Input your search keywords and press Enter.

Tekst o Dubrovniku 1853. i 1875. godine.

Putopisac dr. William F. Wingfield (1813.-1874.) i arheolog Sir Arthur J. Evans (1851.-1941.) o Dubrovniku 1853. i 1875. godine

Putopisac i liječnik dr. William Frederick Wingfield (1813.-1874.), sveučilištarac s Oxforda, putovao je 1853. godine, između ostalih, od Zagreba do Dalmacije i Albanije, te objavio knjigu (London, 1859.), gdje, između ostalog, stoji: „Između ostalih [stanovnika Dubrovnika], pronašao sam inteligentnog i dobro informiranog kapetana kao što je većina časnika Austrijskog Lloyda. On je hvalio Dalmatince, te je rekao da je Lloydova služba, kao i venecijanska ratna mornarica u starini, ovisila o njima. Oni imaju dosta kapaciteta za sve, ali posebno za jezike i navigaciju; stoga bez muke stupaju u strane pomorske službe […] Ti brojni stari dvorci [ljetnikovci] koji se mogu vidjeti na otocima niz cijeli Gulf [Jadranski zaljev odnosno more], u svakom slučaju nekoć vrijedni tijekom nemirnih vremena, sada bi trebali biti dostatno jeftini. Jedan je prodala nekidan općinska uprava, kojoj je pripadao, za 10 funti! Sama građa, da je drugdje, dostigla bi cijenu od 500 funti, kako kažu; ali je bio smješten na neplodnoj [nezanimljivoj], nepristupačnoj stijeni, lišen [potrebne] vode. […] oligarhijska republika, čija je otegnuta povijest skraćena u četiri imena, Epidaurus Grka i Rimljana, Rausium Bizantinaca, Dubrovnik Slavena, i Ragusa svih ostalih, u još modernije vrijeme. […]
Nije bilo ništa od bilo kojeg interesa na obalama Gruža, već carinski ured i kabaret [zabavište]. […] Dobro makadamiziran i pošljunčen put za kočije vodio je do strmog brežuljka, ili koritastog (sljemena), rta (predgorja) koji leži između Gruža i Dubrovnika. Polja na obje strane, iako tako suha za jesen, bila su dosta zelena, te nisu samo loza i maslina, već je, blizu grada, cvao šipak u punom cvatu njegovim bogatim grimiznim cvjetovima. […] ‘Zašto, izgleda da ste ovdje mnogo propatili od (buntovnih) palikuća’, rekao sam dubrovačkom suputniku, kojeg sam zatekao dok se probijao na uzvisinu, na vrh. ‘To, signore [gosparu]’, rekao je, ‘bilo je djelo saveznika u zadnjem ratu – Rusa, Crnogoraca i Engleza’. ‘Gl’ Inglesi [Englezi]!’, uskliknuh – jer svi obrazovani slojevi ovdje, kao i u ostalom dijelu gradova na ovoj obali, govore talijanskim. ‘Si, signore [Da, gosparu], a Englezi su bili najgori od svih troj(ic)e jer su (za)priječili da naše kuće ikad ponovno izgradimo [obnovimo].’
I stanovništvo nije za pravo reći proporcionalno veće; bilo je daleko od toga. Na vrhuncu njihovog prosperiteta, oko početka vladavine našeg [engleskog kralja] Henryja VIII., računa se (službeno) da ih je, uključujući predgrađa, bilo 40.000. Sada [1853. godine] ih je jedva četiri ili pet [tisuća]. […]
Tijekom republike [moći iz katedrale] nisu smjele biti otvarane osim u nazočnosti dvaju senatora. […] Izvan vratiju na južnoj strani je sajmeni trg [Lazareti i Tabor] ili Caravanna dei Turchi, koji dolaze triput tjedno prodavati stoku i u svrhu razmjene kupovati robu. To je otvoreni prostor sa spremištima (skladištima) i daščarama (sajmenim šatorima), kao predgradski [londonski] Smithfield [u značenju ‘polje kovačnice’] manjih razmjera. Nekad je Turcima bio zabranjen, pod prijetnjom smrću, ulazak u grad. Njihova pripadajuća [turska] granica je nekoliko milja izvan, preko planina.
Od kobnog događaja u XVII. stoljeću, iako dosad nije bilo ponavljanja takve katastrofe [velikog potresa], često se osjete manji potresi; pa jedan se osjetio deset dana prije nego što sam bio tamo. Budući da je tako zabilježeno više od jednog razornog potresa u proteklim razdobljima, netko se može [više] nego zapitati da su, usprkos takvim upozorenjima, stanovnici još uvijek prilijepljeni uz mjesto njihovog srednjovjekovnog grada, umjesto da se vrate starijem Epirauru, ili selidbi u neposrednu blizinu Gruža. U obje okolnosti, ali posebno u ovoj potonjoj, imali bi daleko bolju luku, gdje se, doista, iako stvari stoje kao što jesu, tj. uz sve sadašnje nedostatke udaljenosti od grada, Lloydovi parobrodi preferiraju usidriti, dok iskustvo svih vremena od početka povijesti očituje sigurnost njegovih obala s obzirom na tu fatalnu opasnost od koje trenutni položaj grada nikad neće biti siguran. Ne može li sada propala država ove prosperitetne zajednice biti posljedica ove čudne nesklonosti ili nesposobnosti za iskoristiti ovakve jasne sugestije zdravog razuma?
Grad je uredan (skladan) i čist, snažno podsjeća na Veneciju, i razvidno je tvorevina istog doba i niza ideja. Komad zemlje na kojoj stoji barem ima zaslugu velike slikovite ljepote. […] Tijekom [Dubrovačke] Republike, Dubrovnik je bio nadbiskupija; Engleze će interesirati sjećanje da je ex-nadbiskup Bernard, tijekom vladavine kralja Johna [Ivana], bio postavljen na nadbiskupsku stolicu Carlislea, te se tako dogodilo da je nazočio sprovodu Sv. Hugha, biskupa od Lincolna, 1200. godine. (vidi Kroniku Rogera od Wendovera). […]
Vrlo je vjerojatno da su stijene [starog Dubrovnika] nastanjivane prije VII. stoljeća, tj. u petom ili trećem [stoljeću], za tako rano dok nova situacija nije postala pogodna, poradi provala barbarskih napadača. Možda je postao ‘grad’, te je bio ‘uokolo ozidan’ u VII. [stoljeću]. […] U X. stoljeću poslali su poslanstvo njemačkom caru Otonu II. koji se, nakon neuspjelog pohoda na Dalmaciju i Calabriju, povukao u Rim. […] Otona su porazile kod Basentella udružene snage Grka i Saracena. Za dubrovačkog trgovca se navodno kaže da mu je posudio konja na kojem je pobjegao od njegovih neprijatelja. […]
Riječju, Dubrovnik je bio čista aristokratska tvorevina, sa svim zlima neodvojivim od takvog oblika vladavine, još pogotovo gdje su položaji privilegiranih društvenih slojeva blizu svih onih koji nemaju šanse roditi se u njima, te (za) zasluge koje, hipotetski, nekad postignu, takvo dostojanstvo postaje stereotipizirano sukladno nekim bivšim razdobljima u osamljenostima prohujalih vremena. Očito je da prirodna tendencija ovakvih društvenih slojeva, kao u Sparti, mora doći kraju, pa makar u neuspjehu (nedostatku) brojeva; tako je vrlo vjerojatno da bi ovo bila sudbina Dubrovnika daleko prije razdoblja nestajanja – budući imamo zabilježeno da je unutar 600 godina 222 plemićkih (vlasteoskih) i 300 građanskih (pučanskih) obitelji znatno oslabljeno (iliti tragom zatrto). […]
‘Ova Republika, od svih koje smo našli’, kaže [francuski pisac Jean] Bodin [djelovao oko 1570.], ‘(p)održava aristokraciju najčistiju i najdalje uklonjenu od upletanja (miješanja) naroda.’ Po riječima [Nizozemca Justusa] Lipsiusa [djelovao oko 1590.], to je bila ‘plemićka republika koja je odijelila civilizaciju od barbarstva, u zakonima i ponašanju vrlo uglađen(im)a’, te [Talijana] Sabellicusa to je ‘slobodna država izvrsno određena zakonima i institucijama’. […]
U kasnijem dijelu X. stoljeća, Mlečani su postupno zarobili dva njihova trgovca, kasnije spašena, čiji su tereti procijenjeni na 50.000 dukata ili više od 11.000 funti sterlinga. […] Tradicija kaže da su trgovci četvrtine njihovog malog grada [kasnijeg, zlatnog doba] posjedovali kapital od 4 do 5 milijuna funti. [Jakov] Lukarević [pisac Povijesti Dubrovnika, Venecija, 1605.], domaći povjesnik, spomenuo je kako je jedan od neretvanskih prvaka (kneževa, velmoža) u X. stoljeću potaknut za braniti Dubrovčane [susljedno] njihovim narodnim pjesmama, koje su slavile junačka djela njegovih zemljaka. Drugi [Benedikt Caboga (†1590.)] zabilježio je ‘popievku’ ili ‘pjesmu (napjev)’ koja je sastavljena (o/na) brodolomu Alekseja Komnena u zaljevu Lyona oko 1100. godine. […] Pio V. [papa, 1566.-1572.] bio je, od slavne uspomene, prvi koji je počastio njihovu državu – dotad nazivanu Città [grad], Cività [gradić] ili Comune [komuna] – nazivom ‘Republika’. [Spomen republike ipak je zabilježen i ranije. Vidi: Ilija Mitić, Kada se Dubrovnik počeo nazivati Republikom, Pomorski zbornik, knj. 25, Rijeka, 1987, str. 487-489, 492.] Klement IX. [papa, 1667.-1669.] (pod)sjetio ih je, feniksu sličnim, iz njihovog pepela [nakon velikog potresa]. […]
Stoga su tako veliki razmjer ovih običaja koji su impresionirali promatrača (gledatelja) u Dubrovniku, npr. ‘kolende’, ili pjevanje veselih (božićnih) pjesmi tijekom određenih svetkovina; vatre zapaljene izvan kuća u sumrak večeri Sv. Ivana Krstitelja, preko kojih promatrači sa strane, okrunjeni vijencima, preskaču, uzvikujući svecu ‘Evviva!’ [‘Živio!’]; blagoslovljeni uskrsni kruh; slanje slastica, kao ‘kolača’, tj. velikog kružnog ili prstenastog kruha, ‘pogače’, napravljene od finog brašna i mijendula (badema), koji se još uvijek prodaje u Veneciji pod imenom ‘pane Schiavone’ [‘dalmatinski kruh’], itd., koji se prezentira u svečanim prigodama; ili unajmljivanje ‘plakavica’ [plakalica], iliti žena, čija je dužnost oplakivati mrtve glasnim i osebujnim plačem, popraćenim udaranjem u prsi i čupanjem kose; ovi i brojni drugi imaju slavensko podrijetlo. ‘Klasični’ bijahu hvalospjev izgovaran na latinskom iznad tijela istaknute osobe (plemića, tajnika, kancelara ili državnog liječnika); uzimanje otiska lica u vosku, te nošenje u svečanoj procesiji kroz grad (ovo je bilo ograničeno na rektora, nadbiskupa i glavnog tajnika); i uobičajena plemićka (vlasteoska) uporaba ‘toge’.
Jedan običaj se pojavljuje kao moguće nasljeđe od njihovih daljih ‘grčkih’ predaka, kao ostatak svečanosti zvane ‘dendroforija’. Na Uskrs, patricijska mladež oformljuje se u ‘družinu’, ili bratovštinu, te se dijele, pod vođama, na dvije družine, i donose veliku zelenu granu u grad, koju bi usadili ispred crkve Sv. Vlaha, njihovog sveca zaštitnika. Dvije grupe sudionika onda se natječu (otimlju) za posjedovanje drva, uz ispaljivanje (izlijevanje) pucnjave (verbalnih sukoba), te ga napokon izgore usred velikog izlaganja (parade) ispred iste uvečer 3. svibnja na ‘festu (svetkovinu) Sv. Križa’.“ (William Wingfield, A Tour in Dalmatia, Albania, and Montenegro, With an Historical Sketch of the Republic of Ragusa,Ffrom the Earliest Times Down to Its Final Fall, Cosimo Classics, Cosimo, New York, 2007, 93-98, 100-101, 104-105, 108-110, 245, 258-259, 281, 283, 286, 294, 300, 317-320).
Čuveni arheolog i ravnatelj Ashmolean Museuma u Oxfordu Sir Arthur John Evans (1851.-1941.), između ostalog, zapisao je o Dubrovniku: „Računalo se da je pri kraju XV. stoljeća Dubrovnik imao 40.000 stanovnika, a blagajna [Dubrovačke] Republike rezervu u iznosu od 7 milijuna cekina. Međutim, trgovci samo jedne gradske četvrti, koja se zvala Prijeko, posjedovali su kapital od 100 milijuna dukata. […] Miho Pracat bio je, zaista, zaslužan građanin. On je ostavio Republici ništa manje nego 200.000 genoveških zlatnika. U našem [engleskom] novcu ova bi suma iznosila 600.000 funti. Međutim, stvarna vrijednost u današnjem novcu [1875. godine] dostigla bi milijune. Takvi su bili trgovački prinčevi grada Dubrovnika. […]
Čovjek može provesti dane u lutanju Dubrovnikom i u istraživanju njegovih ulica, crkava i samostana, dvorova i privatnih kuća njegovih građana i da uvijek naiđe na neki interesantan spomenik prošlosti. U najskromnijim kućama, u starim zidinama, u pločniku ispod vaših nogu – svugdje nailazite na komade kiparskog mramora, na komadiće iz onog Dubrovnika potonulog u potresu. Rječiti su svjedok užasne katastrofe potpuno uništene ulice, položene pod pravim kutovima. Neobično iznenađuju nalazi mnogih tragova srednjovjekovnoga grada. Nijedna od onih ulaznih ulica nije ostala, ali se nalaze njihova isklesana i ukrašena vrata, kitnjasti prozorski lukovi puni bujnog poluklasičnog i polugotskog lišća. Pored dvorova stare vlastele ili, kako ih ovdje nazivaju, ‘case signorili’ nailazimo tu i tamo na izgravirani [isklesani] obiteljski grb iznad ulaza i na dostojanstveno istaknute balkone. Tako je čudesna klima ovdje da svugdje u pukotinama staroga zida rastu cvjetovi kao u najljepšim vrtovima i toplim [a]lejama [staklenicima]. U najužim alejama ponosite sjene prošloga sjaja osvijetljene su obiljem visećeg cvijeća, onim skerletnim [grimiznim, purpurnim] zdravcem, zlatnim cinijama, kaloperom i mirisnim karanfilima, prilijepljenim uz pukotine starih dvorova i kuća, dok ponegdje grana vinove loze spaja suprotne strane ulice.
Od pribrežja [priobalja] samog Straduna ili glavne ulice, grad se terasasto širi do nižeg ogranka visoko uzdignute krečnjačke planine. Ulice se ovdje produžuju nizom stepenica od običnog uglačanog granita. Teško smo se uz njih popeli da bismo iz ptičje perspektive razgledali grad s gornjeg bedema. Vidik je isplatio naš trud. Ispod nas leži čitav Dubrovnik, zaokružen s tri strane safirnim morskim prstenom. Na sjeveru strši divna stijena i na njoj tvrđava Lovrijenac, čiji su temelji nekad spasili mladu [Dubrovačku] Republiku od Venecije, a ispod nje uzani morski zaton kao da prijeti da će odsjeći kopnena vrata grada. Prema jugu raširilo se staro dubrovačko pristanište, luka ‘Argosies’ [luka argoskih/ragužanskih brodova], a prijeko, na pučini iza pristaništa uzdižu se vrtovi i samostan na otoku Lokrum[u]. Ovdje se iskrcao i spasio naš [engleski] Richard Lavljeg Srca. Sa zapadnih vrleti ovoga otoka u danima [Dubrovačke] Republike strmoglavce su bacani u more zločinci. Boje su bile jednostavno čudesne. Dolje ispod nas treptali su gradski krovovi, bedemi, kupole i zvonici u tonovima rumenim i narančastim, upravo u tonovima boje dozrele kajsije. More otraga bilo je najubavijeg plavetnila, a Dubrovnik sa svojim ponositim istočnjačkim zidinama dizao se iz njegovih mirnih grudi i pozlaćen kao Jeruzalem stajao iznad kristalnog mora. Ali više od svega drugog, čovjeka naročito iznenađuje neznatna veličina Dubrovnika. Izgleda gotovo nemoguće shvatiti da je nekad, tu dolje, ovaj mali grad stoljećima održavao svoju neovisnost usred okolnih imperija [carstava], da je bogatstvo europske Turske bilo jednom nagomilano ispod ovih tijesno pribijenih krovova i da su najmoćniji ratni brodovi španjolske armade isplovljavali iz ovog malog pristaništa. Dubrovnik izgleda, jednostavno, kao igračka oceana.“ (Arthur J. Evans, Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka avgusta i septembra 1875. sa istorijskim pregledom Bosne i osvrtom na Hrvate, Slavonce i staru Dubrovačku Republiku, II. izdanje, Izdavačko poduzeće „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1973, str. 287, 294, 296, 299-300).

[Priredio, ponešto kroatizirao i dijelom prijevod: Đivo Bašić]