Zaslužni Dubrovčanin Miho Božović

Spomenik ili spomen-ploča zaslužnom Dubrovčaninu Mihu Božoviću?

Vinko Ivančević, Pomorsko-trgovinske veze starog Dubrovnika s rusko-crnomorskim lukama, Pomorski zbornik, 5, Zadar, 1967, str. 512, (bilj. 10), 525, (bilj. 89), piše: “Dubrovčanin Miho Božović, koji tada boravi u Carigradu i obavlja službu dragomana [službeni tumač diplomatskog predstavništva na Istoku], a koji je vrlo zaslužan za dobivanje dopuštenja za plovidbu dubrovačkih brodova po Crnom moru. Božović će i u ostalim vladinim potrebama na Porti igrati važnu ulogu.

Za njega Lujo Vojnović (Pad Dubrovnika I, Zagreb, 1908, 30-31) kaže: ‘Ovaj veliki čovjek zaslužio bi naročitu studiju, a u Dubrovniku kip zajedno s Boškovićem’. …Druge nacije, među njima ruska i austrijska, bile su mnogo prije uredile pitanje pristojbâ za prolaz svojih brodova Bosporom i za krcanje odnosno pretovar žita u Carigradu. Dubrovačku su plovidbu te pristojbe posebno stavljale u podređeni položaj. Za prolaz brodova Turci su naplaćivali 2 pare po carigradskom kilu ukrcanog tereta. Tu bi pristojbu Turci naplaćivali i kad bi dubrovački brodovi u Carigradu, ne ulazeći u Crno more, preuzimali teret s drugih brodova europskih država. Stoga su dubrovački diplomatski predstavnici tražili da se s dubrovačkim brodovima postupa onako kako se postupa s brodovima drugih europskih država koje su najviše povlaštene. Osobito su nastojali da bi plaćanje pristojbi uredili kako je to Austrija uredila za svoje brodove. Vještom diplomatu Mihu Božoviću uspjelo je, naravno uz bogate darove, da dubrovačke brodove oslobodi tih visokih pristojbi, koje su, kako su to otkrili on i drugi dubrovački diplomati u Carigradu, naplaćivali reis efendija i još tri visoka turska dostojanstvenika. Odsada su dubrovački brodovi plaćali vrlo snižene pristojbe za prolaz u Crno more, a tako isto i za povratak iz Crnog mora. O slobodnoj plovidbi po Crnom moru, kao i o oslobođenju od visokih pristojbi i o njihovom sniženju na razinu kako su ih plaćali brodovi drugih europskih država uspjelo je Dubrovčanima da 2. IV. 1804. dobiju sultanov hatišerif koji je bio zabilježen u uredovne knjige turske kancelarije da bi se ‘učinio vječnim’, kako to spomenuti Božović izvješćuje vladu u Dubrovniku. Već 1801. vlada je dragomana Božovića imenovala građaninom bratovštine sv. Antuna, što je bila velika čast, a 1805. po kap. Mihu Turčinoviću šalje mu zlatnu kutiju za duhan s grbom Republike koju mu je još lanjske godine dodijelila za njegove zasluge”.
Vinko Ivančević, Dubrovački konzulat u Odesi, Naše more, god. III, br. 5-6, Dubrovnik, 1956, str. 345, nastavlja: “Odmah poslije potpisivanja hatišerifa vidimo pravu bujicu dubrovačkih brodova iz Carigrada u pravcu Odese i Taganroga, a to se i idućih godina stalno nastavlja”.
Vinko Ivančević, Dubrovački brodovi u Carigradu nakon pada Republike, Naše more, god. XX, br. 4-5, Dubrovnik, 1973, str. 187, nadalje navodi: “Godine 1812. Ignacija Božović, sestra Miha Božovića, od francuske vlasti traži propusnicu za Carigrad. U svojoj molbi kaže da se tamo već 25 godina nalazi u službi pruskog kralja njezin brat Miho. …Ignacija u svojoj molbi dalje spominje da se Božović oženio u Carigradu i da je imao četvero djece: dva dječaka Ivana i Frana i dvije djevojčice Elizabetu i Anetu. Pred osam godina (dakle 1804.) kad je ostao udovac djecu je na odgajanje poslao u Dubrovnik”.
Ilija Mitić, Konzulat Dubrovačke Republike u Carigradu, Pomorski zbornik, 6, Zadar, 1968, str. 465-466, kaže za još ranije razdoblje (drugu polovicu XVIII. stoljeća): “Običaj je bio da na dan sv. Vlaha dubrovački predstavnik u Carigradu održi svečani prijem za sve strane diplomatske i konzularne predstavnike, što je nesumnjivo podizalo ugled i značaj tamošnjeg dubrovačkog diplomatsko-konzularnog predstavništva”.
Ivo Šišević, Dubrovčani u Carigradu, Beritićev zbornik, Dubrovnik, 1960, str. 324, 327, bilježi da je prije I. svjetskog rata u Carigradu živjelo oko 12.000 iseljenika iz Boke kotorske i Dubrovnika, s Korčule i Pelješca i dr. U Carigradu je postojala ‘Dalmatinska bratovština sv. Blaža’ (1900.), te ‘Dalmatinsko dobrotvorno društvo sv. Blaža’ (1913.).
Nakon što se Poljana Ruđera Boškovića ispred Jezuita u Dubrovniku temeljito arheološki istraži (do najdonjih slojeva), trebalo bi je popločati pločama koje bi se mogle jednostavno izvaditi ili na koje bi se odmah upisivala (uklesala) imena i kratkim zapisom zasluge starih znamenitih Dubrovčana. Možda nije razumno postavljati kipove jer bi ih bilo dosta, te svi ne bi mogli stati s obzirom i na moguće predstave Dubrovačkih ljetnih igara. Zanimljivo je konstatirao g. Renato Baretić da će se na jednom drugom “pločniku slavnih” naći imena “estradnih zvijezda” koje će ljudi gaziti i pljuvati ih u prolazu. Sudbina spomena je takva da su prolazna i blijede, ovisno o (kolektivnom) sjećanju ljudi i materijalu zapisa, a definitivno ih gaze stope vremena.

Đivo Bašić