Input your search keywords and press Enter.

Pripadnici roda Vilenik

Neki podaci o pripadnicima roda Vilenik krajem Dubrovačke Republike (s obzirom na pomorstvo i brodogradnju)

 

Osim Pilata i Valjala gruški brodograditelji koji su dobavljali drvo iz Albanije su: Luka Jugović, Baldo Krile, Božo Pilato, Luka Pilato, Luka Radić (iz Cavtata), Nikola Radić Jerkov, Stjepan Raše, Vlaho Valjalo, Miho Vilenik Vinkov, Vinko Vilenik, Antun Šutić.

Dubrovački brodograditelji Petar Jugović Lukov, Božo Pilato, Luka Radić, Mato Vilenik, Mihajlo Vilenik nabavljali su 1806. godine albansko drvo. Rusi su zaplijenili i odveli u Boku kotorsku brod nakrcan teretom drva (Boža Pilata i Nikole Burđeleza) iz Albanije 1806. godine. Brod koji je nosio drvo iz Albanije za francuski arsenal u Dubrovniku 1808. godine zarobili su Englezi. (Vinko Ivančević, Dubrovački brodograditelji u Ulcinju u drugoj polovini 18. stoljeća, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, knj. XXII, Kotor, 1974, str. 53, 55).

Vicko Vilenik je suvlasnik-karatist brodova i potomak jednog od najpoznatijih gruških brodogradilišnih poduzetnika koji su osim brodogradilišta na Lapadu imali svoju trgovačku tvrtku. Tako je Vicko Vilenik imao pušku i pištolj koji su bili intarzirani srebrom u vrijednosti 878 dubrovačkih dukata. (Josip Luetić, Osiguravajuća društva u Dubrovačkoj Republici 1794-1804, Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku, Sv. XIX-XX, Zagreb, 1982, str. 129).

Frano Kira je zaposlen 1800. godine kod gruškog brodograditelja Vilenika.

Petar Pločica je na radu kod gruškog prota Vilenika 1804. godine. (Vinko Ivančević, Prilog drevnoj brodogradnji u gradu Korčuli, Pomorski zbornik, knj. 15, Rijeka, 1977, str. 622, 626).

Brik “Il Fortunato” imao je posadu sastavljenu od Konavljana i Cavtaćana: zapovjednik kap. Ivo K. Kazilar, vođa palube Đuro Konstantin, kormilari Anto Zekineli, Vlaho Ćumo i Mato Kukuljica, mornari Pero Kazilar, Kristo Roman i Luko Rašica (1803. godine). Cavtaćanin pilot Marko A. Kazilar na tom je brodu nosio ime V. Vilenika na čije je ime glasio ferman. (Josip Luetić, Doprinos Konavljana u međunarodnom brodarstvu Dubrovačke Republike 1597-1807., Naše more, god. XXXII, br. 1-2, Dubrovnik, 1985, str. 50).

Krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća u Dubrovniku su bili gruški brodograditelji (proti): Ivan Bekir, Šimun Božović, Antun Bračanin, Toma Kjurbehan i Toma Petra Kjurbehan (negdje Ćurbehan), Petar Jugović, Petar Luke Jugović i Petar Maria Jugović, Luka Jugović i Luka Petra Jugović, Frano Kordić, Baldo Krile, Ivan Krile, Ivan Kristović, Luka Kulišić, Vlaho Krtica, Nikola Lujak, Nikola Margić, Ivan Marinović, Antun Pilato, Božo Pilato, Josip Pilato i Josip Luke Pilato, Luka Pilato i Luka Vinka Pilato, Vinko Pilato i Vinko Luke Pilato, Antun Radić, Jakov Radić, Luka Jeronima Radić, Nikola Radić i Nikola Jeronima Radić, Stjepan Radić, Pavao Šoletić, Antun Šutić, Ivan Šutić, Luka Šutić i Luka Ivana Šutić, Nikola Šutić, Ivan Valjalo i Ivan Miha Valjalo, Josip Luke Valjalo, Miho Paska Valjalo, Antun Vilenik, Josip Vilenik, Miho Vilenik i Miho Vinka Vilenik, Miho Paska Vilenik, Vinko Vilenik i Vinko Paska Vilenik, Srećko Vilenik i Srećko Vinka Vilenik, Luka Vlašić. Između gruškog brodograditelja Antuna Vilenika i kap. Đura Gojana i brata Ivana sklopljen je ugovor o gradnji broda 25. ožujka 1795. godine.

Patrun Marin Begović se prema sporazumu 24. travnja 1798. godine obvezao da će svojim trabakulom, nakon dovršenja tadašnjeg putovanja za račun Boža Pilata, obaviti nekoliko daljnjih putovanja u Albaniju poradi krcanja drva: tri (jedno odmah) za Miha Vinka Vilenika i jedno za Balda Krilu.

Gruški brodograditelji 1802. godine višekratno unajmljuju brodove za krcanje drva u Albaniji. Patrun Luka Županović je sporazumom trebao svojim trabakulom “Madonna di Rosario” cijelo ljeto (sve dok su se mogla poduzimati putovanja), odlaziti u Albaniju poradi krcanja drva za gradnju brodova i iskrcavati ga u Gružu. Gruški brodograditelji Božo Pilato, Miho Vilenik i Petar Luke Jugović šalju 1806. godine brodove za dobavku drva u Albaniju. Miho Vilenik i Petar Luke Jugović brodovima šalju i pratitelje tereta koji sa sobom nose novac za kupnju drva.

Račun brodograditelja Srećka Vilenika sadrži podatke o nadnicama: majstor-kalafat 3 dukata, mladić-kalafat 60 dinarića, a majstor-brodograditelj 3 dukata.

Poneki brodograditelj je gradio samo jedan brod, a neki 2-3. Vinko Vilenik je gradio istovremeno četiri broda, a Luka Vlašić pet brodova. Tadašnji pokazatelj učestalosti broja brodogradnji već narednih godina opada.

Udruživanje dvaju brodograditelja je paradigma brže, kvalitetnije i sigurnije izrade broda, pa se tako ugovorom obvezuju Ivan Krile i Antun Bračanin, Ivan Valjalo i Josip Luke Pilato, Vinko Vilenik i Nikola Radić, Baldo Krile i Toma Kjurbehan, Nikola Radić i Luka Jeronima Radić, pa čak i trojica: Ivan Krile, Antun Bračanin i Pavao Šoletić. Ponekad bi otac i sin zaključili s naručiteljem ugovor o gradnji broda.

Brodograditelj Vinko Vilenik je zaposlio svoja tri sina u brodogradnji.

Vinko Depolo iz Korčule se 1795. godine obvezuje da će kod brodograditelja Miha Paska Vilenika služiti tijekom 5 godina u svojstvu šegrta kalafata, uz brodograditeljevu dužnost uzdržavanja i odijevanja šegrta. Ukoliko zasluži, šegrt Depolo će nakon ili prije isteka roka od 5 godina dobiti “spravu”. “Sprava” je u starom Dubrovniku bila svečanost koja se priređivala pri odlasku posloprimca (šegrta, kućne pomoćnice) iz kuće poslodavca po isteku radnog ugovora. Posloprimac je darivan i predavala mu se napojnica skupljena od posloprimca tijekom službe i čuvana kod poslodavca. Tada je šegrt dobivao i alat prema obrtnom običaju i kako to čine ostali brodograditelji gruškog brodogradilišta.

Tu je i transkribirani ugovor na talijanskom jeziku o gradnji broda brodograditelja Antuna Vilenika i kap. Đura Gojana i brata Ivana na brodogradilištu u Gružu 25. ožujka 1795. (datum u zaglavlju je 26. travnja 1795. godine). (Vinko Ivančević, O brodogradnji u Dubrovniku potkraj Republike, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, god. III, Dubrovnik, 1954, str. 559-560, 564-565, 568-571, /bilj. 58/, 576-578).

Po popisu stranaca u Gružu 21. svibnja 1804. godine (česti u Dubrovačkoj Republici) korčulanski brodograditelj (proto) Stjepan Depolo i meštar Antun Boski žive i oženjeni su u Gružu. Tu su još u to vrijeme korčulanski brodograditelji (meštri) Ivan Murat i Vinko Zofron, zaposlenici gruškog prota Šutića, Frano Moschetto sa sinom kod prota Pilata, Dinko Depolo kod prota Vlašića, Frano Haranbaša sa sinom kod prota Radića, Frano Kira i Petar Pločica kod prota Vilenika. Korčula proživljava godine prve austrijske uprave i te 1804. godine pa je moguća posljedica iseljavanja korčulanskih brodograditelja ili otprije padom Mletačke Republike 1797. godine, smatra V. Ivančević. Opcija nezabranjivanja zaposlenja stranim brodograditeljima pripisuje se smanjenju intenziteta strogosti pred intervalom kraja Dubrovačke Republike.

U svojstvu kormilara na peligu patruna Petra Ivančevića “Madonna di Rosario” koji je 1807. (Bisceglie-Ancona) i 1808. godine pretrpio dvije pomorske nezgode plovio je (izrijekom spomenuti) Korčulanin Jakov Jeričević. Kod druge pomorske nezgode brod je bio nakrcan teretom šiške i pamuka na relaciji AlbanijaDubrovnik Ancona. Gruški brodograditelji Miho Vilenik, Luka Jugović i Nikola Jerolima Radić poslani su u svojstvu vještaka imenovanih od privremenih sudaca u Dubrovniku za utvrditi sposobnost broda za daljnje putovanje. Patrun Ivančević je u Dubrovniku potpisao mjenicu na 15 zlatnih napoleona posuđenih od Ivana Golubovića, a založio je svoj brod, teret i brodarinu jer bez zajma nije mu bio moguć nastavak putovanja iz Dubrovnika. (Vinko Ivančević, O korčulanskoj brodogradnji u 18. i 19. stoljeću, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. VI-VII, Zagreb, 1960, str. 466, 478).

 

 

 

Đivo Bašić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *