Input your search keywords and press Enter.

Serpentine ili strempentine?

Stvar je naglaska (slobodnog izbora)

Sjećam se kad mi je (sada pok.) prijatelj iz Kaštela rekao da se tamo za glagol „sjesti“ rabi izraz „sesti“ ili „sedi“ (što je mene poprilično začudilo), a trebalo bi biti uobičajenije po ikavski „sisti“ ili „sidi“. „Sesti“ se čak kaže i na otoku Vrgadi (zanemarujući akcente jer ih računalo može pretvoriti u nešto drugo): „sedi, osidi, sedi tamo, što si se uzvetri! jesi se! (brod je) se na provi (sjeo pramcem na morsko dno)“. U Dubrovniku je zabilježeno i „sjestit“. (Blaž Jurišić, Rječnik govora otoka Vrgade uspoređen s nekim čakavskim i zapadnoštokavskim govorima, II. dio, JAZU, Zagreb, 1973, str. 188). Dugo vremena (mislim čak do barem sredine 1990-ih godina) onaj se prostor „pred Dvorom“ (ispred Kneževa dvora, kako i danas glase neke adrese) nazivao „prid Dvorom“ (to je čak provjerljivo u starijim telefonskim imenicima; o ikavskom u starom dubrovačkom govoru pisao je Milan Rešetar i dr.). Tako sam iz zafrkancije (knjiž. zezancije) znao ljude iz Splita pitati kako se na ikavski kaže „ići pješke“, na što mi oni nisu odgovarali da se kaže „ići piške“ (jer bi mi to bilo logično), već bi neki rekli da kažu „ići peške“, iako se radi o ikavici. Dobro je imati na umu da i jezici, pa čak i goveđi (prije nego što završe u šugu od kapara), imaju svoje razviće, a meni i tako drago postanje (riječi i izraza). Kad bi krave govorile, vjerojatno bi po dubrovački izrekle (barem ovo zadnje): „Nemojte nas klati i labati“. Nemojte zamjeriti, ali u zapisima ću radije koristiti dostignuća filologa kao što su Petar Skok, Vojmir Vinja, Žarko Muljačić, Branimir Glavičić i dr., a ne onih koji to nisu iz jednostavnog razloga što me kao povjesničara i arheologa zanima postanje nekih riječi (vezanih uz dubrovačke toponime i sl.), pa i onih za koje saznam usput (iz razonode), uz pristup pronađenog (npr. putem Internet pretraživača ili sl.).
Iako je književni(ji) izraz „Nuncijata“ (tal. Annunziata – „Blagovijest“), govorit ću Luncijata sve dok dišem. Babin Kuk i Babina Greda nisu dobili ime zbog neke babe, već zbog praindoeuropskog korijena *bab- u značenju „kamen, stijena“ odnosno kao oznaka gomile, hrpe kamenja i sl. Meni je npr. neshvatljivo da se za stanovnike Osojnika kaže „Sočani“, iako bi logičnije bilo da se radi o Osojničanima jer tamo ne prolazi nikakva npr. rijeka Soča ili sl., ali u nekim iznimkama (koje na paradoksalan način potvrđuju pravila!) vidljivi su kumulativni učinci lokalizama, lokalnog govora i prstića književnog jezika, pa i slavodobitnih ispravaka nastavnika koji djeci smanjuju ocjenu iz hrvatskog jezika „s književnošću“, kako se nekad zvao taj predmet. Sočani kao stanovnici jedino bi odgovarali mjestu Sočan ili sl. (kako li se samo zovu stanovnici mjesta Soči gdje su održane Zimske olimpijske igre 2014. godine?!), ali to je moje mišljenje koje se može ili ne mora kositi s „književnim“ i dr. Naravno da ni stanovnici Krka nisu Krkani, niti su stanovnici Krete Kreteni, već se radi o Krčanima i Krećanima. Najzanimljivije je što A. Della Bella kaže da je tal. Raguseo i lat. Epidaurius, -a, -um isto što i „Dubrovčanin“, a tal. donna ragusea i lat. mulier epidauria je svejedno „Dubrovkinja, Dubrovka“! Danas ovo „Dubrovka“ nitko ne govori, pa ni najstariji Dubrovčani. Osobno govorim „Dubrovčanka“, a ne „Dubrovkinja“, te me ova zadnja podsjeća na riječi tipa „arheologinja“, „gloginja“ i sl. Za stanovnicu Dubrovnika u pjesmi „Hvalile se Dubrovčanke…“ netko može reći da bi bila ispravna ona druga riječ kao što „druga ruka“ piture (boje) vremena daje postojanost i lakši naslut postanja i češće uporabe riječi.
Pjesnik je u stihotvornom zamahu rime zabilježio „koracati“ iako vrlo dobro zna da se radi o glagolu „koračati“, pa mu tako u tiskanim izdanjima poezije to sigurno neće ispraviti lektori. Ono što mi je najnelogičnije u hrvatskom jeziku su pozitiv, komparativ i superlativ: „dobar, bolji i najbolji“ (mislim da je jednostavno nepravedno da ne postoji komparativ „dobriji“ i superlativ „najdobriji“, ali tu su i neki drugi čimbenici odigrali svoje ispravljačke komparativno-književne uloge). Možda će se (iz)naći i neki „bolji“ i primjereniji izraz koji u ovom „književnom“ obliku nema veze s dobrotom. Ivan Kukuljević Sakcinski je rekao da ne bi trebao biti ni „perst“ ni „parst“, već „prst“. I bio je i ostao „prst“ (jedan je i srednjak, po zagorski). Međutim, nastavnici, razne udruge i uopće narodni slojevi nisu revni kada bi trebalo zabraniti uporabu „zagrebačkog“ (zagorskog) govora i kajkavštine u crtanim filmovima (tzv. „crtićima“), pa se roditelji (npr. u Dalmaciji) nemalo iznenade naglaskom i kombinacijom (ili kontaminacijom) govora vlastite djece, a pogotovo kada u školi pokupe onaj naglasak za riječ „nema“ (od glagola „nemati“) koji očito nije dubrovački. Baš tim izgovorom može biti izgovorena i riječ „serpentina“ i to je jedan od razloga zašto uopće ne rabim i izrabljujem tu riječ, a također to nisam činio ni kad sam bio dijete. Crtići bi svakako trebali biti na tečnom i razgovijetnom književnom jeziku iz čisto praktičnih (obrazovnih) razloga, iako tu općenito dolazimo do još jednog paradoksa: nitko u RH ne govori čisto književnim jezikom, već to uglavnom samo nastoje neki nastavnici u školama i profesori na fakultetima.
„Nudi te prije cvijetjem, a u n[j]em zmija je, / nudi te proljetjem, sred n[j]ega zima je; / u blagoj besjedi razbludne od vile / smrt nami odredi naoštreć sve strile. […] Zmije tad ne biješe ka l[j]uto sad peca.“ (Djela Dživa Bunića Vučića, Stari pisci hrvatski, knj. 35, JAZU, Zagreb, 1971, str. 141, 145). Kao što je i tijekom Dubrovačke Republike postojao neki put kojem je kasnije (izgrađenom) naziv inspiriran zmijolikošću. U većoj mjeri takav put nije bilo razumno izgraditi zbog moguće opsade Grada.
Petar Skok kaže da je serpentin „dragi kamen sa šarama kao u zmije“ (1466.), a „serpentina“ je i „vatreno oružje u Dubrovniku“. (Petar Skok, Etimologijski rječnik, knj. III, /Poni-Ž/, JAZU, Zagreb, 1973, str. 225). Serpentino, „odnosno obojeni mramor kao zmija“ je „mramor šaroviti“; kao i od serpente – „zmajski“. (Ardelio Della Bella, Dizionario italiano-latino-illirico, tom II, Ragusa, 1785, str. 320).
Serpentigena znači „zmijookoćen, zmajookoćen“. Serpentinus je anguinus, -a, -um (Cireron), anguineus, -a, -um (Ovidije) u značenju „zmijski, zmijni, zmijeni, zmajosličan“. Anguina vernatio (Plinije) je „zmijokožopromjena“. Strepitus arboris (Plinije) je „pucanje duba“. Strepens znači „treskovit“ i dr. (Joakim Stulli, Lexicon latino-italico-illyricum, tom. I. i II, /A-I, L-Z/, Budae, 1801, str. 559; 89, 613-614). Serpentino je i „vrsta vaze (posude) od stakla“. (Pietro Fanfani, Novissimo vocabolario della lingua italiana, Libreria Editrice F. Bideri, Napoli, 1912, str. 873). Serpentina je i „vijugava (ili zmijasta) cijev“, kako su to zabilježili M. Deanović i J. Jernej 1960. godine.
„Na koji se način čovječanstvo može osloboditi ove gotovo prisilne povezanosti s jednim otrovnim reptilom [zmijom] kao uzrokom? Naše tehničko doba ne treba zmiju da bi objasnilo pojavu munje. Munja više ne plaši stanovnika grada, on više ne žudi za plodonosnim nevremenom kao jedinim donositeljem vode. On ima vodovod, a zmija-munja odvodi se ravno u zemlju preko gromobrana. Prirodoznanstveno prosvjećivanje prekinulo je s mitološkom uzročnošću. Mi znamo da je zmija životinja koja – ako čovjek to želi – mora podleći iskorjenjivanju. Nadomještanje mitološke uzročnosti tehnološkom uzročnošću oduzima zmiji zastrašujuće osobine pred kojima strepi primitivni čovjek.“ Možda će mu „to oslobađanje od mitološkog svjetonazora doista pomoći da u zadovoljavajućoj mjeri odgovori na zagonetke postojanja. […] Prirodne sile više se ne doživljavaju u antropomorfnom ili u biomorfnom obliku, nego kao beskonačni valovi poslušni pritisku čovjekova prsta. Preko njih kultura strojnoga doba razara ono za što se prirodna znanost, izrasla iz mita, teškom mukom izborila, prostor pobožnosti koji se preobrazio u misaoni prostor. […] Mi ćemo se popeti na krov kuće svemira, s glavom upravljenom prema gore i misliti na ono što je Goethe rekao: ‘Kad oko ne bi bilo poput sunca – nikada ne bi moglo pogledati u sunce’. Cijelo čovječanstvo sjedinjuje se u štovanju sunca. Smatrati sunce simbolom koji nas iz noćnih dubina vodi prema gore, pravo je i divljaka i obrazovanog čovjeka.“ (Aby Warburg, Ritual zmije, IPU, Zagreb, 1996, str. 74-76). Pravo je svakoga (stanovnika Dubrovnika) „na svim azimutima“ govoriti „serpentina“ ili pak „strempentina“, neovisno o izgovoru i postanju riječi.

Đivo Bašić

P. S. Čudni su putovi postanja riječi, ponekad i sami vijugavi. „Kad ispitujemo termine koji u rimskom svijetu označavaju ‘očišćenje’, moramo se zaustaviti na još jednome, jer on postavlja često raspravljan problem: lustrum, lustrare. Tako se označavala ceremonija koja je svakih pet godina služila za očišćenje naroda okupljenog na Martovu polju, a na njoj su se obavljali svečani obredi praćeni vojničkim mimohodom. U tom pojmu sadrže se tri leksičke jedinice: lustrum, vrijeme koje je prošlo, vremenski razmak na kraju kojega se redovito održava ta svečanost; lustrare, pregledati (perlustrare oculis ‘preći pogledom po čemu’); lustratio, očišćenje.“ (Emile Benveniste, Riječi indoeuropskih institucija, Disput, Zagreb, 2005, str. 551).

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *