Input your search keywords and press Enter.

Sv.Florijan i vatrogasci

Kako je Florijan postao svetac i zašto je zaštitnik baš vatrogasaca?

Sveti Florijan bio je rimski časnik a živio je u vrijeme cara Dioklecijana(243-316),  u III. stoljeću poslije Krista u rimskoj provinciji Noricum (današnja Austrija) , u mjestu Lorchum. Car Dioklecijan koji je uredio novčani sustav, gradio ceste, utvrde,  izgradio je i prekrasnu građevinu u Splitu, zvanu Dioklecijanova palača, ostao je u povijesti zapamćen kao vladar koji je nemilice progonio kršćane na cijelom području Rimskog Carstva kojem je pripadala i današnja Austrija. Prema nekim legendama Florijan je, kao rimski časnik, živio u Lauriacumu, današnjem Enns-Lorchu, pokraj Linza (Austrija). Vjeruje se da je kao časnik bio zadužen i za vatrogastvo, jer su još u Augustovo doba (63 godine prije Krista- 14 godina poslije Krista) u Rimu i svim pokrajinama Rimskog Carstva, gdje su djelovale rimske legije bile ustrojene vatrogasne postrojbe. Kršćane su progonili za vrijeme vladavine cara Dioklecijana i Maximusa. U to vrijeme, na obalnom području Norciuma, funkciju namjesnika obnašao je Aquilinus, koji je nakon dolaska u Lorch, s velikim žarom začeo "lov" na kršćane: četrdesetoricu njih je ulovio i nakon dugog mučenja bacio u tamnicu. Kad je za to saznao Florijan, u to vrijeme umirovljeni glavni činovnik, koji je tada živio u gradu Cetiumu (danas Zeiselmaur), požurio je u Lorch i sam izjavio da je kršćanin. Saznavši za to, namjesnik je od njega zatražio da prinese žrtvu bogovima, što je Florijan odbio. Ostao je dosljedan tomu i kad su ga stavili na muke. Na kraju je pala presuda. Naredili su da ga se s kamenom oko vrata baci s mosta u rijeku Enns.

Osoba, koja ga je gurnula u rijeku, oslijepila je, a rijeka se uplašila i izbacila mrtvo tijelo na hrid, gdje ga je jedan orao čuvao s krilima sklopljenim u obliku križa. Potom se pojavio svetac i pokazao jednoj ženi mjesto gdje se tijelo nalazilo. Nakon pojave sveca žena je upregla životinje i odvezla se do rijeke Enns gdje je pronašla mrtvo tijelo. U strahu od pogana, pokrila ga je slamom i granjem. Upregnute, žedne životinje toliko su se umorile putem do mjesta gdje se tijelo trebalo pokopati, da nisu mogle ni maknuti, tad se na ženinu molbu iz zemlje otvorio izvor iz kojeg i danas izvire voda; osvježene su životinje nastavile put i stale na mjesto koje je svetac označio. Zbog nemilosrdnih progona pokopali su ga brzo i kradomice. Nakon toga, kod groba su se zbila mnogobrojna čuda: zli duhovi su istjerani iz ljudi, bolesni su ozdravljivali i svaki je bolesni vjernik na tom mjestu nalazio olakšanje svojih muka. Onih 40 kršćana umrlo je u tamnici. Sve se ovo dogodilo u blizini obale Norciuma u Lauriacumu, za vrijeme vladavine Dioklecijana i Maximusa, kada je Aqilinus bio namjesnikom".

Opisani događaj zbio se 4. svibnja 304. godine i zbog toga je taj dan – 4. svibanj prihvaćen kao Dan Svetog Florijana.
Kršćani su sačuvali trajan spomen na Florijana i proglasili ga svecem. Na mjestu gdje je prema legendi sahranjen izgradili su oko 800. godine benediktinski samostan koji je kasnije prešao u ruke augustinaca. Nazvan je "Samostan Svetog Florijana". I danas postoji, nalazi se nedaleko od austrijskog grada Linza. U svom sastavu ima jednu od najljepših crkava austrijskog baroka, koja je raskošna s veličanstvenim orguljama i sedam velikih zvona. Današnji izgled samostan duguje milanskom arhitektu Carlu Antoniu Carloneu, začetniku izgradnje koja je trajala gotovo jedno stoljeće.
Kult o Florijanu razvio se krajem VII. stoljeća, kad je bio štovan kao pokrajinski svetac i zaštitnik provincije uz rijeku Enns od najezde, paleži i pljačke Avara s istoka. Od tad postoji i prvi pismeni zapis (791. godine) u kojem stoji da je Karlo Veliki kod rijeke Enns održao trodnevnu misu, moleći se Svetom Florijanu da pomogne njegovoj vojsci u borbi protiv Avara.
Kao zaštitnik vatrogasaca Sveti Florijan prihvaća se tek početkom XIX. stoljeća, tj. u vrijeme kad počinje organizirano vatrogastvo i kad se počinju ustrojavati dobrovoljna vatrogasna društva. Svetog Florijana, kao svog zaštitnika prihvatili su vatrogasci Europe (Austrije, Mađarske, Njemačke, Hrvatske i dr.), vjerojatno stoga jer su smatrali da je bio rimski časnik u nekoj rimskoj legiji koja je imala zadaću gasiti požara i spašavati imovinu, što se poput vatrogasaca zalagao za svoje bližnje, nije zatajio kršćansku vjeru, hrabro je umro i nije se odrekao Isusa Krista.
Hrvatski vatrogasci prihvatili su Svetog Florijana krajem prošlog stoljeća po ugledu na europske vatrogasce. Osobito su ga slavili vatrogasci u sjevernoj Hrvatskoj, na području tzv. Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice koja je osnovana 1876. i djelovala sve do 1918. godine.

U razdoblju između dva svjetska rata (1918.-1945.) u Hrvatskoj se i dalje neobično štuje Sveti Florijan, podižu mu spomenike, postavljaju slike ili kipove u crkvama, u vatrogasnim domovima, na raskrižjima cesta i putova, na zastavama dobrovoljnih vatrogasnih društava, obiteljskim kućama…….
Od 1945. godine do 1990. Sveti Florijan se nije slavio u Hrvatskoj, uklonjen je iz vatrogasnih domova, zabranjivane su i odbačene zastave s likom Svetog Florijana i Sveti Florijan je službeno "nestao" iz vatrogastva.

Godine 1991. tj. nakon proglašenja slobodne i samostalne Hrvatske, Sveti Florijan se vraća u naša dobrovoljna vatrogasna društva i profesionalne vatrogasne jedinice. Obnavlja se ljubav i štovanje prema vatrogasnom zaštitniku. Prihvaća se opet Dan Svetog Florijana ("Zakon o vatrogastvu, 1993."). Vatrogasci pronalaze stare vatrogasne zastave s likom Svetog Florijana, štuju ga, obnavljaju njegove kipove i slike.