugim prigodama moralo biti vrlo skupocjeno i tada je jasno govorilo u dubrovačkom bogatstvu.
Srećom, jedinim svjedokom tome bio je i ostajao daroprimac i najuži krug njegovih suradnika."

izvadak iz:
dr. Vesna MIOVIĆ-PERIĆ „Darovi i mito na osmanskoj Porti“
odabrala:
Amareta