Input your search keywords and press Enter.

Kako je to nekad bilo

Tko god da je sastavio ovu Generacijsku čestitku – svaka mu čast! Kružila je dugo mail-om, ali za sve one koji je već nisu čitali, mislim da je vrijedi ovdje staviti:

Tko god da je sastavio ovu Generacijsku čestitku – svaka mu čast! Kružila je dugo mail-om, ali za sve one koji je već nisu čitali, mislim da je vrijedi ovdje staviti:


Cestitamo Generaciji…

 Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!

Prema onome što kažu današnji pravnici i birokrati, svi mi koji smo bili djeca u 50-ima, 60-ima, 70-ima i ranim 80-ima, vjerojatno ne bismo trebali biti živi.
Nasi dječji kreveti bili su obojeni kričavim bojama
na bazi olova.
Nismo imali zaštitne poklopce ili brave na bočicama
lijekova, vratima i ormarićima, a kada smo se vozili
na biciklu, nismo  imali kacige.
Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva
i zračnih jastuka. Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a
ne iz boce.
Užas!
 
Jeli smo kolaće, kruh i margarin i pili gazirana
slatka pića, ali nikada nismo bili debeli, jer smo
se stalno igrali  vani.
Dijelili smo jedno gazirano piće sa četiri
prijatelja, iz jedne boce, i nitko od toga nije
umro. Provodili smo sate gradeći male automobile iz
raznoraznih otpadaka i  onda se spuštali niz brdo,  
da bismo onda otkrili da  smo zaboravili na kočnice.
Nakon što smo se nekoliko puta zabili u grmlje,
naučili smo riješiti problem.  
Otišli smo od kuće ujutro i igrali se cijeli dan, vraćali smo se kući kada bi se upalila ulična svjetla. Nitko nije mogao s nama razgovarati cijeli dan. Nismo imali
mobitel.

 Nezamislivo!

Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video
igrice, 99  satelitskih programa na televiziji, filmove na
videu, surround sustav,  mobilne telefone, kompjutere ili Internet chatove.
Imali smo prijatelje! Izašli smo van iz kuće i
našli ih.
Igrali smo graničara i ponekad bi nas lopta zbilja
zaboljela.
Padali smo s drveća, znali smo se porezati, slomiti
kost ili zub, i  zbog tih nesretnih slučajeva nije bilo nikakvih sudskih tužbi. To su bili nesretni slučajevi. Nitko nije bio kriv  osim nas.

Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice
i naučili kako  da  ih prebolimo. Izmišljali smo igre sa štapovima i teniskim lopticama, i iako nam je bilo rečeno da će se to dogoditi, nikome  nismo iskopali oko.
Vozili smo se na biciklu ili prošetali do
prijateljeve kuće, pokucali ili pozvonili na vrata,  
ili samo ušli i popričali s njim.
Igrale su se razne igre i nisu svi ušli u ekipu.
Oni koji nisu, morali su naučiti nositi se s
razočaranjem.
Neki učenici nisu bili pametni kao ostali i nekada
su pali razred i  morali ga ponavljati.
 
 Užas !!!!!!!!!

Testovi se nisu prilagodjavali iz bilo kojeg razloga.
Naši postupci su bili samo naši.
Posljedice su bile očekivane.
Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako
smo imali problema u  školi ili sa zakonom bila je
nezamisliva.
Oni su zapravo podržavali školu i zakon. Zamislite to!
 
Užas!

Ova generacija je proizvela neke od najboljih
preuzimatelja rizika, rješavatelja problema i
izumitelja, IKADA. !
Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i
naučili smo se s time nositi.
I vi ste takvi! Čestitamo svima koji su imali
sreću da kao djeca odrastu prije nego što su
pravnici i vlada počeli  regulirati naš život….