Input your search keywords and press Enter.

Reforma odgoja [i u biti obrazovanja] dubrovačke mladeži 1557. godine

“Senat Dubrovačke Republike, kao stožerna vlast u državi, nije pazio i riješavao samo izričito politička ili socijalna pitanja, nego se interesirao za sve ono što je moglo zadirati u javne prilike neke države. Naročito je budno pazio na društveno ponašanje, moral i odgoj dubrovačkih građana, u prvom redu djece. Zato su zapisnici Vijeća umoljenih (Senata) prepuni zaključaka i odredaba koje se odnose na to. Ovdje iznosimo jedan od takvih zaključaka, a tiče se reforme odgoja dubrovačke djece.

Senat je 1557. godine naredio posebnim činovnicima (providurima za grad) da pred Vijeće iznesu mišljenje o načinu kako poboljšati i unaprijed bolje odgajati dubrovačku mladež. Senat je o tome vijećao na svojoj sjednici od 26. svibnja 1557., te prijedlog providura potpuno usvojio većinom glasova.
‘Budući je dužnost’ – ovako počinje naredba – ‘svake razborite i pametne vlade paziti kako bi mladi ljudi bili uvijek zauzeti nekim časnim poslom da lijenost ne bi uvukla koju manu koja bi bila uzrok i početak propadanja obitelji pojedinih građana, te budući da u našoj državi ima lijenosti više nego igdje, to su gg. providuri za grad, kojima je bilo određeno pobrinuti se za ovo, odlučili da se moraju provesti slijedeće mjere’. U državi se ‘milošću Božjom’ nalazi jedan veliki broj djece i mladića od kojih se mnogi ne bave ni knjigom ni ikakvim poslom, pa zato nikako i ne mogu biti itkome od koristi. A jer ‘učenje dobrih knjiga najviše potiče ljude na lijepo i pošteno’ tako se imaju na tri godine birati po tri plemića da kao ‘reformatori nauka’, skupa s rektorom škole, paze na školski odgoj i nadziru provedbu svih zaključaka Senata o ovom predmetu. Reformatori će, sporazumno s upraviteljem škole, najprije uvesti red u školu, pa će ravnatelj, oslanjajući se na njihov autoritet, uz prijetnju kazne, odrediti da svako dijete mora biti u određeno vrijeme u školi da učitelji zadaju djeci lekcije prema njihovim individualnim sposobnostima, te da se urede pojedini razredi po običaju dobrih i lijepo ustrojenih škola. Rektor će paziti da li njegovi pomagači (repetitori) dobro postupaju tijekom ispitivanja djece, pa će ih upućivati ka boljem ako opazi da u nečemu griješe. Dijete koje pokaže napredovanje u poduci i sposobnost shvaćanja lekcija starijih godišta, rektor će promaknuti u viši razred i olakšati rad repetitora. Unaprijed se naročito moraju pohađati ispitivanja i paziti na dječje uratke u prozi i stihu, a dozvoljavat će da se ‘duh djece umara jedino lekcijama koje se smatra potrebitim za opće dobro’. Ako koje dijete pokaže želju da uči grčki, učitelji će ga morati podučavati i upućivati. Da bi poradi prevelikog broja djece olakšali rad učitelja, vlada će pronaći još jednog repetitora uz godišnju plaću od 60 zl. škuda.
Školu moraju pohađati sva djeca i mladići do 20 godina, osim ako su izjavili da ne žele učiti, a već su se prije posvetili trgovini, bankarstvu ili pomorstvu. Državne vlasti se moraju uvjeriti da li se doista ti mladići bave odnosnim zanimanjima. Reformatori će barem dvaput tjedno pohađati [posjećivati] škole i poticati učitelje i učenike na rad i učenje. Ako neko dijete ne pohađa redovito školu, reformatori će ga najprije očinski ukoriti poradi toga, a onda će na to upozoriti njegove roditelje ili najbliže rođake.
Budući je vlada opazila da ‘djeca trajnim učenjem steknu neko znanje, a zbog čestih praznika, zaboravljaju što su naučili’, tako Senat određuje točno kada će biti praznici [blagdani]. O Božiću i Uskrsu će škole svetkovati po 4 dana, svršetkom Karnevala 2 dana, a poradi jematve od 13. kolovoza do svršetka rujna.
Senat se pobrinuo i za daljnje školovanje sposobnih učenika koji zbog slabih materijalnih uvjeta ne mogu nastaviti školovanje. Zato je odredio da se o državnom trošku redovito uzdržava na školovanju u Italiji po šest plemića i dva pučanina koje sposobnim predloži rektor škole, a Senat izabere većinom glasova. Ako se ne bude moglo pronaći šest plemića, popunit će se njihov broj pučanima, a kad se ne budu mogla naći dva pučanina, na njihova će se mjesta uzeti plemići. Svake će im godine država davati po 30 zl. škuda, a oni će se obvezati učiti pravo, medicinu ili druge znanosti. Od 20. veljače 1574. su još morali obećati da će nakon završetka svog školovanja doći služiti u Dubrovnik, jer inače moraju vratiti cijeli iznos novca koji im je dala Dubrovačka Republika. Za uzdržavanje ovih stipendista vlada je uvela carinu od 1/4 [četvrtinu] % na svu robu iz Aleksandrije koja je obično bila luksuzna, sve dok se ne skupi 3.000 dulata. Kad se skupilo 3.000 dukata, Senat je to uložio u Italiji uz kamate od 8%, te je tim kamatama Dubrovnik isplaćivao 240 škuda (otprilike 216 dukata) za osmoricu svojih stipendista.
Senat smatra da sva djeca nisu sposobna za nauke, a mnogi opet i neće da nastave školovanje, pa se zato brine i za takvu djecu, kako bi svaki došao do prigode da ‘časno živi’. Po zaključku Senata je Malo vijeće moralo u siječnju i veljači svake godine unajmiti po jedan brod, te ga uputiti u Aleksandriju. Na njega bi država ukrcala po 10 mladića kojima bi iz državne blagajne posudila po 200 dukata na jednu godinu. Svaki je od ovih dječaka mogao još ponijeti i svog novca, kao i onog što mu dade za svoj račun netko od privatnika. Tim novcem su ukrcani mladići trgovali kupivši robe u Aleksandriji i tako su se pod zaštitom i uz pomoć države osposobljavali za buduće trgovce. Na isti je način dubrovačka vlada unajmljivala jednu lađu za Siriju i na njoj slala deset mladića posudivši im po 200 dukata.
Istog dana (26. svibnja 1557.) Senat određuje da svaki brodovlasnik mora uzeti na svoj brod jednog mladog plemića kao ‘skrivana’ [škrivana], a po potrebi može uzeti i neplemića. Mladeži zabranjuju bilo kakve igre, kao i tajno okupljanje, te prijete kaznom onima koji prekrše ovu zabranu.
Ovaj zaključak Senata je interesantan za poznavanje starih Dubrovčana i prilika u kojima je nastao. Dubrovčani su već prije ovoga davali stipendije pojedinim sugrađanima koji su odlazili na školovanje u Italiju (npr. komediografu Dum Marinu Držiću 1538.), ali sve to nije bilo stalno ni propisano. Tek od 1557. redovito nalazimo po nekoliko dubrovačkih učenika u Italiji koje uzdržava dubrovačka vlada. Iz ovog zaključka vidimo da prije toga nije moralo biti nekog naročitog reda u dubrovačkim školama jer tada vlada uvodi podjelu na razrede i strože pazi na djecu i učitelje. Za nas je veoma zanimljivo što doznajemo da su dubrovačka djeca vježbala ne samo prozu nego i stihove, te da su mogla učiti grčki. Vidi se da je humanizam bio jak i u dubrovačkim školama. Ipak je najinteresantniji dio ovog zaključka onaj u kojem Senat propisuje na koji će način ova trgovačko-pomorska država podupirati razvitak trgovačkog naraštaja. Mislim da bi teško bilo naći u ono doba igdje u svijetu sličan primjer zauzimanja neke države za svoju djecu. Ovo nastojanje Senata da Dubrovniku podari dobrih liječnika, pravnika, pomoraca i trgovaca ostavilo je vidljivog traga u kulturi i gospodarstvu ove malene Dubrovačke Republike. Ali nastojanje starih državnika da nauče skladnosti svoju malodobnu djecu nije baš previše pomoglo. Talijan fra Serafin(o) Razzi, koji je došao u Dubrovnik tridesetak godina nakon ovog zaključka Senata, iznosi u svojoj ‘Storia di Raugia’ kako su dubrovačka djeca vrlo nesnosna, nemirna na ulici i u crkvi, kako plemićka i pučanska djeca po gradskim ulicama vode prave bitke, te kako je poradi svega ovoga u ovim stranama nastala izreka ‘Od muha zadarskih i djece dubrovačke oslobodi nas Gospodine!’ Uostalom i dan-danas [1926.] naši dalmatinski ‘lazaroni’ [tal. lazzaroni – hulje, nitkovi, bitange; lijenčine i prosjaci u južnoj Italiji; odrpanci] nastoje ne zaostajati za svojim kolegama iz vremena renesanse”. (Ponešto kroatiziran prilog Jorja Tadića: Novo doba, god. VIII, br. 79, (4. IV. 1926.), Split, 1926, str. 19).
Država koja nameće visoke namete (visokom)školstvu mogla bi nisko pasti na ispitu obračuna s praiskonskom iskvarenošću i pronevjerom opljačkanih državnih sredstava. Nerazumno je od privatnih osoba tražiti veća sredstva kada ogromna idu u vjetar koji ne puše u leđa napretku neke države. Razumljiva je stoga hrvatska šutnja i upliv bolonjskog procesa u kojem će isplivati samo u većini bogati ljudi jer takvo plutanje i izdizanje iznad mulja laži znači kontrolu malih ljudi (iako životima i mozgovima ograničenih i prolaznih), ali nadajmo se ne svih.
Pripadnik poznate bankarske obitelji Rothschild (pravim imenom Amschel Moses Bauer) poslao je svoje sinove u Frankfurt, Beč, London, Napulj i Pariz, te na taj način posadio temelje utjecajnim bankarskim ispostavama. Obitelj je samo trebala svaku vladu “uvjeriti kako treba nastaviti s otplaćivanjem svojih dugova da se sila politike ‘balansa moći’ ne bi okrenula protiv nacije dužnika. Drugim riječima, obitelj Rothschild suprotstavljala je jednu naciju drugoj, prijeteći im ratom. Braća su mogla financirati obje strane u sukobu, osiguravajući na taj način ne samo otplatu dugova, već i zgrtanje ogromnog bogatstva”. Meyer Rothschild je rekao: ‘Dozvolite mi da kontroliram novac u državi, i nije me briga tko pravi njene zakone’. Pa, naravno, kad ćeš time kontrolirati cijeli sustav, pa i onaj donošenja zakona! “Obitelj je stvorila sustav Rothschildovih kurira u Europi kako bi braća mogla razmjenjivati važne informacije. Znak kojim su se prijenosnici poruka identificirali kao Rothschildovi kuriri bila je crvena torba koju su nosili. Ova torba omogućavala im je da nacionalne granice prelaze bez problema, jer je većina europskih država svojim graničarima nalagala da ove kurire propuštaju bez zadržavanja, čak i ako su bile međusobno zaraćene”. (Ralph Epperson, Nevidljiva ruka, Cipetić, Kastav, 2002, str. 159-160). E, moji narodi s glavama u torbi i na pladnju povijesnih iživljavanja, sve banke i kuriri svijeta su braća. Ovo su neki od razloga propadanja država i insceniranih recesija, ali ne na način da će one nestati ili izumrijeti (kako su smatrali neki stari sustavi koje su negirali novodolazeći), već bi to moglo bitno utjecati na svijet kakvog poznajemo, a zapravo ga više nećemo moći prepoznati (jer neće biti ni nas). Kako je netko rekao, “ovo su zadnja vremena” jer ne znam koja bi me to (statistika) mogla razuvjeriti da to (i)pak neće biti. Pritom mislim na “razvodnjavanje i prozirnost” povijesti koja za većinu čovječanstva može (načelno) značiti kraj prošlosti i budućnost spoznaje. Kraj rečenice obično donosi početak točke iza koje slijedi praznina razmaka, civilizacijskog bezdana.

Priredio: Đivo Bašić

P. S. Daleko budite, divlji, vi st(r)anci, koji ste (u gotovini) životinjski odrali (pr)osvijetljeni grad, te se i dalje namjeravate brinuti za “opće dobro” čiji međaš ne prelazi pontu od takujina iliti novčanika vlastitih interesa stranih lightening-zemalja. Lightening na engleskom jeziku znači i “olakšanje, rasterećenje” kao što ste i olakšali proračun, pa bi vam trebalo podignuti spomenik koji bi, pored uobličenja uobičajeno smeđe boje, dočarao i sam smrad tog “olakšanja”.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *