Input your search keywords and press Enter.

Zapisi kap. Joza Šunja o Mariupolju, Kerču, Odesi, Azovskom moru i Krimskom ratu (1853.-1856.)

Tijekom Krimskog rata (1853.-1856.) na vječnoj svjetskoj pozornici rat-međuraće sukobilo se Rusko Carstvo i združene snage saveza Velike Britanije, Drugog Francuskog Carstva, Osmanskog Carstva i Kraljevine Sardinije.
„Krimski rat pripada redu onih ratova u kojim su obje zaraćene strane težile postignuću čisto pomorskih političkih ciljeva: Rusija je namjeravala riješiti problem osiguranja svojih pomorskih komunikacija sa Sredozemnim morem, dok je koalicija – u prvom redu Engleska – težila za sprječavanjem proširenja Rusije na morima i zaustavljanjem napretka njezine ratne mornarice. Očigledno je da nije gubitak Krima, koji je za ogromnu Rusiju bio jedan mali dio zemljišta, prouzrokovao njezinu kapitulaciju u ovom ratu. Rusija je podlegla pomorskoj blokadi koja je presjekla sve njezine pomorske komunikacije, pa je temeljito poremetila njezinu privredu, te je u svezi toga postupno smanjila odnosno potkopala njezinu sposobnost ratovanja. Krimski rat je pokazao od kakvog je velikog značaja baš za jednu kontinentalnu državu, koja uglavnom proizvodi sirovine i ima slabo razvijenu industriju, sigurnost njezinih pomorskih komunikacija, te od kakvog presudnog značaja u ratu protiv nje može imati ratna mornarica. Prevlast savezničke mornarice i stalan boravak u Baltičkom moru posredno je utjecao na tijek suhozemnih operacija pod zidinama Sevastopolja, jer je Rusija bila prisiljena stalno držati u području Finskog zaljeva jednu ogromnu vojsku za obranu prijestolnice koju bi inače bila poslala na Krimski poluotok za pomoć Sevastopolju. Ugrožavanjem pozadine ruske dunavske armije i prekidom njezinih pomorskih komunikacija saveznička je mornarica prekinula njezino kretanje prema Carigradu i Bosporu, pa je prema tome spriječila Rusiju u postizanju svog glavnog ratnog i političkog cilja. S druge pak strane ruska crnomorska flota – iako [tada] slaba – ni u najmanjoj mjeri nije olakšala operacije ruske vojske na crnomorskom ratištu, jer suhozemni generali, kojima je ona bila podređena, nisu imali pojma o pomorskom ratovanju i nisu znali kako je iskoristiti, pa su je zbog toga, usprkos protestiranju ruskih admirala, zadržali u Sevastopolju, te na kraju krajeva čak i potopili. Prema tome, jedina korist koju su ruski generali znali izvući iz crnomorske flote sastojala se u tome da su je upotrijebili kao baražu [branu, zapreku] za neposredno osiguranje pozadine sevastopoljskih utvrđenja! Ruska mornarica nije imala nijednog bojnog broda na paru i tek veoma maleni broj slabih ratnih parobroda na kotače. Rusija se spremala za rat samo protiv Turske i nije predvidjela da će imati posla s ogromnom savezničkom flotom koja je raspolagala velikim brojem ratnih jedinica na paru, dok ih Turska nije imala. Uostalom su odugovlačenja i oklijevanja tipična pojava svih koalicija. Ako u koaliciji i postoji zajedničko vrhovno zapovjedništvo, nikad ne uživa dovoljno ugleda i moći. Svaki član koalicije – naročito kad je to velevlast – ljubomorno brani svoja prava i interese, te malo vodi računa o zajedničkoj stvari. Prema tome, u svakom ratu koji vodi koalicija najviše trpi važan strategijski čimbenik – ‘vrijeme’. U Krimskom ratu su sudjelovali i brodovi na jedra i brodovi na paru s propelom i na kotače, pa čak i drveni brodovi s oklopom; prvi put bile su primijenjene mine za obranu luka i rasprskavajuće bombe za brodsku artiljeriju. U svim slučajevima bez izuzetaka kad su za bombardiranje obalnih utvrđenja od kamena bili upotrijebljeni drveni brodovi, oni su izvukli kraći kraj. Zbog toga je Krimski rat izbrisao iz sastava ratnih mornarica brodove od drva. Osim toga, važnu poruku pruža nam rusko uništenje njihove vlastite flote u Sevastopolju. Doduše, ovu je odluku donio glavnozapovijedajući general usprkos protestiranju ruskih admirala, pa je bila utemeljena na težnji pojačanja obrane Sevastopolja. Cijela povijest pomorske ratne vještine [umijeća] podučava da se ni u kojem slučaju ne smije poduzimati prebacivanje vojske po moru prije nego što je osigurana prevlast na tom moru.“ (Aleksandar Bubnov, Pomorski ratovi, /Istorija pomorske ratne v[j]eštine, Doba brodova na paru do svjetskog rata/, II. knjiga, Dubrovnik, [1931], str. 27-34, 36-37).
„U Krimskom ratu saveznici su uvijek uspijevali koncentrirati na Krimskom poluotoku veće snage od Rusa, budući su se za dovoženje svojih pojačanja na Krimski poluotok služili morskim putem, dok su Rusi bili prisiljeni svoja pojačanja slati kopnom, što je uslijed loših putova i velikih udaljenosti trajalo vrlo dugo.“ (Aleksandar D. Bubnov, Strategija – Vođenje rata na moru, Izdanje Uredništva Mornaričkog glasnika, Zemun, 1937, str. 55).
„Glavna baza crnomorske flote bio je Sevastopolj, ratna luka s velikim utvrdama s morske strane. Osim toga, na južnim obalama Rusije bile su još tvrđave Odesa, Očakov, Kinburn i Kerč. I Rusi su, kao i saveznici, skinuli sa svojih ratnih brodova oko 1000 topova i prenijeli ih na kopno radi opreme novopodignutih utvrda [Sevastopolja]. Flota je time izgubila svoje naoružanje, pa je većina brodova crnomorske flote dovedena pred sevastopoljsku luku i tamo namjerno potopljena. To je bio čudnovati rat. Rusi su sami potopili sedam svojih ratnih brodova, kao da su doživjeli poraz na moru, sami su zatvorili svoju flotu da ne može isploviti, topove s ratnih brodova prenijeli na kopno, a mornare su pretvorili u pješake. Ukratko, pretvorili su pomorski rat u kopneni. Vidjevši jačinu i požrtvovnost obrane Sevastopolja, saveznici su napustili nadu da će ga brzo osvojiti i zato su ga počeli opsjedati. Ta opsada postala je legendarnom zbog izvanredne obrane. Trajala je godinu dana i ovila je slavom branitelje Sevastopolja. Nakon pada Sevastopolja [9. IX. 1855.], Britanci su vrlo brižljivo uništili sve objekte te flotne baze. Razorili su skladišta, radionice, dokove, dizalice, baterije i sve ostalo. Po odlasku savezničke vojske glavna baza ruske crnomorske flote ostala je u ruševinama. Nekoliko tjedana nakon pada Sevastopolja saveznici su napali rusku obalnu tvrđavu Kinburn koja je branila ulaz u važnu ukrajinsku luku Nikolajev. Poslije pada Sevastopolja i uništenja ruske crnomorske flote Velika Britanija nije više bila zainteresirana za daljnje ratovanje jer je u cijelosti postigla svoj cilj. Zbog toga je 30. III. 1856. godine sklopljen u Parizu mir kojim je Rusija loše prošla. Morala je odstupiti osvojena područja Moldavije i Besarabije i povući se na prvotne granice. Izgubila je posjed nad ušćem Dunava. Crno more je proglašeno neutralnim, a kroz Bospor je zabranjen prolaz ratnih brodova.“ (Boris Prikril, Tri tisuće godina pomorskih ratova, II. dio, Nakladni zavod znanje – „Otokar Keršovani“, Zagreb – Opatija, 1985, str. 149, 156, 158-160).
Kap. Jozo Šunj (1825.-1914.) iz Orebića na Pelješcu svoje uspomene zapisane od 1865. godine i kasnije poslao je (u obliku pisama) prijatelju Nikoli Lazareviću u Trst jer ih je namjeravao objaviti u tamošnjem listu. Nakon što mu je postala dostupna obiteljska korespondencija i isprave poslije smrti oca, rukopisne uspomene preradio je i dopunio (dva dijela – od 1838. do 1858. godine /347 str./ i od 1858. do 1875. godine /430 str./ – u drugom dijelu zabilježeni su i neobjavljeni obiteljski doživljaji, prijepori i dr.). Pelješki brodovi, dubrovački, bokeljski i drugi kapetani opisani su u tim pomorskim rukopisnim zapisima XIX. stoljeća koje je u nastavcima objavio Stjepan Vekarić.
„U Crnom moru naišli smo na povoljne vjetrove, te smo se ubrzo usidrili u Odesi. Budući da smo dolazili iz Trsta, lučke su nam vlasti odredile samo par dana karantene, a zatim smo prešli na gat u luci. […] Oko 500 sežanja od karantenskog gata nalazi se krunski gat gdje se vezuju brodovi nakon završene karantene. […] U Odesi smo iskrcali teret i nakrcali žito za Livorno. […] Zajedno s nama krenuo je iz Carigrada i pelješki brigantin ‘Kazimir Flori’ (zapovjednik Ivan Kraljević iz Vignja). Iako je taj brod imao korito obloženo bakrenim pločama, dok je korito [brigantina] ‘Lovora’ [kojeg je izgradio gruški brodograditelj Pilato 1825. godine] bilo katranirano, on nije ni najmanje bježao našem brodu. Dapače, u Livorno smo stigli čitavih osam dana prije njega. […]
Sredinom svibnja [1850.] otplovili smo za Crno more. […] Iako je u to vrijeme strancima bilo vrlo teško dobiti dopuštenje za boravak u Rusiji, Mimbellima je to uspijevalo postići za mog [Joza Šunja] oca. U Feodosiji, gdje smo izdržavali karantenu, boravila je u to vrijeme velika ruska eskadra. U toj luci uvelike me začudio čudan običaj da se žene po čitav dan kupaju potpuno gole i na očigled svih brodova u lazaretu. […] Vrućina je u Mariupolju bila jaka, te sam se [Jozo Šunj] dvaput dnevno kupao u moru ispod skladišta tvrtke Mimbelli. Kao i u Feodosiji, na plaži u Mariupolju žene su se kupale potpuno gole, a isto tako i muškarci pored njih. […]
U šest mjeseci ‘Calmius’ je izvršio dva putovanja Mariupolj – Livorno i natrag. U siječnju 1854. nalazili smo se u Feodosiji i krcali žito za Marselj. Već je bio počeo Krimski rat. […] Vratili smo se opet u Cardiff i dovezli još jedanput teret ugljena za Carigrad. Tu smo dočekali svršetak Krimskog rata. Čim je s Rusijom sklopljen mir, primili smo naređenje da iz Carigrada krenemo za Mariupolj. U travnju 1856. stigli smo u Feodosiju. Saveznici su bili uništili lazaret u Kerču, te smo stoga u Feodosiji morali izdržavati karantenu. […]
‘Otac Mimbelli’, ‘Calmius’ i ‘Stjepan Flori’ bili su tri posljednja Mimbellijeva broda što su iz Feodosije krenuli za Azov. U Azovskom moru nije tada bilo više oznaka za pličine, a posvuda su se nalazile mnogobrojne podrtine brodova, također neoznačene. Svladali smo skrivene opasnosti na sidrištu u Kerču i oprezno krenuli prema Jenikaleu. Znali smo da je tu, na samoj ruti, potopljen neki brod, ali njegov točan položaj nismo imali. Postavio sam stoga dva čovjeka na jarbol i oni su mi javili trup potonulog broda kad smo bili samo nekoliko sežanja udaljeni od njega. Brod je imao veliki zalet, ali nam je ipak pošlo za rukom izbjeći opasnost. Odmah smo signalom obavijestili ostale brodove iza nas. Brod ‘Stjepan Flori’ usidrio se zatim kod pličine u Jenikaleu, a ‘Otac Mimbelli’ i ‘Calmius’ proslijedili su za Mariupolj.
Saveznici su bili piratski uništili cijelo obalno brodovlje u Azovskom moru, tako da su za nakrcavanje velikih Mimbellijevih brodova, što su se tada nalazili na sidrištu, bile na raspolaganju samo dvije male splati (lotike) od 300-500 cwts nosivosti. Te lotike i nekoliko ‘duba’ (čamaca) na vesla, bez palube, nosivosti 100-150 vreća bilo je sve što je preostalo.
U takvim okolnostima ukrcavanje žita u brodove vršilo se na ovaj način: brod, određen za primiti teret, približio bi se ‘birsgi’ (rijeci Calmius) toliko da bi pod kobilicom broda ostalo jedva 1/4 stope vode. Brod bi tijekom dolaska izbacio po krmi, što dalje, sidro i na njemu ležao. Postupno, kako bi u tijeku ukrcavanja rastao gaz broda, posada bi ga vukla na tom konopu i udaljavala od obale.
Kapetani i posade svih Mimbellijevih brodova dolazili su zorom u biržu. Svi bi pomagali na ukrcavanju žita u dube. Prilikom prijelaza pličine na ušću rijeke, dube je trebalo olakšati: dio vreća prekrcavao se na pličini u brodske čamce što su čekali. Iza pličine iskrcane vreće opet su vraćane u dube. Zatim bi se žito krcalo u brodska skladišta, a prazne dube teglili bi brodski čamci natrag na obalu. Taj se rad vršio neprekidno: od zore do duboko u noć; koji put i pri mjesečini. Pritom se obilato i dobro jelo. Hrana se pripremala gdje bi stigli. Vreće, kameni ili obala poslužili bi kao stol i to za sve bez razlike. Sam brodovlasnik, Stjepan Mimbelli, nije se čitavog dana odvajao od posla. I on je satima sam tovario vreće žita u dube, a to isto radili su za njim i ostali kapetani. I ti ‘slavni’ kapetani rezignirano su vukli vreće žita i zavrnutim rukavima od košulje – često i bez šešira na glavi – radili su zajedno s Tatarima, Rusima [Ukrajincima] i mornarima, odjeveni gotovo kao i oni, u stara odijela!
Kad bi se brod toliko udaljio od kopna da dube više ne bi mogle korisno poslužiti, došle bi na red jedine dvije lotike. Te splavi imale su zvučna imena: ‘Ville de Paris’ i ‘Conte Carasca’. Okružene čamcima koji bi ih teglili, ove bi lotike poduzimale svoja ‘putovanja duge plovidbe’ uz poklike mornara u čamcima. Na taj način bili su u rekordnom vremenu nakrcani svi Mimbellijevi brodovi.
U Kerču koji je tada još uvijek bio u savezničkim rukama, nalazila se jedna škotska postrojba vojnika. Rusi su iz dana u dan očekivali da će im saveznici predati taj nekad cvatući grad, sada porušen i u vrlo žalosnom stanju. Takav izgled grada tjerao je suze na oči onima koji su ga ranije poznavali. Sve je u Kerču bilo srušeno i popaljeno. Ostao je samo njegov idealni položaj.
Udružene flote, bespomoćne i žalosne, lomile su se (za vrijeme Krimskog rata) na tvrdim sevastopoljskim utvrđenjima. Saveznici su namjeravali bombardiranjem s mora uništiti Sevastopolj, a pritom su sami dočekani takvom vatrom da je i sam francuski admiral Hamellin nekim čudom ostao nepovrijeđen, dok mu je čitav štab [stožer] poginuo. Zbunjeni takvim dočekom, brodovi su se udaljili i pokušali iz daljine zapaliti utvrde. Da bi zatim skrenuli pozornost svjetske javnosti od svojih neuspjeha, počeli su proturati lažne vijesti. Najčuvenija je bila vijest o navodnom zauzeću Sevastopolja. Kad sve to nije pomoglo i kad su već čitavom Europom kružile vijesti o njihovom neuspjehu, saveznici odlučuju poduzeti ekspediciju na Kerč. Za tu operaciju bilo je određeno mnogo ratnih brodova na paru, maloga gaza. Zapovjedništvo nad tim brodovljem povjeravaju glasovitom engleskom admiralu [Edmundu] Lyonsu [(†1858.)].
Ruska je vlada bila nedaleko Kerča postavila bateriju ‘Pavlovsku’ da bi spriječila pristup neprijateljskoj floti. Zbog povoljnog položaja baterije, uskog prostora i malih dubina, Rusi su smatrali da je prolaz za Ambelaki potpuno zatvoren za flotu bez velikog broja desantnih trupa koje bi protjerale rusku vojsku iz utvrđenih položaja na obali. Ali, Rusi su na ta utvrđenja utrošili mnogo dragocjena vremena i potrošili brda državnog novca, a da nisu ništa uradili. U Pavlovsku su navukli nekoliko [topova] ‘kolombina’ na jadnim postoljima i očekivali – razvitak događaja.
Žestoki Lyons bacio se iznenada svojom flotom prema tjesnacu, a ‘snažne’ ruske baterije pozdravile su ga sa sama tri metka iz kolombina. Artiljerci su zatim ostavili topove i u ludom bijegu – bosi – otrčali u Kerč obavijestiti ruske trupe o pojavi neprijateljske flote. Lyonsa je iznenadila slabost i nemoć ruske obalne obrane na tom mjestu, te se nije ni udostojao odgovoriti na tri jadna metka ruske baterije. Zaustavio se neko vrijeme flotom u blizini baterije, misleći da se radi o varci, a zatim umjerenom brzinom uputio prema kerčkom sidrištu.
Svanuo je crni dan za jadno [ukrajinsko] stanovništvo Kerča, dan koji je donio propast svim brodovima male obalne plovidbe pod ruskom zastavom. Saveznički ratni brodovi kretali su se prema Lyonsovu planu. On je odlučio zagospodariti Jenikaleom, baterijama Pavlovskom i Tamanom. Osobno za sebe ostavio je ‘smion’ zadatak zauzimanja Kerča. Usidrio je brodove na najpovoljnijim položajima i svojim ‘Armstrongsima’ najtežeg kalibra počeo bombardirati obalu. Uto mu je stigla na brod delegacija građana Kerča. Oni su izjavili da će predati Kerč i zamolili ga da ne uništi mnoštvo manjih brodova i splati, budući da je teret na tim brodovima najvećim dijelom pripadao stranim podanicima. Lyons je obećao i zadržao na brodu taoce. Zatim je brzo iskrcao svoje trupe i zaposjeo Kerč da bi odmah zapalio sve što je smatrao da pripada ruskoj vladi. Isto je bilo učinjeno i u Jenikaleu i drugdje: nije štedio ništa. Svaki predmet na koji se mogla podići ruska zastava bio je spaljen – svi brodovi sa svojim teretima bili su potopljeni! Zadovoljivši tim djelom svoje divlje veselje i želju za uništavanjem, Lyons je smatrao da je na taj način spasio čast Engleske!
Onoga dana kada su saveznici okupirali Kerč puhao je vjetar izvana i ruski su brodovi mogli lako pobjeći u Azovsko more, dok se saveznička flota zadržavala pod Pavlovskom. Umjesto toga samo je jedan parobrod pobjegao i tako se spasio. Lyons je sjedio na lovorikama. On je ostavio vojsku na najpogodnijem mjestu za obranu i sa svojim ratnim brodovima krenuo u ‘ekskurziju’ po Azovskom moru. Bijesnom mržnjom gusara uništio je tamo sve što mu je došlo na dohvat ruke. Na guvernerovoj palači u Taganrogu utisnuo je pečat svoje nemoći zrnima malog kalibra. Istodobno je popalio sva skladišta i sve što je moglo gorjeti, a zatim, razbojničkim namjerama, osvanuo je pred Mariupoljom.
Od braće Mimbelli jedini se Stjepan tada nalazio u Mariupolju. Od straha pred nezadrživim savezničkim bijesom, on je dosta ranije bio sklonio obitelj i najvrjednije predmete iz kuće u jednu njemačku koloniju u unutrašnjosti zemlje. U Mariupolju vodio je poslove i svog brata Luke, a raspolagao je najvećim količinama žita što je – zbog nemogućnosti izvoza – propadalo u skladištima. Iznenadna pojava savezničkih ratnih brodova i bombardiranje obale koje je zatim uslijedilo, zabrinulo je [ukrajinsko] stanovništvo grada. Njima još nisu bile poznate nevolje Kerča i drugih mjesta koja je posjetio taj bič pod imenom ‘Saveznika’. Ne znajući što činiti, građani Mariupolja naprezali su mozgove i prelistavali knjige o propisima pomorskog prava u ratno doba. Jedni su smatrali da će sama vlada kazniti razbojnički bijes glavnog savezničkog zapovjednika zbog neuobičajenog (za to vrijeme) iskaljivanja mržnje na mirnom [ukrajinskom] stanovništvu. Među takve optimiste spadali su: trgovci Amuretti, Tripković, Drašković, okruženi ožalošćenim odbjeglim peljarima iz Jenikalea: Fjodorom, Ahilom i Nikolom i upraviteljima (patronima): Bertullom i Tonom i Petrom Vulićem. […]
Grad je, međutim, trpio mnogo štete od bombardiranja i na više mjesta buknuli su požari. Uskoro je i ‘Brisgja’ bila u plamenu. Tu se još žalosno vijala austrijska zastava podignuta na ovom skladištu žita braće Mimbelli. Kad su saveznici vidjeli da je Birsgja u plamenu, prekinuli su za neko vrijeme paljbu. Stanovništvo Mariupolja iskoristilo je zatišje i u strahu od još većih nevolja istakli su na raznim kućama bijele zastave mira. U tom kaosu, neredu i nevolji okupili su se oko Ivana Draškovića, austrijskog konzularnog agenta, svi izbjegli činovnici s guvernerom na čelu. Drašković je predložio da svi zajedno otiđu do zapovjednika flote i traže milost za jadni grad što je gorio. Tim ‘hodočasnicima’ pridružili su se i trgovci Stjepan Mimbelli, Tripković, Kovačević, Amuretti i mnogi drugi. Na brzu ruku skupili su na trgu osam ‘dvonožaca’ i njima opremili zeleni čamac carinarnice, istaknuvši na njemu austrijsku i parlamentar[n]u zastavu. Čamcem su zatim pristali uz bok broda savezničkog glavnog zapovjednika. Austrijski konzularni agent preznojavao se u svom svečanom odijelu s debelo postavljenim šinjelom ispod kojeg je virio balčak sablje. Vrućina je bila velika, zagušujuća, ali drukčije nije mogao jer mu je uniformu žena zabunom bila ‘evakuirala’ iz Mariupolja zajedno s dragocjenostima, te se morao pomoći tako da je preko građanskog odijela navukao debeli šinjel uniforme. Stjepan Mimbelli, potaknut samoljubljem, nabio je na glavu cilindar, nažalost sav pljesnjiv. Po svemu ostalome sličio je na norveškog trgovca bakalarima. Ostali iz delegacije bili su u svojim svečanim odijelima.
Kad su stigli pred Lyonsa, poslije afektiranih naklona, svi su odjednom htjeli govoriti i to na talijanskom jeziku koji on nije razumio. Drašković, patuljčić po stasu, s golemim parom sivih brkova ‘a la Voltaire’ pod nosom i licem crno-žute boje, bio je ljut što ih svojim piskavim glasom ne može nadglasati. Nije bilo ni lako nadglasati ‘govornu trubu’ Stjepana Mimbellija! Lyons je po držanju te slavne delegacije shvatio da u gradu ima još štogod vrijedna da se uništi, te je za vrijeme razgovora naredio da se nekoliko stotina mornara iskrca na kopno. Delegacija je, iako indirektno, razumjela Lyonsovo naređenje i svi su pohitali, rušeći jedan drugog, ka zelenom čamcu. Još nikad, otkad je bio izgrađen, nije taj čamac tako brzo vozio prema kopnu uz neprekidne povike i Mimbellija i Draškovića: ‘Paskori! Paskori!’ (‘Požuri’). Saveznički čamci su bili brži od naše ‘zelene štafete’ (njoj bi svaki čas pukao ili štrop ili veslo, a trebalo je i neprekidno crpiti vodu), te su gradom ubrzo planuli novi požari. Kad su završili svoje razorno djelovanje, svi su se saveznički brodovi udaljili iz Mariupolja.
U blizini Bjelosarajske saveznička flota srela je mali brigantin Luke Mimbellija kojim je zapovijedao kapetan A. J. Jakulić. Brod je bio nakrcan žitom. Saveznici su učtivo stupili na brod i ‘zamolili’ kapetana da se sa svom posadom prebaci – u njihovu čamcu – na obližnju obalu. Kapetan se oklijevajući pokorio sili i izvršio njihov nalog. A tek što je zakoračio nogom u čamac, opazio je da mu je brod u plamenu. Jadni se čovjek stao tresti i, ne vjerujući svojim očima, upitnim se pogledom osvrtao naokolo. Žalosnu je istinu pročitao na zlobnim i podrugljivim licima posade ratnog broda!
Rusi [Ukrajinci?] nisu namjeravali ponovno istrgnuti Kerč iz savezničkih ruku, iako su za to imali sredstava u izobilju. Neka neodlučnost vladala je u tim glavama koje su, čini se, služile samo za to da na njima raste kosa. Saveznici su, naprotiv, pokušali utvrditi Kerč. Oni su ga plitkim jarkom odvojili od istočnog dijela i tu zatim postavili garnizon francuskih i turskih vojnika. Taj garnizon nisu niti pomišljale uznemirivati ruske trupe koje su se poslije kobnog povlačenja nalazile nedaleko mjesta. Zajedno s ruskim vojnicima povuklo se bilo iz Kerča i [ukrajinsko] stanovništvo grada. Nešto kasnije vratili su se u grad neki trgovčići i gostioničari, željni dobrih zarada. Ubrzo su oni zaboravili na ljubav prema domovini i potpuno se složili sa savezničkim namjerama za uništiti sve što se još moglo uništiti. Budući da je te zime vladala velika nestašica gorivog drva, oni su se neobičnim zalaganjem dali u potragu za tim materijalom i njega je uskoro potpuno nestalo iz svih kuća u Kerču. Taj dražesni grad gotovo je bio pretvoren u ruševine.“ (Stjepan Vekarić, Uspomene kapetana Joza Šunja, Naše more, god. II, IV, V, br. 4; 1, 2, 4; 1, Dubrovnik, 1955, 1957, 1958, str. 258, 260; 56, 131, 292; 67-68).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

P. S.
Dubrovačka vlada nije željela ovisiti isključivo o turskom žitu, pa je carigradskom konzulu Federiku Chiriku (Chiricu) 1800. godine naložila priskrbljivanje fermana od Porte u svezi izvoza dva tereta žita s Krima. Ona je tvrdila da domaća proizvodnja žita nije dostatna ni za mjesec dana za prehranu dubrovačkog stanovništva, pa je konstantnim pritiskom nestašice žita tražila od Chirika (Chirica) 1801. ishođenje Portinog dopuštenja prolaska dvaju dubrovačkih brodova u Crno more za preuzimanje tereta žita. Chiriko (Chirico) je 16. VI. 1805. godine zabilježio 46 dubrovačkih brodova koji su pošli za Odesu. Dubrovački trgovac Baldasar Trojani pokušao je uspostaviti izravnu trgovinu i izvoz robe iz Dubrovnika za crnomorske luke. Tijekom putovanja za Crno more na dubrovačkim brodovima plovio je i posebni pouzdanik unajmljivača broda (tzv. soprakarik) koji se brinuo za kupnju i ukrcaj žita, a taj težak i odgovoran posao povlačio je za sobom i dobru zaradu. Trgovci su ponekad te poslove povjeravali i kapetanima unajmljenih brodova. Iz Carigrada je kap. Marko Jurišić 1810. godine pisao prijatelju kap. Antunu A. Brbori u Dubrovnik u svezi prodaje starog broda stanovitom Turčinu za nisku cijenu (9600 pjastri) koji je u Taganrogu imao razbijenu kobilicu. (Vinko Ivančević, Pomorsko-trgovinske veze starog Dubrovnika s rusko-crnomorskim lukama, Pomorski zbornik, 5, Zadar, 1967, str. 512-513, 517, 522-523, 527, bilj. 93).
Dubrovčani su diplomatski uspjeli osigurati dozvolu za slobodnu plovidbu po Crnom moru 1802. godine, a velika zapreka bila je visoka turska pristojba naplaćivana za prolaz brodova. Dosta je dubrovačkih brodova sve do pada Dubrovačke Republike prevozilo žito iz ruskih [ukrajinskih] luka Crnog mora u luke zapadnog Sredozemlja. (Ilija Mitić, Konzulat Dubrovačke Republike u Carigradu, Pomorski zbornik, 6, Zadar, 1968, str. 467-469).
Odmah nakon otvaranja plovidbe 1802. godine neki dubrovački brodovi uspješno ulaze u Crno more, a neki su pak doživjeli brodolom i poginuli su im kapetani. Zajedno s konzulom Chiricom, Miho Božović bio je najzaslužniji za plovidbu dubrovačkih brodova po Crnom moru. (Vinko Ivančević, Dubrovački brodovi u Carigradu nakon pada Republike, Naše more, god. XX, br. 4-5, Dubrovnik, 1973, str. 186-187).
Dubrovački senat je 15. VI. 1803. godine donio odluku o nametu od 3% plovidbene vozarine brodova u Crnom moru (odlazak i povratak) jer Dubrovačka Republika nije mogla slobodnu plovidbu po Crnom moru postići bez nemalih troškova. (Vinko Ivančević, Dubrovački konzulat u Odesi, Naše more, god. III, br. 5-6, Dubrovnik, 1956, str. 345).
Sultanov ukaz 1804. godine značio je za dubrovačke brodove plaćanje Turcima jednake pristojbe kao i brodovi europskih država. Nakon toga dosta dubrovačkih brodova plovi iz Carigrada u Odesu i Taganrog. Trgovina ruskim žitom bila je zanimljiva dubrovačkoj vladi koja je kupovala rusko žito i za svoje građane. U svrhu kupnje žita Dubrovčani se naseljavaju u Odesi i Taganrogu, a otud prevoze žito do Barcelone, Tarragone ili Lisabona. (Ilija Mitić, O konzularnim i pomorsko-trgovačkim vezama Dubrovačke Republike i Rusije krajem XVIII i početkom XIX stoljeća, Dubrovački horizonti, god. XIX, br. 27, Zagreb, 1987, str. 101).
„Iz Crnog mora je 1803. godine krenulo 815 jedrenjaka punih žita, od toga 18 pod dubrovačkom zastavom. Seriju brodoloma otvorio je 1856. godine brigantin ‘Kazimir Flori’, vlasništvo Stjepana Florija (kap. Podić) kada je potonuo u Crnome moru koje je i u prvoj polovici XIX. stoljeća i ranije progutalo najviše peljeških jedrenjaka. U Crnome moru potonula je 1861. godine nava ‘Ljubimica Mimbelli’ i cijela posada pod zapovjedništvom kap. Petra Brailija kada je 2. prosinca 1861. krenula iz Kerča za Carigrad zajedno s pelješkim jedrenjakom ‘Majka Mimbelli’ (kap. Baldo Novak). Prema izjavama Tome Pilkovića i Nikole Kole, dvojice mornara s drugog broda, u visini Krima oba je jedrenjaka zahvatila neobično žestoka oluja u kojoj je bez traga nestala ‘Ljubimica Mimbelli’. Drugi se jedrenjak spasio sklonivši se u Feodosiju. Ruska nava ‘Otac Luka’ (kap. Vice Marinković) pretrpjela je oluju 15. listopada 1862. godine u 21 sat, 50 M izvan Bugasa (Crno more). U Crnome moru je 1864. godine nestao brod ‘Fani Mimbelli’. Brik-škuna ‘Sunce’ (kap. i vlasnik broda Antun Šeput) 1871. godine je otplovila iz Suline i nestala u Crnome moru. Na Bjelovučićev bark ‘Mati Ane’ ukrcan je 1885. godine u Varni teret žita za Englesku, a u pismu brodovlasnicima kapetan kaže da je prihvatio tu ‘bijednu’ vozarinu samo da ‘iziđe iz zloglasnog Crnog mora koje nije više za jedrenjake’. Također u Crnome moru (luka Batum) izgorio je 1889. godine pelješki bark ‘Ujedinjena rodbina’ (kap. Ivan Suhor). Obično bi pelješki/dubrovački brodovi polazili na put sredinom siječnja ili početkom veljače, u balastu ili s teretom kamena iz Vrnika u Carigrad, tako da u luke Crnog mora stignu nakon otapanja leda. Tijekom godine prevezli bi nekoliko tereta žita i potkraj jeseni vraćali se kući, gdje bi zimi, najčešće u nekoj pelješkoj uvali, stajali raspremljeni”. (Stjepan Vekarić, Naši jedrenjaci, Pomorska biblioteka 1, Književni krug, Split, 1997, str. 203, 206, 240, 252-253, 262, 297).

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.