Input your search keywords and press Enter.

Problem Marije Magdalene i Ivan Zlatousti

(Ne)poznati svetac na propovjedaonici Franjevačkog samostana „Mala braća“ u Dubrovniku

Tijekom Noći crkvenih muzeja 23. 03. 2018. u Franjevačkom samostanu „Mala braća“ u Dubrovniku izrečeno je rješenje enigme koji se (ne)poznati svetac nalazi na ambonu (propovjedaonici): Sv. Luka Evanđelist – misijski pratilac apostola Sv. Pavla koji je i zabilježio njegova djela, a nazivao se i „ljubljenim liječnikom“ (po zvanju), te je „po legendi“ bio i slikar, pa se i štuje kao zaštitnik slikara. Njegova je oznaka „krilati vol“ (kao simbol žrtvovanja), nadalje i knjiga Evanđelja (koja je u prvim stoljećima nove ere bila u rotulus-povojima). Kasniji klesari i neimari (npr. u XIV. i XV. stoljeću) prečesto su Bibliju i svete spise takve naravi prikazivali u stvarnosti kao uvezanu knjigu tog doba, a ne nekih prošlih vremena.
Prvo sam pomislio da se radi o Sv. Franji Asiškom. „U vremenima kada je Crkva dospijevala u najdublje grijehe i propasti, on [Franjo Asiški] je novom snagom i umijećem progovarao po djelima slikara, graditelja i klesara. […] U povijesti novije umjetnosti možda i nema ljudskoga lika o kojem su toliki veliki majstori sanjarili, te bi svaki u skladu s vlastitim sanjama stvorio čiji li već preobražen lik kao što je lik Franjin. […] I na tim pohodima prošenja, na kojim je podnosio stotine poniženja, u razgovoru s pojedincima on se je nesvjesno razvio u velika propovjednika. […] Kada su mu u njegovim kasnijim godinama liječnici bili dosudili da mu čelo bude sprženo užarenim željezom, on je usred toga straha što ga osjeća izmučeni teški bolesnik pozdravio u tome stravičnu željezu svoga dragoga brata, Ognja.“ (Hermann Hesse, Franjo Asiški, Alfa, Zagreb, 2009, str. 42, 57-58, 69, 89, 105).
Ponovno sam pomislio da nepoznati svetac kojim slučajem nije Sv. Antun Pustinjak odnosno Sv. Antun Opat (IV. st.), ali onda bi (u ruci) imao Tau-križ (u obliku slova „T“) ili možda zvonce obješeno o štaku. Potom da slučajno nije Šimun Cirenac jer je Isusu pomogao nositi križ, na sličan način kao što ga je Marija (Magdalena) pomazala. Međutim, treba imati na umu da je središnji prikaz Gospe i Isusa, pa onda se sa strana nalaze dva najvažnija (m)učenika (Sv. Petar i Sv. Pavao). Na kraju stoji Sv. Marija Magdalena i na suprotnoj joj strani (prema zidu crkve) (ne)poznati svetac (jer očito ima nimbus/aureolu). To je kao svojevrsna piramida ili trokutasti pravac vjere (prema gore), prikazan nama smrtnicima u horizontalnom smjeru (prema nama). Ovdje treba napomenuti da su (s lijeva na desno) Sv. Pavao i Sv. Petar prikazani u dosta jednostavnoj i trošnoj odjeći, a da (ne)poznati svetac ima svečano ruho očito nekog crkvenog dostojanstvenika (biskupa bez mitre?) i smrtnika naoko bogatijeg ranga (pozornost treba obratiti na kolar, pa i cijelu odjeću i obuću, za razliku od dva glavna apostola Sv. Petra i Sv. Pavla koji su, prema njemu, odjeveni u „dronjke“). Sv. Luka, pisac po njemu nazvanog Evanđelja, također bi naoko trebao biti slično odjeven jer je tijekom putovanja pratio Sv. Pavla. (To je kao da je danas npr. od dvoje ljudi koji idu na putovanje jedan odjeven u sportsko ili terensko odijelo, a drugi u smoking ili frak; ne zaboravimo da su apostoli bili terenci).
Zanimljiv je jedan podatak iz života redovnika Rabule: „S još jednim redovnikom nasrnuo je na veliki hram u Baalbeku (Libanon) i porušivši kipove bogova smjestio se ondje, čekajući trenutak kada će stići pogani i ubiti ih. Mještani su obojicu doista žestoko pretukli, ostavivši ih više mrtvima no živima. Međutim, kako je anonimni učenik zapisao u Životu Rabule, oni su to nasilje preživjeli, jer je Bog imao druge planove s njima. Obojica su kasnije postali biskupi.“ (Fik Meijer, Lekcije iz Rima, Stranci u Rimskome Carstvu i u Europskoj uniji, TIM Press, Zagreb, 2012, str. 67).
Na kraju je za pretpostaviti i spomenuti zanemarenog Sv. Ivana Zlatoustog, pa se pored momenta iako nezanemarivo važnog liječništva potrebno fokusirati na predodžbu (institucije, doktrine) djevičanstva i što ona uopće (simbolično) znači. Ivan Zlatousti je bio „učenik slavnog govornika i učitelja Libanija; taj učitelj je rekao o svome učeniku: ‘Mogao je biti jedan od mojih najboljih učenika da mi ga Crkva nije ukrala’.“ (Slično je i s Marijom Magdalenom, pogrješno protumačenom da je iz Magdale; kao i Bitinijskom, „Pokornicom“ i dr.). „Marija [Magdalena] je bila viđena kao vjerna Isusova učenica i pratiteljica njegove majke Marije. (Ivan Zlatousti je sugerirao da je Marija cijeli život bila djevica.)“. Nadalje, „nijedan crkveni pisac nije tako temeljito i s toliko osjećaja tumačio tekst Sv. Pisma kao što je to činio Ivan Zlatousti.“ (Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Zlatousti). Štoviše, on se prikazuje u gotovo identičnoj pozi odjećom prekrivene lijeve prema tijelu skupljene ruke kako drži Evanđelje (mogli bi reći, već gotove Biblije u vremenu nastanka klesarskog uratka – https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Zlatousti#/media/File:Johnchrysostom.jpg).
Što se tiče Kristovog djevičanskog rođenja, „prema ‘Jeruzalemskoj bibliji’, inačica ‘ne rodi’ je izvorna, te sadrži ‘prisjećaj na vječno rođenje Riječi, ali svakako i na djevičansko rođenje Isusa’. Iza ove varijante, međutim, stoji pitanje biblijske potpore ideji o ‘djevičanskom rođenju’ kao takvom. Jer neosporni dokazi u Evanđelju po Mateju i Luki samo spominju, strogo govoreći, djevičansko začeće, a ne obrađuju pitanje i način njegova rođenja, a da i ne spominjemo Marijino djevičanstvo nakon poroda. […] Rana vjerovanja prelazila su preko takvih razlika kad su jednostavno ispovijedala da je ‘rođen od Marije Djevice’.“ (Jaroslav Pelikan, Marija kroz stoljeća, Njezino mjesto u povijesti kulture, Ziral, Mostar, 1999, str. 15).
Ivan Zlatousti ili Ivan Krizostom (lat. Chrysostomus – „Zlatousti“, zbog govora; rođen oko 354. godine) bio je monah, pustinjak, „glasoviti patrijaršijski propovjednik“, crkveni naučitelj, biskup (carigradski patrijarh 398.-404. godine) i svetac. Već je u rano doba „osvijetlio pravovjerni nauk o euharistiji“, a u Carigradu je „propovijedima šibao mane carskog grada i time upao u nemilost dvora i klera“. Prognan je nakon svrgnuća 403. godine, ali je povraćen u Carigrad jer se dogodio potres koji je „narod shvatio kao kaznu Božju“. Nakon stolovanja u raznim mjestima umro je na Pontu (Komani; Tokat) 14. rujna 407. godine. Od šest knjiga sastoji se njegovo ponajbolje djelo „O svećeništvu“, a bio je „posebni štovatelj i poznavatelj poslanica Sv. Pavla“, te ga prikazuju „kao istočnjačkog biskupa s Evanđeljem“. Dodatni simboli su mu „košnica“ (govorljivost), anđeo, golub (nadahnuće Duha Svetog), a značajno je da je zaštitnik propovjednika, pa ne bi začudila njegova pojava na pokojoj propovjedaonici.
Bitna je relacija prema Sv. Mariji Magdaleni i osobi koja je simbolično povezana uz njezinu pojavu i svetost simbolikom duhovnog pomazanja, gorljivih propovijedi i zapisa. Sv. Marija Magdalena ponekad se poistovjećuje sa prijateljima Isusa (sestrom Marte i Lazara iz Betanije). Pratila je Krista do Kalvarije i križa zajedno s ostalim ženama, a bila je („s onom drugom Marijom, majkom Jakova Mlađeg“) svjedok polaganja Isusa u grob. Treći dan je došla na isto mjesto „noseći mirodije i pomast“ („zajedno s još dvjema Marijama“), pa je tako prva dojavljačica Kristovog uskrsnuća, tj. nestanka tijela Kristova. Izvješće kaže da je kasnije uslijed progonstva završila u Marseillesu (Francuska) gdje je obraćala ljude na kršćanstvo, te se povukla „u pustinju“ na „preko trideset godina“. Važno je da je (ponekad u ruci) „najizrazitija njezina oznaka alabastrena posuda s pomašću, kao spomen kako je ona pomazala Isusu noge“. Inačice svih četiriju Evanđelja spominju tu zgodu tijekom večere u kući farizeja Šimuna („Šimuna gubavca“): „grješnica Marija iz Magdale (Magdalena), kajući se, pere Kristove noge svojim suzama, otire ih svojom kosom i maže mirisavim uljem“. (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990, str. 119, 281, 386-387, 390, 394-395).
Marija Magdalena se poistovjećuje s Marijom iz Betanije, ali i „bezimenom grješnicom koja je Isusu pomašću namazala noge (Lk 7, 36-50)“. Nazočila je Isusovu raspeću i ukopu (Mt 27), a On joj se „prvi“ ukazao nakon uskrsnuća (Iv 20, 11-18) rekavši joj neka apostolima dojavi „radosnu vijest“ (Evanđelje, lat. evangelium, u biti i znači „dobra, radosna vijest“). (Rječnik biblijske kulture, AGM, Zagreb, 1999, str. 50, 127).
Ivan Krizostom (oko 347.-407.), „doktor crkve“, sin vojnika, rodio se u Antiohiji, te je proučavao pravo i teologiju prije nego što je postao pustinjak. Strogi život u vlažnoj špilji ozbiljno mu je narušio zdravlje, te se vratio u grad gdje je postao đakon i potom svećenik. Njegovo snažno propovijedanje donijelo mu je nadimak Krizostom („Medenousti“, „Zlatousti“). Nevoljko je prihvatio mjesto carigradskog patrijarha, te je izvršio reformu crkve ukinuvši nepotrebnu pompu i razmetanje, a ušteđeni novac čuvao za siromašne. Njegovo kritiziranje javnog morala, taštine (ispraznosti) i rasipnosti razljutilo je caricu Eudoksiju i neprijateljski nastrojene crkvene kolege, te je uslijed optužbi protjeran, ali se zbog potresa vratio, te je ponovno protjeran na Pont, najdalji dio Crnog mora tijekom kojeg putovanja je i preminuo. Na Zapadu ga (rimokatolici) slave 13. rujna, a na Istoku (pravoslavci) 13. studenog. Marija Magdalena je pak žena iz Magdale za koju se kaže da je Isus iz nje istjerao sedam vragova (demona, napasti). Navodno je pratila Ivana i Djevicu Mariju do Efeza, te tamo i umrla. Po drugoj tradiciji je završila u Provansi, pa je tako titular mnogih crkvi u Francuskoj. Neki moderni znanstvenici ne nalaze biblijske dokaze da je to ista osoba kao i Martina sestra Marija, a u istočnoj crkvi slave se odvojeno. Zaštitnica je pokajničkih grješnika, a blagdan joj je 22. srpnja, a na Istoku 4. svibnja. (Howard Loxton, The Encyclopedia of Saints, Chancellor Press, London, 1999, str. 50, 60).
Možda najvrsniji, najnadareniji orator (govornik) ranog kršćanstva bio je upravo Ivan, poznat od VII. stoljeća kao Ivan Krizostom, Ivan Zlatnih usta, koji je kao divan govornik s katedre zadirao u tijelo crkve za uve(li)ćati (govorništvom) učinak. Ivan Zlatousti je stekao reputaciju svojim dramatičnim propovijedima u Antiohiji tijekom 387. godine i vremenu nabijenom tenzijama. Njegov pristup svetim spisima je bio (doslovno) prozaičan tako da su okupljeni vrlo dobro prihvaćali njegove propovijedi, od kojih je očuvano nekih 900, većinom iz vremena njegovog boravka u Antiohiji (prije nego što je pošao u Konstantinopol 397. godine). Njegovo tijelo je postalo mletački plijen iz carigradske crkve Sv. Apostola tijekom IV. križarske vojne 1204. godine i prezentirano je papi. Glava je vraćena na Istok, te je u samostanu na brdu Athos. (Charles Freeman, A New History of Early Christianity, Yale University Press, New Haven – London, 2011, str. 264-265, 334, bilj. 2).
Zaboravlja se činjenica da je npr. Sv. Augustin (354-430.) bio redovnik. Ideja redovnika-biskupa tada je bila avangardna, pa se ta dvojna vokacija učestalije pojavljivala na grčkom Istoku, među suvremenicima kao što su Bazilije iz Cezareje (†379.) i Ivan Zlatousti (†407.). Augustin, bivši učitelj retorike, ostao je uvjeren čak i na kraju karijere, da je poganski Ciceron (106.-43. pr. n. e.) imao pronicljivost koja je mogla pomoći kršćanskim govornicima. Slijedeći Cicerona, razglabao je da rječitost ima tri cilja: učenje, oduševljavanje i uvjeravanje (nastojanje pridobivanja). Mistagogijske (u vjerske tajne uvodeće) propovijedi preživjele su Augustinove suvremenike kao što su Ćiril Jeruzalemski, Ivan Zlatousti, Teodor Mopsuestijski (Teodor Antiohijski, oko 350.-428.) i Ambrozije (340.-397.). Sv. Augustin je raspravljao braneći apostolsku tradiciju i citirao duge odlomke uvaženih prethodnika i suvremenika kao što su Ciprijan, Ambrozije, Grgur iz Nise (Kapadocija, oko 331.-395.) i Ivan Zlatousti. (Augustine in his own words, ur. William Harmless /S. J./, The Catholic University of America Press, Washington /D. C./, 2010, str. 108, 135, 153, 418. Također vidi u nas prijevode i drugih autora: Sv. Ciprijan, Jedinstvo crkve, Euharistija i Molitva Gospodnja, Služba Božja, Makarska, 1987; Sv. Ambrozije, Otajstva i tajne, Služba Božja, Makarska, 1986; Ambrozije, Spisi o djevičanstvu, Samostan sv. Klare – Symposion, Split, 2001; Grgur iz Nise, Spis o djevičanstvu, Syposion, Split, 1982; Ćiril Aleksandrijski, Utjelovljenje jedinorođenca – jedan Krist, Služba Božja, Makarska, 2001; Teodor Mopsuestijski, Katehetske homilije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.).
Marija Magdalena je do kraja I. st. n. e. bila „obilježena kao Petrova suparnica, a zatim odbačena kao žena koja nije mogla biti ni zamišljena kao vođa u antičkom rimskom svijetu te je, konačno, do VI. stoljeća pretvorena u bludnicu.“ Vatikan je 1969. godine izmijenio „prikaz njezine uloge“. Kao sestra Marte i Lazara, Marija iz Betanije pomazala je Isusove noge „skupom pomasti i osušila ih svojom kosom“. Papa Grgur Veliki je 591. godine „njezin identitet spojio s onim Marije Magdalene i onim neimenovane ‘grješnice’ iz grada“. Sam pojam „Žene iz grada“ predmnijeva prostitutku jer se takva bezimena osoba spominje (Lk 7:36-50) „koja također pomazuje Isusa“, dok tek u sljedećem poglavlju Sv. Luka Evanđelist imenom spominje Mariju Magdalenu. U antičkom svijetu su pomazivanje „obično izvodile žene u kućanstvima, ili u slučaju Isusova pokreta, u skupini povezanih učenika. Marija Magdalena ne jednom je imenovana kao glavna pomazivačica . […] Pomazivanje je značilo nanošenje maslinovog ulja na nečije tijelo ili glavu“, a upravo je Marija Magdalena dotična „koja kasnije u Markovu evanđelju odlazi na grob“ za pomazati Kristovo tijelo. Neki autori su proučavanjem pomazanja Isusa i pomaz(iv)ačice „žene s alabastrenom posudom dragocjenog narda“ naišli na povezanost s obredima „svetog braka“ u kultovima plodnosti drevnog Bliskog Istoka (obredno pjesništvo Sumera, Babilona, Kanaana i Egipta). Tako je pomazanje „Svetog Kralja bilo povlastica Nevjeste koja kasnije upoznaje svog žrtvovanog Mladoženju uskrslog u Vrtu“. Drugi pak su uvjereni da Marija Magdalena nije bila „iz Magdale“ jer se taj grad tijekom biblijskih vremena nazivao Taricheae ili Tariches. Josip Flavije u nacrtu djela „Židovskog rata“ (na aramejskom jeziku) naziva ga Taricheae, kao i drugi pisani izvori prije 70. n. e. Nakon uništenja Taricheae 67. n. e., izgrađen je novi grad Magdala Nunnayah (aramejski „Grad riba“) na obalama Galilejskog mora, ali tada više nema Marije Magdalene. Prvi kršćani su štovali zodijački simbol Ribe „mnogo prije“ križa [pa ne baš mnogo, jer je to prastari simbol]. „Naziv Magdala dolazi od riječi migdal, niske utvrđene građevine za čuvanje ribe… Galilejske papaline bile su omiljena namirnica rabina Isusa, kao što je to bila i brojnim njegovim sunarodnjacima.“ [Ovdje treba razlučiti „omiljenu“ od pojavom učestale namirnice tog morima i jezerima ribom bogatijeg vremena jer netko može štovati simbol ribe, a ne voljeti je za jelo. Pogotovo danas kad nas oči ribe nepogrješivo upozoravaju na umjetno uzgojenu ribu hranjenu i gojenu umjetnom hranom koja (slučajnim padom na dno) u potpunosti uništava biljni pokrov morskog ili jezerskog tla. Ta umjetna hrana za ribe svakakvih modernih dodataka trebala bi biti upozorenje za „zdravost“ konzumacije ribe.] Po nekima, kao što Isus „Nazarećanin“ očito potječe iz Nazareta, tako na Magdalu Galilejskog jezera podsjeća „opis ‘Magdalena’.“ Od Magdalum dolazi Marijino prezime „Magdalena“, jer joj je to bio „baštinjeni posjed“ budući je „rođena u uglednoj obitelji potomaka kraljevske loze“. Otac joj je bio Syrus, a majka Eucharia, te je posjedovala Magdalum (3,5 km od Genezareta udaljeni utvrđeni grad) zajedno s bratom Lazarom i sestrom Martom. (Tajne Marije Magdalene, Neispričana priča o najmanje shvaćenoj ženi u povijesti, /ur. Dan Burstein – Arne J. de Keijzer/, Hena Com, Zagreb, 2008, str. 61-62, 82, 87-88, 97-98, 209. O „svetoj svadbi“ vidi: Radoslav Katičić, Zeleni lug, Ibis grafika – Matica hrvatska – Katedra Čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga, Zagreb – Mošćenička Draga, 2010, str. 190-203; Radoslav Katičić, Naša stara vjera, Ibis grafika – Matica hrvatska, Zagreb, 2017, str. 165-195).
U gnostičkom spisu Filipovog evanđelja „istaknuti su Isusovi sljedbenici ženskoga roda, osobito tri Marije (njegova majka, njegova sestra i Marija Magdalena, koju se spominje kao Isusovu ‘suputnicu’). Tu je i neobična izreka o Mariji Magdaleni, u kojoj se nju prikazuje kao onu koja se podudara s ljubljenim učenikom iz ‘Evanđelja po Ivanu’.“ Tako se Otkupitelj spominje u kontekstu „mladoženje eona Sofije (‘Mudrosti’)“, pa neki aludiraju na obrednu uključivost „neke vrste oživljavanja braka između Otkupitelja i Sofije, božanskog mladoženje i mladenke“. U gnostičkim „Dijalozima s Kristom“ važnu ulogu imaju „ženske sljedbenice, osobito Marija Magdalena i njegova majka Marija“. U prerađenoj gnostičkoj raspravi „Sofija (‘Mudrost’) Isusa Krista“ Marija Magdalena ispituje Isusa, a jedna je od sedam ženskih sljedbenica koje prate dvanaest muških učenika. (J. R. Porter, Izgubljena Biblija, Otkriveni zaboravljeni spisi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011, str. 164, 170).
Atribucije mogu biti i (ne)ispravne (povjesničar sam i arheolog, a ne povjesničar umjetnosti), ali umjetnici i neimarski nadareni ljudi koji su radili na ovim prikazima svetaca ponekad su iznimno hrabri jer uvijek su postojali sveci koji su (nekim razložnostima) češće prikazivani od nekih drugih.
Sjetio sam se profesora klasične arheologije sa Sveučilišta u Zadru koji je uz prigušeni osmijeh rekao kako su (intimni) dijelovi grčkih i rimskih kipova (bikini područja) dosta male veličine i da nije poznato zašto je to tako. Dosta kasnije sam se sjetio kako bi klesaru bilo teško izvesti veću veličinu jer bi čak i tijekom klesanja postojala mogućnost puknuća takvog dijela, a pogotovo tijekom prijenosa ili kakve nepogode (potresa i sl.). Također bi bilo teško u kamenu isklesati na kipu ili dubokom reljefu npr. pero kao zaštitni znak slikara, te kao takvo moguće i ne bi imalo donjeg dijela. Tako bi Sv. Ivan Zlatousti imao u ruci uobičajeni atribut – (nedostajući) križ („čistoće i ljubavi“).
Doslovnim riječima Ivana Zlatoustog: „Uvijek pred očima imaj križ koji blista i svoj ćeš vijek proživjeti čist od grijeha. […] tjelesne se bolesti svladavaju liječničkim umijećem, a bolesnu dušu žustro liječe Kristove riječi. […] Ne znate li da su djevice hram Božji? Ne znate li da u njima prebiva Duh Sveti? Njih, koje s Kristom svakodnevno razgovaraju o neiscrpnim darovima, što ostaju za vječnost, njih, koje Pavao predvede Kristu kao čiste djevice, vi nagrdiste blatom i smradom? […] Vjenčani poklon i zadužnica po običaju se u neiskvarenosti čuvaju za čovjeka s kojim se sjedinjuje, nebeskoga zaručnika, Krista […] On ne prezire tvoje rane, nego liječi ozljede i duše i tijela jer je liječnik pun sažaljenja. […] Počuj Gospodara kako preko proroka Jeremije kudi očajavanje: ‘Zar u Gileadu nema balzama? Nema li ondje liječnika? Ta zašto ne dolazi ozdravljenje kćeri naroda mojega? O, suosjećajna li liječnika! Ne opominje zbog pada nego zbog nemara’. […] Nemoj prezreti dobitak što ga nosi obraćenje, preklinjem te i žarko molim, ustani na noge, očisti se i uzmi duhovnu pomast! […] Ako i zdravlje i bolest ovise o sudbini, nepotrebni su toliki novčani izdatci, nepotreban je posjet liječnika, nepotrebna je i točno određena prehrana bolesnika.“ (Ivan Zlatousti, Čistoća i ljubav, Verbum, Split, 2015, str. 33, 53-57, 105).
„Povijesni razvoj kršćanske religije tijekom prvih vjekova može se razumjeti kao proces stalnog ‘prevođenja’ njenih izvora, s ciljem boljeg razumijevanja i ostvarenja njenog sadržaja. Ovaj proces započeo je kada su prvi evanđelisti, vraćajući se najranijim postojećim usmenim ili pisanim izvještajima o onome što je Isus govorio i činio, preveli te izvještaje s originalnog aramejskog jezika na grči i dali im njihov sadašnji oblik. Daljnji korak napravljen je kada je pisac Luka, bolji poznavatelj grčkog, našao te rane prijevode koji su, s obzirom na jezik i predstavljanje materijala, bili manjkavi i pokušao ih prilagoditi svojim višim standardima.“ (Verner Jeger [Werner Jaeger], Rano hrišćanstvo i grčka paideja, Službeni glasnik, Beograd, 2007, str. 29).
Tako pisac kaže da je jedan „drugi“ Zlatousti „stao promatrati nijeme kamene slike, anđele i svece kako stoje mršavi i visoki u svojim ukočeno nabranim odijelima, nepokretni, nedostižni, nadnaravni, a ipak stvoreni ljudskom rukom i ljudskim duhom. Strogo i nijemo stajali su ondje gore na svom uskom prostoru, nepristupačni ni za kakvu molbu ili pitanje, a ipak su bili beskrajna utjeha, bili su trijumfalna pobjeda nad smrću i očajanjem stojeći tako u svom dostojanstvu i ljepoti, te nadživljujući jedan ljudski rod za drugim.“ (Hermann Hesse, Narcis i Zlatousti, Zagrebačka naklada, Zagreb, 1997, str. 208).
Ovo je mala kontribucija osvjetljavanju života nekih svetaca, a ne konačna i (ne)dvojbena atribucija kamenog lika, pa se ispričavam zbog dosta otvorenog i bez ruha u rotuluse (svitke) neumotanog teksta.

Đivo Bašić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *