Input your search keywords and press Enter.

Stijepo Castrapelli: ‘Pusto srce’

Stijepo Castrapelli/Kastrapeli (pseudonim: Stojan Kosovac), Pusto srce (izvadci iz djela) „jer ovaj svijet baš i nije drugo nego maštanija“

Stijepo Castrapelli/Kastrapeli (1850.-1885.) napisao je pod pseudonimom Stojan Kosovac, između ostalih, i djelo „Pusto srce“ (1883.). Inače je bio gimnazijski pomoćnik u Dubrovniku, zatim u Zadru, te gimnazijski profesor u Dubrovniku. (Izvor: http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=54533)
„– Što ćete, veljaše ona, svijet se izopačio. Nema sad onijeh djevojčica skladnijeh, ušesnijeh, koje od straha ne bi pogledale na čovjeka. Dan današnji djevojčice po vas božji dan kičaju na prozoru čekajući ofičalića da im struže sabljicom po ulici i da im namigiva, jer razumjet ih… a koji će ih đavo, bože mi prosti, razumjet kad ne umiju naški nego laprdaju ono njihovo. I ne plete se bječvica više… […]
– O, ovdje naši gospari muževi u Dubrovniku, neće ti djevojci ni jedne gorke riječi. Ma i hoće. Rekla sam ja, ne boj se, više puta mojemu: lako je tebi doć na spravno, ama da ti je vojštit s onijem vragom osvem križa, znala bi ti duša. […]
– Tako je baš, reći će gospođa Luce, ali najbolje ne udavat se, pak neka ti i reku da si odsidjelica, ne smeta. Evo sam ja provela svoj vijek sa sluškinjom…[…] – …. pak se nijesam pokajala, i kad promislim da sam se mogla udat, jer mi se namjeralo dosta čestitijeh mladića, a da nijesam ćela, više puta rečem sama sobom: daj mi, bože, ovako sve do smrti. […]
A Ani će opet na uho: – A u mladosti činila je vraga i četiri; e, da bog da, kako da ne znamo!
I tako skačući s kruške na jabuku, padne njekako riječ o zadnjem plesu. Tu će ti svaka od našijeh gospođa reći svoju: i kako je bila ta obučena, i kako je ona imala lijep niz bisera o vratu, kako je onoj stajao cvijet za kosama, kako je ta i ta bila u svili, a kako je ta i ta gospođa došla na ples golijeh prsi i što ti ja znam. […]
– O, sve drugo, sve drugo je bilo za mojih godišta; ćeri bi se davale ne onomu za koga bi one ćele poći, nego za koga bi ih roditelji namijenili; prosti, draga, tijeh mušica nije bilo, reče gospođa Kata Vladika nješto jačim glasom. […]
Samo se po sebi razumije da domaćica nije ništa od toga premučala mužu kad je došao doma. A on, kundur, sutra dan je opet sve razglasio i u kafani i u spičariji, i u zlatarnici i u brijačnici, a tu su, kako znate, četiri stožerne točke oko kojih se vrti vas javni život u malijem mjestima. […]
Marica Benešica bijaše čudo ljepote. Jedinica u oca i majke, a još kao dijete nježna zdravlja, možete promisliti da su je roditelji gledali kao oči u glavi; u kući joj je bilo, samo da zaželi, ono što vele, i tičjega mlijeka. Bješe kao ono cvijet koji polijevaš, gojiš i čuvaš i od žestokog sunčanog zraka pak i od studenog sjevera. Otac, pučanin dubrovački, a majka, ako i ne plemenita roda, ali od dobre kuće, natjecahu se u ljubavi prema svome djetetu […]
Ne treba da govorim da u uzgoj Maričin spadaše i pianoforat. Ta bome! To je danas bon-ton i bez pianoforta nema ti ništa. Ne mari ako cura, pošto je sidjela njekoliko godina za pianofortom i po njem tukla, prosti bože!, još ne umije dobro ni skalu udarati; samo da susjedstvo čuje da ona udara i da se zna po gradu, to je dosta i kako! Sutra pak kad se uda za kakva gladna činovnika prema sebi, neće umjeti ni puceta da mu prišije, ni kafe da mu ispeče – ali zato umije udarati pianoforat. Čini vam se da je to mala stvar?
Njeki Talijanac, učitelj, musike, dolazaše u Marice tri puta na nedjelju da je uči. Lijep i skladan momak činjaše svoju dužnost točno i drage volje jer je Marica dosta lijepo nastojala i prema nastojanju i uspijevala. Iz prva mladić kako bi došao tako bi i pošao, ali poslije dva-tri mjeseca učitelj bi se zadržavao više od ure; nije se više ni s jedne ni s druge strane pazilo na note i sva je prilika da su u to vrijeme i učitelj i učenica govorili o drugoj njekoj musici i armoniji ništa manje ugodnoj no što je ona prva. […]
Ala, draga mama, kupi mi, duše ti, oni roman nekoga Zole što je tu skoro izišo… molim te, draga mama. […]
Otkle ću ti je ja kupit, dušo moja, kad nemam jadnica nikad ni minice; pitaj u ćaće; znaš da i ja, kad mi je potreba, pitam u njega, pa i za rukavice. […] Meni to nije ni malo po ćudi da mi štiješ romance, bolje bi bilo da uzmeš bječvu.
– I imala bi srca dat mi bječvu pošto si me slala u dumana za toliko godišta, odgovori Marica žalosnim glasom.
– E da je bog do da nijesam! Pak što si naučila da? Reci pravo. Nešto malo govorit i pisat talijanski, drugo ništa. Za francuski i njemački valjalo ti je uzet mis Fanny da te uči, za pianoforat gospara Berilli, a naški ne umiješ ni beknut. […] Znaj samo da ti je majka u svojem djetinjstvu štila Osmana i štije ga i danas i te kako! – ama zašto te nijesu tada gospođe dumne naučile francuski i pianoforat, reci mi da? […] Kupiću ti romanac, samo nemoj da mi ga ćaće ugleda jer znaš da i on ima svojih. […]
– Znaš, nastavi majka, nemoj mislit da ti je zdravo stat sveđ doma na pianofortu i na knjizi. Ja i ćaće mislimo došaste neđelje poć na Trsteno na zabavu s vaporićem da se malo prođemo; hoj’ li i ti s nama?
Marica obori oči na tle i stane uzmicati: Ama što ću ja tamo, bila sam već dosta puta, viđela sam platane, a drugo nemam što viđet; ja bih voljela ostat doma.
– E, ako ćeš tako, dobro, reče majka, ako ne ništa; ja tebi romanac, a ti meni Trsteno. A znaš bome da ti je i liječnik naredio da te češće izvodimo jer smo ovđe u gradu ko u tikvi; ni od kuda nema čiste arije, a onamo pod platanima, ti što si romantika, to bi ti imalo bit drago. […]
Gruž je ljetovalište kakva nema na daleko. Dubrovačka gospoda imaju tu svoje polače i perivoje gdje probavljaju ljeto srčući čisti zrak svojih đulistana [ružičnjaka, vrtova ruža], kupljući se preko dan kad je najači žaropek i šećući uveče u lađi po tihom moru. Šteta što je nemila priroda tako odredila da je samo malo uživamo. Žena od svoga načina koja hoće svaki čas da mijenja ljubavnike. Ali u Gružu ima zabave i za druge ljude. Njeko ide da se prošeta, bilo na nogama, bilo u kočiji, njeko da se napije ili u kafani ili na trabakulu; zanatlija pak koji hoće da malo prođe vrijeme i da se odmori od truda, vodi sa sobom svu svoju familiju i zabava mu je već u tom što je izišao iz grada i ogrijao se malo na suncu. Ako pak gdje ide vaporić on ti je prvi, a i mnogog drugog svijeta tada pohmili na zabavu.
Bila je nedjelja i vaporić je išao put Trstenoga. Vreve dakle u Gružu koliko hoćeš. Došla gradska musika da poprati svijet. Kako nećeš i ti poći da popiješ žmuo dobra vina ispod makljena i da vidiš kako veselo narod igra kolo i pjeva? Ukrcalo se čeljadi kao mravi. Vapor se odmakne od kraja, a nagnuo se sa svijem k Gružu jer svak hoće da vidi još jednom obalu od koje se odaljuje; kapetan viče da prođe ko i na drugu stranu, ali zaludu, musika svira: ‘Rado ide’ i vapor se uputi k Trstenome.
Ja ne znam je li ko od mojih čitalaca kušao kako je to na srcu čovjeku kada se vaporom odmakne od kraja pak bilo to da ide samo na zabavu kao ovo svijeta sada što je išlo. Ako ti musika udara i najveseliji komad opet ti je nješto teško na srcu što ne znaš ni sam da kažeš što je, a kamo li nije imalo biti ovoj čeljadi kada im je musika donijela na pamet riječi: ‘Njega na boj mati i nevjesta prati’. Njeko je tu ariju zviždukao, njeko prstom udarao tenap, njeko na po glasa pjevukao, njeko ubručićem mahao kome na obali kao da se – sačuvaj bože! – za zadnji put pozdravljaju. Ali to sumorno čuvstvo malo traje i kad se vapor njekoliko odaleči u pučinu onda se njekako probudiš i lice ti prosja. […] jer ovaj svijet baš i nije drugo nego maštanija. […] Na brodu pak bješe svak veseo. Graja, pjevanje, razgovor, smijeh svuda […]
U ostalom Marica je snijevala drugog muža. Izučena kako malo koja u gradu, i u musici, i u francuskom i u njemačkom, a glava puna romantičnih trica, hoj’ li ti da ona promišlja na trgovca [bogatog Stanka V.], jer u malenu gradu o trgovcu nemaš drugog pojma nego kao o čovjeku koji mjeri golokud, kupuje i preprodava, ne misleći o drugom nego o svojem interesu, bez uzvišenih čuvstava, bez nauke. Krivo mnjenje dakako, ali ko je to Marici metnuo u glavu? Opet roditelji […]
Što se Marici nije dalo da zametne razgovor sa Stankom, bješe i to uzrok što je malo po dalje od nje sjedio njeki ofičo od đenija [brodski, pomorski časnik] koji se bio ukrcao na vapor za Maricom. Ona se je s njim gledala od davna…. Iz daleka, dakako. Nečeš! Lijep mladić, vitka stasa, junačkog ponosa, znao je provaliti u Maričino srce bolje nego u meterize [opkope, rovove] njemačke god. 1866. kada se je njegovo ime pronosilo po novinama radi junaštva i u toj prigodi bio imenovan kapetanom i zaslužio križ za zaslugu. […] Čeh rodom, pade po naredbi starješina u Dubrovnik. Žarki rodoljub – to nije svojstvo svakog Slavena – omilje mu mjesto, zrak, istorična prošlost ovog grada […] Ovaj [Stanko V.] je pak viđao sve, ali isto spavao s uha na uho i promišljao u sebi: O sve jedno za to što se oni gledaju; ja sam s ocem razumio, a ženidba što je danas nego trgovina? […]
Brod se imao zadržati dva sata pod Trstenim da dovede natrag čeljad. […] Trsteno leži na malenoj visoravni, u strani Velikog Stola, kao na dlanu od ruke. Regbi da su tu zrak, zemlja i voda sklopili savez kako će sve što nikne biti bujno i golemo. Trsteno je pravi perivoj prirodnih čudesa. Ko nije čuo govoriti o trstenskim makljenima? Ta to i jesu čudo na svijetu. Prirodoslovci ih broje među divove u prirodi. Dva su ta golema makljena. Za veći hoće se osmero ljudi da mu opšešare panj rukama koliko su duge; drugi je malo manji, tj. manje golem. Ispod njihova hlada može plandovati preko tisuću ljudi. […] Ali makljeni nijesu sami u Trstenome koji nam tajno duši zbore o onom savezu zraka, zemlje i vode u onom blagoslovenom predijelu. Ima i perivoj Gučetića. Biće lijep Sanssouci kod Potsdama, koji je izabrao za svoje ljetište Fridrik II. Veliki ako ćemo baš i suditi samo po slatkom zvuku francuskog imena njegova ili po smislu riječi; biće lijep i Schonbrunn, kako mu i samo ime kaže, ali što je perivoj Gučetića u Trstenome, valja pravo reći da je daleko odvojio od svoje braće. Ono što Homer pripovijeda o perivoju Alćinoja [Alkinoja], kralja Fajačana, može se slobodno odnositi i na ovaj perivoj, gdje je priroda, više nego čovječja ruka, svekoliko lijepo, ubavo, ugodno složila, kako ona sama umije – ta umjetnica nad umjetnicama! Jer ako će perivoj biti perivoj nije dosta da su ljesice lijepo uređene, dubovi obrezani, a postave pune cvijeća koje opet ne cvate nego silom ognja koji ih grije: na taj način mjesto, koje bi imalo biti ogledalom prirode, nije drugo nego ogledalom čovječje ruke i umjetnosti […] Ali gdje puštaš da sama priroda svoj posao čini, i u tom je poslu čovjek slabo ili ništa ne pomaže, pak gdje je sunce žarko kao što je nad ovom zemljom, gdje je voda bistra i tiha, a zrak ovako prozračan i mlak – tu ti brštan ne gmiže škrto po zidu, a lovorika se diže kao najveći dub, naranče i lemuni žute se na stablu preko sve zime, grožđe visi o lozi i pada do tala, jer ga pruće ne može da drži, a ako ideš po šetnjicama gotovo ti se noge pute od gusta busišta […]
Pod makljenima mladost odmah zametnula kolo. Zreliji ljudi sjeli na okolo da gledaju, tu im se iznijelo sira, pršuta, kruha i dobra vina, pak ala da se zagriza i srče. Pod onakim hladom, uz bistru vodu koja ti pod nogama romoni, uz zvuk lirice i viku i kriku i skakanje one vesele mladosti izio bi i popio sto puta više nego što ćeš doma, ako i jest doma bolje. Sve je tu kako mu drago, na božju, a opet je sve slađe. Nego što je strancu osobito milo pogledati, kada dođe na ove naše strane, ja mislim da ima biti kolo. U Dubrovniku i okolici župski je ples najobičnije kolo. […] Nakon malo vapor zažviždi; svak se digne i brže bolje uz pratnju musike uputi se k obali da se ukrca. U narodu koji je bio na brodu jedna je cigla misao hodila od glave do glave: evo jedan dan u životu koji sam lijepo proživio! Ali Marica i ofičo bolje nego iko. […]
Podlegla je tomu i Marica. Srce joj slabo uzgojeno, volja još slabije, ne poznavajući ni malo što je svijet, kako sve one ženske koje su odrasle među ona četiri zida u kolegiju, nije čuda da je pokorila nješto odurnoj sili svojih roditelja, a nješto i mrmošenju prijateljica koje su joj svako zlo o ofičalu govorile. […] No opet će na to ko upitati je li je Stanko ikad upitao ćuti li ga zbilja. Jest, on to više puta učinio i ona bi mu po želji njegovoj odgovorila, i u onaj čas ne bi joj ni na kraj pameti došao ofičo, jer više puta i ozbiljni ljudi, a kamo li žene, ne uviđaju da kad lažu sami sebe varaju i na što će tim laganjem doći. Možda je uz to i promišljala: ako ne ćutim Stanka, valjda ću ga u naprijed ćutjeti. Ta znala je od mnogih udatih svojih prijateljica da se katkad zaboravi na prvu ljubav, a priljubi se drugome čovjeku kojega se iz početka nije ljubilo. […] Bilo je suza koliko hoćeš s majkom koja bi je tražila da umiri govoreći joj: Ti si još dijete, ne razumiješ da ti otac nije u biću da da kaucijon; ili ti žao ili drago, ti valja da onoga zaboraviš – u zo ti je čas došo po moju kuću! – Stanko te ćuti, ti ćeš ostati, ako ti bude draže, kod roditelja, pak, molim te, nijesi čula gospođu Lucu što je pripovijedala o onom nesretniku koji hoće da me u greb svali prije vremena. […] – To su zli jezici, slatka mama, nije istina ništa što o njemu govore… ja ga mnogo ćutim, ali ću tebi za ljubav poći za Stanka, ko zna da onoga ne zaboravim.
U toliko dođe i vrijeme od posjeda. Običaj je u Dubrovniku, kao i drugdje, da djevojčica vjerena, prije vjenčanja, ide s majkom na posjede u prijateljica da se s njima oprosti kao djevojčica. U toj se prigodi odiva obuče u svilu po zadnjoj modi. Marica i tako bješe ljepota u Dubrovniku; promislite sada kakva je bila, odjevena tako sjajno kao što običaj zahtijeva. […] vrsnice joj opet zavidjele što ide za čovjeka za kojim bi se mnoge grabile, da se npr. muževi mogu ličiti kao kakva trgovina, a za njom govorile, to se zna, što ne bi ni pas s maslom polokao. Ali taki je svijet, nije čuda! – Ide za Stanka jadnica, govorahu, ja je žalim, a vidi joj se na očima da ga ne ćuti; to se zna, ona bi voljela ofičalića, i doista što će joj pianoforat, njemački, francuski, s trgovcem, pak kad sutra pođe na koji ples u štionicu, kakav će joj gospar dati u kvadrilji mali prst od ruke, ili ako nje[n] muž pođe dignut kakvu gospođu odličnu, ona će mu se lijepo zahvalit. To se zna, što za koga nije, nije.
U njeko doba prestalo se i o tome govorit. Marica i Stanko vjenčaše se tiho u kući, malo je bilo zvanica, sve je učinjeno u krilu obitelji. […] Ona se je već nakon prvih mjeseci udadbe sjetila da udadba nije raj, jer je sve drugo u svojoj glavi snijevala. […] U toj besposlenosti povraćao joj se na pamet ofičo, a ovaj sa svoje strane nastojaše da joj češće bude pred očima, kao što je znao za cijelo da joj je u srcu. S toga ga susjede svaki dan i u svako doba viđahu gdje se šeta ispod Maričinih prozora, a zli jezici opet činjahu svoju dužnost i na posjedima i u kafani i svuda gdje ih ima – a gdje ih nema? O Marici bijaše u kratko vrijeme pun grad, a kako bi njoj što došlo do uši, ona bi sve to više za ofičalom mahnitala. Muž joj zato nije znao ništa; dakako, muževi se najkasnije sjete što im žena radi, jer, kako je društvo danas ustrojeno, skladnost ne dopušta da kažeš čovjeku čisto kad mu koje zlo prijeti, pak ako ti je baš i najveći prijatelj. Može ti on na to odvratiti: A što su to tvoji posli? Ili te pozvati na megdan što si ga tobož uvrijedio. […]
Osim toga imala je [Marica] i veselih dana, i to kad bi primila pismo od ljubavnika, i u te dane dakako nije joj bilo teško skakati oko majke od veselja i kazat joj što god bi joj na um palo. Ali kad se je počelo govoriti sa svijem javno o odnošaju Marice s kapetanom, majka je začestila dolazit u ćeri da bi je njekako omela. […] Jer valja znati ovo, da je takav čovjek u javnome životu kakav je u kući: učitelj, nemiran u kući, nosi sa sobom taj nemir u školu i iskaljuje svoj ijed na djecu, sudac na one koji od njega pravicu ištu, a liječnik uz bolesnikovu postelju misli o svojem domaćem jadu. Mogu li ti ljudi vršiti svoju dužnost kako od njih društvo zahtijeva, kad im ogorčenost ne da mira nego ih svuda prati, kao što je Bankvova sjena pratila Makbeta? […] Ako se k tomu još priloži da čovjek, koji nema svoga mira u kući, traži ga drugdje, ili u piću ili u igri ili u raspuštenom životu, imaćemo u kratko pojam o svijem grdnijem posljedicama domaćeg nemira.
Stanko, koji je bio do sada uredan čovjek, da zaboravi domaće jade, dade se na igru. Nije više, kako prije, nastojao oko svoje trgovine, a u veče, pošto bi večerao, izišao bi opet na dvor i više bi ga puta jutro zateklo pri stolu od igre. […]
Jadna se majka još gore pomami: ajmeh meni, ona mi je utekla, ubila se, daj trči mi u muža da priupita đe je za boga. Stanko se skoči, pođe u tasta i sve mu pripovjedi. Njih dvojica, promislivši odmah da je Marica po svoj prilici otputovala, pitaju kočijaše je li je ko od njih odvezao u Gruž. Niko! Pođu sami u Gruž da se obavijeste nije li je ko vidio na vaporu, koji je ono pobjed [popodne] odlazio, i njeko im zbilja reče da je otputovala i da je s njom bio njeki ofičo. […]
U početku nije se moglo ništa znati o Marici, ali kasnije se dozna da je pobjegla u Italiju. Ovo je dalo dakako povoda velikom kundurovanju po gradu, dok se malo po malo, kao što biva, svak ušutio. […]
– Viđi ti a, kako ona [meštrinja Pera] umije, reče gospođa Kate, a ja u zo čas uzela onu malu, znaš, pak što ćeš iskat, došla mi doma da kroji i šije, kad ne umije, tako da rečem, ni igle držat u ruci. Ja mislim da ona ne zna ni što je mrtvi kraj, ni što je ometica, ni rub, ni gaz, ni poramenice, ni laktice, ni podbijač, ni klinovi, ništa, na bijelomu svijetu ništa!
– Umrla! […] – Jadi ti je znali, govore tamo u Mlecima. […] i eto malo ga je uživala, poslije godište dana, a ne znam ni ima li toliko, u grebu! […] jer one jagodice i usne sveđ crljene, a ona blijeda, uskijeh prsi, sveđ cici mici, kako znaš; nije ti ono zdravo bilo. Pak da rečemo među nama, nastavi na po glasa, to im je nemoć u krvi. […] – Kako ne, svi su njihovi od toga pomrli. […]
Onaj komad živa mesa, što ljudi zovu srce, ne da se metnuti u kalup; ono bije kako je njemu milo, samovoljno pusto!“ (Stojan Kosovac [Stijepo Castrapelli/Kastrapeli], Pusto srce, Crta iz sadašnjeg dubrovačkog života, Slovinac, god. VI, br. 16, Dubrovnik, 1883, str. 246-250; Slovinac, god. VI, br. 17, Dubrovnik, 1883, str. 262-263; Slovinac, god. VI, br. 18, Dubrovnik, 1883, str. 274-277; Slovinac, god. VI, br. 19, Dubrovnik, 1883, str. 300-302; Slovinac, god. VI, br. 20, Dubrovnik, 1883, str. 312-314).

[Izvatke odabrao: Đivo Bašić]

P. S. Detaljan opis župskog kola i nošnje doneseni su u okviru ovog teksta (Slovinac, god. VI, br. 18, Dubrovnik, 1883, str. 274-275) kao tanac (ples) pod makljenima (platanima) u Trstenome blizu Dubrovnika.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *