Input your search keywords and press Enter.

Razmišljanja Vinka Foretića (1901.-1986.) o starom dubrovačkom lazaretu na Pločama 1938. godine

„Razne sanitetske institucije starog Dubrovnika u uskoj su pak vezi s njegovim ekonomskim životom, pomorstvom i trgovinom. […] premda se i o tome krije neiscrpno blago u dubrovačkom arhivu. […] Dubrovnik može u tom pogledu stati uz bok prvih kulturnih gradova Europe. […] Stoga je posve razumljiva odluka da sudionici internacionalnog kongresa povijesti medicine koji će se održati mjeseca rujna ove [1938.] godine u Zagrebu, posjete poslije toga Dubrovnik gdje će pregledati staru ljekarnu Male braće iz 14. vijeka i održati komemoraciju poznatom dubrovačkom liječniku-učenjaku 17. i 18. vijeka Đuru Baglivi. […] Tko makar i malo pozna povijest saniteta u Dubrovniku, zapitat će možda zašto ne posjete i zgradu jedne velevažne sanitetske institucije – stare dubrovačke lazarete na Pločama. Ta institucija više ne postoji, ali i dalje ostala nam je njezina zgrada kao kulturno-povijesni spomenik prvog reda kojim bi se i veliki narodi mogli ponositi, a nama bi prigodna prilika sada bila pokazati ga odličnom skupu stranih i domaćih učenjaka. Ne, nažalost nam to nije moguće pokazati jer su dubrovački lazareti danas [1938.] prava pravcata Augijeva štala. […]

Nije nam namjera pisati čisto povijesni članak, već nam je svrha pokazati kako taj velevažni spomenik naše kulture treba očistiti i urediti, očuvati ga i nikako ne dozvoliti da propadne. Postoji naime namjera da se lazareti, koji su općinsko vlasništvo, sruše i na njihovu mjestu izgradi moderni hotel. Nažalost, današnji [1938.] upravljači dubrovačke općine, koji bi prvi morali biti podržavatelji starih kulturnih tradicija Dubrovnika, skloni su tome. […]

Postojala je posebna zdravstvena vlast [uprava] koja se oko toga brinula, pozivali su se vrsni domaći i strani liječnici, odstranjivali su se bolesnici i otpravljali u osamice i lazarete, kojih je bilo već u 15. vijeku na Dančama, te otočićima Mrkanu i Bobari, a u 16. vijeku na Lokrumu. Pazilo se je na ljude i brodove koji su dolazili izvana. Morali su izdržati karantenu. […] Tek je dugo iskustvo napokon poučilo Dubrovčane da se i trgovačkom robom unose zarazne klice, te se u 16. vijeku počela određivati karantena za robu i njezina dezinfekcija. Trebalo je dakle izgraditi takve lazarete koji bi, osim davanja konačišta putnicima, služili i za smještanje, te raskuživanje robe. Te lazarete izgradili su Dubrovčani u predgrađu Pločama [po]kraj poznatog Tabora. Tabor se je nalazio na mjestu današnje gimnazije. To je bilo glavno padalište [konačište, prebivalište, noćište] naveliko razgranate dubrovačke trgovine s balkanskim zaleđem. Tu su dolazile karavane sa svom mogućom trgovačkom robom koja se iz Dubrovnika izvozila dalje na zapad. Otud je išao dubrovačkim drumom izvoz za Balkan. Prema povjesničaru Đelčiću [Gelčiću] već su krajem 16. vijeka izgrađeni lazareti, ali konačno su uređeni tek 1627. g. Gradnja ovih lazareta bijaše za grad prava blagodat. […]

U doba Austrije služili su lazareti kao skladište vojske. Austrijska vojnička ruka ih je mnogo iskvarila. Da bismo shvatili današnje [1938.] žalosno stanje lazareta, moramo spomenuti da se istočno tik do njih nalazi klaonica koja je na ovom mjestu prava nagrda za grad Dubrovnik. Jednodušno je mišljenje svih Dubrovčana da tu nakazu treba odatle ukloniti. Prisustvo klaonice u blizini povijesnih lazareta učinilo je da su se i oni u očima jednog dijela građanstva tako reć’ kompromitirali. Gradska općina naime unajmljuje lazarete mesarima za držanje stoke i sušenje koža, te kočijašima kao staje za konje. Jedan dio služi za stanovanje najbjednijih slojeva stanovništva. Da se upotpuni slika neukusnosti i nereda, općinska uprava je pred nekoliko godina [prije 1938.] dopustila gradnju neukusne drvene barake pred njihovim ulazom. Iz klaonice i lazareta širi se Pločama strašan zadah. Lazareti, dovedeni krivnjom općinskih upravljača u ovakvo stanje, postali su u Dubrovniku sinonim nečistoće i neurednosti, te su mnogi skloni njihovu rušenju. Međutim, problem je krivo postavljen. Lazarete treba očistiti i urediti, a ne ukloniti.

Apstrahirajmo od neugodnog susjedstva klaonice i sadašnjeg zapuštenog stanja lazarete, te pristupimo k njima čista srca. Lazareti su, gledajući ih s gradske luke, jedna masivna i ne mnogo visoka zgrada, u stilu tvrđavske arhitekture, jednostavna doduše, ali tu i tamo ipak raščlanjena. […] Pristupimo zatim k unutrašnjosti, pa ćemo vidjeti kakva je bila organizacija lazareta, a ujedno ćemo se ugodno iznenaditi kako ova izvana masivna građevina unutra pokazuje čarobnu ljepotu svoje raznolikosti i praktične svrsishodnosti. Tri impozantna četverokutna stupa s velikim kamenim kuglama pri vrhu prave lijepi monumentalni ulaz. Uđimo unutra. S desne strane pruža se niz malenih kuća, pravilno izgrađenih i poredanih, gdje su putnici vršili karantenu. Između svake druge kuće ukusni okrugli portali vode u dvorišta. Ovakvih ulaza i dvorišta ima pet. U dvorištima vlada sada [1938.] nečistoća, a i arhitektonski su iskvareni. Pogledajmo malo bolje (a to ćemo najbolje vidjeti u posljednjem dvorištu), pa ćemo opaziti da su nekoć dolje radi nižeg terena vodile ukusne kamene stube, a s jedne i s druge strane dvorišta bijahu okrugli veliki lukovi koji nam čak pružaju dražesti lijepih samostanskih klaustara ili dvorišta vlasteoskih palača. Ti su lukovi sada zazidani, te se danas [1938.] na prvi pogled ni ne može opaziti nekadašnja ljepota tih dvorišta. Lukovi su otvarali prostorije u kojima se nekoć vršilo raskuživanje trgovačke robe. S južne strane svakog dvorišta, baš nasuprot ulaznim vratima, nalazili su se izlazi iz dvorišta, također uokvireni lijepim okruglim portalom. I oni su danas [1938.] zazidani. Kroz te izlaze iznosila se raskužena roba preko obližnje hridovite obale i krcala na brodove. Lazareti su dakle važan spomenik i ekonomske povijesti Dubrovnika. Oni su povijesni dio stare gradske luke koja prema tome nije završavala nasipom Kaša, već je obuhvatila i lazarete. […]

Promatrajmo sad ovu rijetku luku. S južne strane uzdiže se veličanstvena tvrđava sv. Ivana, a od nje se prostiru niži gradski bedemi. Iznad bedema se ističe masivna crkva Gospe od Karmena i biskupov dvor. S istočne strane gradski zidovi se nastavljaju, a u pozadini ih nadvisuje grandiozna Gospina kupola i gradski zvonik od ura. Bedemi dalje postaju viši i produžuju se na sjevernoj strani. Tu je sada najveća raznolikost. Kompleksu gradskih zidina i kula pridružuje se tu divan sklop dominikanske crkve i samostana sa zvonikom. Eto nam dalje kamenog mosta, koji veže grad s njegovim predutvrđenjem, golemim Revelinom. Od njega vodi drugi most na Ploče, ali taj je zatrpan zemljom koju valja odstraniti, pa da opet zasja u svoj ljepoti. Most prolazi nad nekadašnjim tvrđavnim jarkom. Istočno od jarka opet su konstruktivni zidovi tvrđavskog karaktera iznad kojih su pred nekoliko desetljeća izgrađene neukusne novije kuće. Zatim slijedi neukusni nametnik – klaonica koju treba ukloniti, a napokon , kao prirodni i lijepi završetak tog tvrđavnog kompleksa sa sjeverne strane luke, stari lazareti. Taj kompleks oko gradske luke donekle je iznakažen, ali se lako dade dovesti u prijašnje stanje. […]

S desne strane će nam ostati lazareti koji nam ovdje, s morske razine, izgledaju mnogo impozantniji i prave nam desnu visoku stranu čitavog ovog kompleksa. Gledamo također s hridovite obale u sredini lazareta uzidan lijepi reljef sv. Vlaha, simbol stare dubrovačke slobode. U izgrađivanju ovog dijela Ploča, prostora naime između Revelina, starog Tabora i lazareta, mnogo se griješilo. Pogrješka je uopće bila gradnja kuća s južne strane puta iznad gore spomenutih konstruktivnih zidova odmah do mosta. Te su kuće počele stvarati zatvorenu ulicu na Pločama, koju bi novi hotel na mjestu lazareta nastavio, a to se ne smije dozvoliti. Najveća ljepota dubrovačka jest u onom divnom širokom i otvorenom vidiku na pučinu, Lokrum i grad. Princip regulacijskog plana Ploča mora biti da se ne grade visoke zgrade s južne strane puta. Njihova visina ne smije sprječavati pogled. Povijesna zgrada lazareta skriva doduše, kad se nalazimo na samom putu sa sjeverne njezine strane, pogled na more, ali nam dopušta pogled na grad, njegove zvonike, kupole i tvrđave. S drugih točaka Ploča ona nam nimalo ne smeta jer nije mnogo visoka. Visoki hotel bi nam pak skrio pogled na grad s velikog dijela Ploča. Druga velika pogrješka bila je gradnja velike zgrade gimnazije na mjestu starog Tabora. Sama po sebi estetski je snošljiva ta kamena zgrada, ali tu nikako ne pristaje. Svojom glomaznošću kvari nam ljepotu sjevernog dijela stare gradske luke i umanjuje snagu nekad osamljenog Revelina koji je u gimnaziji dobio nepotrebnog i sebi nimalo srodnog konkurenta. Promet autima, autobusima i kolima tako je živ na Pločama da u velikoj mjeri smeta mirnoj nastavi u gimnaziji, tim više što se na onom još preostalom malom ostatku Tabora baš [po]kraj gimnazije nalazi postaja auta i završna stanica mnogih autobusnih linija. Premda se na Pločama ne odvija danas onako veliki promet kao u doba republike, ipak ovaj dio Ploča je ostao i do danas prirodno padalište [konačište, prebivalište, noćište] znatnog dijela prometa sa zaleđem i okolicom. Za odvijanje tog prometa ovaj današnji prostor je premalen, te prijeti opasnost prometnih nesreća. [U]mjesto gradnje gimnazije trebalo je stari Tabor preurediti za potrebe modernog prometa, te bi se tako bila održala i povijesna tradicija i udovoljilo stvarnim potrebama života. Rušenjem lazareta i gradnjom hotela učinila bi se treća velika pogrješka u ovom predjelu Ploča! Revelin bi dobio novog nepotrebnog konkurenta. Pitanje klaonice i lazareta treba riješiti tako da se klaonica što prije ukloni, lazareti očiste i restauriraju u prvobitnom stanju kao znameniti kulturni spomenik Dubrovnika, a za hotele ima na divnoj i prostranoj dubrovačkoj rivijeri izobilje krasnih i pogodnih mjesta. Baš velikom gradnjom hotela u neposrednoj blizini samog grada koči se napredak dubrovačke rivijere. Dubrovnik je već sada [1938.] jedan od svjetskih centara turizma. Neka se širi u duljinu poput Nizze [Nice] koja ima kilometrima dugu obalu s hotelima i pansionima. Od sv. Jakova do Cavtata je daljnja budućnost turističkog Dubrovnika, a da o Lapadu i ne govorimo.

Malo prije smo istaknuli da lazarete treba urediti i čuvati ih dalje kao povijesni spomenik. Ima i jedna prikladna svrha za koju bi se oni mogli iskoristiti. Protiv toga smo da se upotrjebe za zimske bazene i zimsko gradsko kupalište, kako neki predlažu, jer bi ih onda trebalo u unutrašnjosti toliko adaptirati da se nikako ne bi mogla restaurirati i dovesti u prijašnje stanje lijepa arhitektura njihovih dvorišta s otvorenim arkadama. Međutim, izvrsno bi mogli poslužiti kao lapidarij Dubrovačkog muzeja. Kameni spomenici velike povijesne i umjetničke vrijednosti ovog muzeja smješteni su sada [1938.] u vrlo neprikladnim i tamnim prostorijama jedne gradske kule i čekaju bolje dane. Prema najnovijim rezultatima znanosti dokazano je da se kameni spomenici najbolje uzdrže ako su u vezi s čistim zrakom, dakle u skroz otvorenim prostorijama, ali ipak pokrivenim za zaštitu od kiše. Po tim principima uređen je i lapidarij splitskog Arheološkog muzeja. Uredimo lazarete tako da se oni, nekoć otvoreni, a sada zazidani lukovi ponovno otvore, i evo nam idealnog mjesta za lapidarij. Za sada [1938.] doduše zbirka kamenih spomenika Dubrovačkog muzeja nije velika, ali Dubrovnik i okolica kriju nad zemljom i pod zemljom mnoštvo blaga koje je izvrgnuto propasti ili leži još neotkriveno, te za budućnost uistinu treba predvidjeti prostrane prostorije.

Za sada [1938.] u prvi mah treba uraditi barem to da gradska općina otkaže prostorije lazareta mesarima i kočijašima za držanje stoke i sušenje koža, te lazarete temeljito očistiti, kao što je Heraklo očistio Augijevu štalu staroga vijeka. Tako ćemo ih moći, makar još neuređene, ali barem očišćene, bez srama u licu pokazati odličnom skupu povjesničara medicine kad u rujnu [1938.] posjete Dubrovnik.“ (Vinko Foretić, Stari dubrovački lazareti na Pločama, Novo doba, god. XXI, br. 90, /Uskrs, 17. IV. 1938./, Dubrovnik, 1938, str. 29-30).

 

​Izvatke odabrao: Đivo Bašić

 

 

P. S. Grčki Heraklo (rimski Herkul) je bio sin Zeusa i Alkmene, Amfitrionove žene. Zavidna božica Hera poslala je na usponom ovjenčanog Herakla ludilo i on je ubio svoja tri djeteta koje je imao s Megarom, kćeri kralja Kreonta, te dvoje djece rođaka Ifikla, a potom mu je perfidna Hera vratila zdrav razum. Kao iskupljenje Heraklo je morao služiti mikenskom kralju Euristeju i obaviti dvanaest poslova nakon kojih će postati besmrtan. Od dvanaest Heraklovih djela (ili zadataka), načelno šesto je predstavljalo čišćenje staja elidskog kralja Augija. „Augij je imao golemo stado goveda, a u stajama toliko gnoja i nečisti da poslovica to i danas spominje. Očistiti te staje, ili bolje reći kravlje staje, bio je nadljudski zadatak. Heraklo je kralju predložio da će ga obaviti za jedan dan ako za to dobije desetinu stada. Augij je pristao i Heraklo se upustio u posao, razumije se, ne samo snagom nego i pameću. Istjerao je stado na pašu, prokopao kanal do obližnjih rijeka Alfeja i Peneja, navratio iz njih vodu u staje za odnijeti nečistoću, a uvečer je kanal zagradio, dognao stado u staje i otišao po obećanu nagradu. Kralj je, međutim, doznao da je čišćenje staja bila Heraklova dužnost i uzeo je to kao izliku da mu uskrati nagradu. Osim toga uvrijedio ga je napomenom da kao Zeusov sin ne mora zarađivati čišćenjem staja. Heraklo je to, dakako, zapamtio, a kad mu se kasnije pružila prilika, vratio je to Augiju s kamatama: sa svojom družinom potpuno je opustošio njegovu zemlju, a njega ubio.“ (Vojtech Zamarovsky, Junaci antičkih mitova, Školska knjiga, Zagreb, 1973, str. 122-123).

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *