Input your search keywords and press Enter.

O predstavnicima roda Radića kao pomoraca i brodograditelja

Neki podaci o nositeljima prezimena (roda) Radića u Dubrovniku i (široj) okolici s obzirom na pomorstvo i brodogradnju

Brodograditelj Branko s drugim kalafatom Radićem ugovorio je 5. listopada 1459. da će Kotoranima Nikoli i Peru Bolici, te Martinu i Mihajlu Veselinovu ([Veseliću, Veselčiću] Alegretti) izgraditi barkozij s latinskim jedrima, nosivosti oko 40 kola. (Stjepan Vekarić, Naši jedrenjaci za dugu plovidbu kroz stoljeća, Pomorski zbornik, I, Zagreb, 1962, str. 154).
Među trgovcima stokom iz Zadra u Veneciju 1713. godine spominje se i Stjepan Radić s izvezenih 260 brava. (Nikola Čolak, Pomorstvo zadarske komune od dolaska Hrvata na Jadrana do pada Mletačke Republike, Pomorski zbornik, II, Zagreb, 1962, str. 1588).
U XVIII. stoljeću spominju se majstori-brodograditelji, između ostalih, Josip Radić i Luka Radić u Gružu. (Josip Luetić, O pomorstvu Dubrovačke Republike u XVIII. stoljeću, Građa za pomorsku povijest Dubrovnika, knj. 2, JAZU – Pomorski muzej, Dubrovnik, 1959, str. 26).
Na pinku “Madonna del Carmine” spominje se kap. Stjepan Radić na putovanju iz Venecije za Dubrovnik 17. travnja 1760. godine. (Nikola Čolak, Regesti marittimi croati / Hrvatski pomorski regesti, sv. I, Centro di studi storici Croati, Venezia – Padova, 1985, str. 331, br. 3010).
Mornar Jeronim Radić spominje se kao član posade (12 ljudi) patača “S. Giuseppe” upućenog 1706. godine iz Venecije za Levant. Na navi “Madonna del Rosario e S. Antonio di Padova” kap. Antuna Toma Raguzina iz Lošinja plovio je 1750. godine kao član posade (31 čovjek) i Luka Nikole Radić s Brača. Pink kap. Jeronima Radića stigao je 1766. godine iz Izmira u Anconu. Filjuga (“S. Giuseppe”) kap. Jakova Radića Dubrovčanina spominje se 1748. i 1769. godine u Anconi odnosno u svezi putovanja za Senigalliju. Filjuga i kekija kap. Ivana Radića Dubrovčanina spominju se 1761. i 1795. godine u Anconi. Filjuga patruna Luke Radića spominje se 1761. godine u Anconi. Tartana (“Santissima Trinità”) kap. Luke Radića Dubrovčanina spominje se više puta 1761. i 1762. godine u istoj luci, te tartana “Madonna Santissima del Rosario” istoimenog patruna Dubrovčanina 1766. godine. U Anconi se 1767. godine spominje filjuga iz Dubrovnika kojoj je patrun Pavao Radić. Filjuga odnosno tartana “(La) Santissima Trinità” patruna i kap. Luke Radića Dubrovčanina spominje se od 1768. do 1771. i 1773. do 1774. godine (npr. teret vune, voska, duhana i zečje kože) u Anconi (na putu za Dubrovnik), a 1782. godine spominje se njegova nava sa sovrnjom (balastom, pritegom) iz Dubrovnika u Anconu odnosno s teretom pšenice (žita) na putu iz Ancone za Civitavecchiju. Moguće je da se isti brod spominje i kao dubrovačka pulaka “Santissima Trinità” kap. Luke Radića 1768. i 1769. godine u Anconi, pa onda ponovno kao (istoimena) tartana 1769. i 1773. godine. Trabakul patruna Antuna Lukinog Radića iz Dubrovnika bio je 1797. godine u Jakinu (Anconi). (Nikola Čolak, Regesti marittimi croati / Hrvatski pomorski regesti, sv. II, Centro di studi storici Croati, Venezia – Padova, 1993, str. 215, 231, 234, 240, 327, 329, 337, 344, 347, 349, 350, 353, 354, 355, 363, 376, 469, 536, 539, 542, 543, 548, 550, br. 1922, 2121, 2152, 2230, 3415, 3450, 3573, 3696, 3750, 3758, 3759, 3790, 3806, 3850, 3852, 3857, 3883, 4016, 4249, 5572, 6407, 6444, 6474, 6497, 6557, 6587; Nikola Čolak, Regesti marittimi croati / Hrvatski pomorski regesti, sv. III, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, Split, 2017, str. 31, 34, 45, 49, 59, 71, 73, 76, 146, 229, 318, br. 26, 77, 296, 415, 420, 514, 530, 543, 1186, 2953).
Na dubrovačkom brodu 1769. godine plaća pilota bila je 12 dukata mjesečno. Bilo je (rijetkih) slučajeva prekidanja plovidbe mornara i povratka kući. Plovidba je bila prema Dardanelima, Smirni, Livornu, Marseillesu, Rodosu, Malti, Aleksandriji i dr. (nabavka brodske opreme, sidrenje broda, nagrade mornara za gvardiju /stražu/ na brodu u lukama, plaće brodske posade /Paghe/, troškovi za hranu /panaticha/). Kapetan Đuro Radić proveo je 47 mjeseci na brodu, te je obračun izvršen i za ostalih 90 članova posade. Po brodskoj knjizi troškova, kapetan je imao 132 venecijanska cekina mjesečno (ukupno 6.204), te odbitak za to 47-mjesečno razdoblje (Cassa Publica) u iznosu 344,13, što daje razliku od 5.859,7 venecijanskih cekina. Kapetanove mjesečne prinadležnosti iznosile su malo više od 27 pjastri (1 cekin = 4,5 pjastri), a plaća brodskog pisara Ivana Radića bila je 14 pjastri. Za sve jednak iznos za hranarinu (panaticha) bio je 8 grošeta dnevno. Tako je tijekom putovanja (razni brodski troškovi, nabavke za brod) utrošeno 41.661,2 venecijanska cekina, a ukupan iznos plaće i hrane bio je 43.502 venecijanska cekina. Aktivni saldo četverogodišnjeg putovanja “Amicizie” bio je 3.213 venecijanskih cekina. (Boro Kamić, Plaće dubrovačkih pomoraca na brodovima Dubrovačke Republike, Naše more, god. XXXIV, br. 3-4, Dubrovnik, 1987, str. 188).
Izgleda da je pretežan dio prometa (stokom) bio u rukama sarajevskih dželepčija (trgovaca stokom) jer su oni 1784.-1785. godine sklapali ugovore s predstavnicima mletačkih trgovaca i izvozili preko Zadra prilične količine volova, što su činili i prije. Ugovore je tada sklopio, između ostalih, i Mićo Radić (ukupno 31 trgovac iz Sarajeva u dvije godine). (Seid Traljić, Trgovina Bosne i Hercegovine u lukama Dalmacije, Pomorski zbornik, I, Zagreb, 1962, str. 368).
U Livornu su zapovjednik kap. Kristofor Gleđ i “kapetan zastave” Stjepan Radić uzeli pomorski zajam za potrebe broda pulake. Stjepan Radić je zatražio od Ureda za pomorstvo osudu vlasnika broda i plaćanje zajma jer je poslovanje broda stvorilo gubitke. Za loše poslovanje broda bio je zaslužan kap. Gleđ jer nije slušao Radićeve “savjete i uvijek je provodio svoju volju”. Gleđ nije htio prihvatiti teret (duhan, vosak i pamuk) povoljnih vozarina iz Livorna za Solun i natrag 1765. godine, pa je to učinio dubrovački brod kap. Đura Radića. Stjepana Radića su, po tvrdnjama Stjepana Đivanovića, vlasnici tajno smijenili i zapovjedništvo je preuzeo Gleđ koji nije nikad prije plovio “izvan gulfa” (Jadrana). Napomenimo da je dubrovački Senat 31. svibnja 1760. godine odlučio da kapetan mora ploviti najmanje 4 godine “izvan gulfa” za preuzeti zapovjedništvo izvanjadranske plovidbe. Zapovjednik broda “Madonna delle grazie” kap. Ivan Radić uzeo je 1792. godine zajam od 456 livornskih lira od Mata Androvića (koji je snosio rizik “vatre, mora i korsara” /gusara/), pa se obvezao na vraćanje (pomorskog) zajma po dolasku brodom u Livorno. Dubrovačku pulaku “Madonna delle grazie” kap. Ivana Radića unajmio je 1796. godine dubrovački konzul u Livornu Josip Branca u svrhu obavljanja zadatka Petra Ivanovog Bratića u Alžiru, ali susljedno naređenju Engleza brod je morao pristati u korzikansku luku iako je imao konzulsku preporuku.
Stanoviti francuski pirat opljačkao je 1797. godine, tijekom putovanja iz Livorna u Aleksandriju, dubrovački brod “La ritrosa” zapovjednika i brodskog pisara Stjepana Rudenjaka (kap. Baldasar Radić je bio bolestan u Livornu), te mu nepovratno oduzeo “69 kesa novca velike vrijednosti”. Kap. Baldasar Radić apelirao je na sudu u svezi židovskog trgovca Davida de Montela u Livornu koji je 1798. godine na dubrovačku palandru “La ritrosa” namjeravao ukrcati “110 sanduka sumpora u cijevčicama”, ali morao je zamijeniti robu jer je takav teret spadao pod zabranjeno ratno strjeljivo. Brod kap. Petra Nikole Radića uzapćen je u Bastiji 1800. godine. Nakon engleske blokade luke Livorno 1800. godine, Englezi nalažu brodovima neutralaca napuštanje luke u roku od 8 dana, ali za četiri dubrovačka broda, tako i pulaku “L’Ardita” kap. Petra Radića, konzul Branca bezuspješno je pokušao produljiti taj ultimativno kratki rok. (Vinko Ivančević, Luka Livorno i dubrovački brodovi (1760-1808), Građa za pomorsku povijest Dubrovnika, knj. 4, JAZU – Zavod za historijska istraživanja pomorstva južne Dalmacije /Pomorski muzej/, Dubrovnik, 1968, str. 43, 45, 47-48, 54, 99, 105).
Mato Lucijan Pozza po kap. Jakovu Radiću javlja novosti dubrovačkoj vladi koje je saznao u svezi ruskog grofa Orlova, jer se 1769. godine nalazio u Senigalliji. U svom pismu navodi da dubrovačkim probicima mnogo štete prave mal’affetti Greci (misli na Bokelje pravoslavce), u prilici i koristi osvete Dubrovčanima.
Rusi su u studenom 1770. godine zadržali dubrovačke brodove koji su u Naxosu bili u vrlo teškom stanju nedostatka dijelom umrlog, a dijelom bolesnog ljudstva (umro je kap. Radić i Vuk Krstić, a slabi su bili i Skurić, te brodski pisar pok. Radića). (Vinko Ivančević, Dubrovački brodovi za prvog rusko-turskog rata /1768-1774/, Pomorski zbornik, II, Zagreb, 1962, str. 1727; Vinko Ivančević, Dubrovčani na sajmu u Senigaliji u 18. stoljeću, Rad JAZU, 356, Zagreb, 1969, str. 116.).
U odredu turske mornarice od 13 većih i nešto manjih brodova koji se u svibnju 1770. godine nalazio usidren kod Nauplija na Peloponezu bilo je i 6 dubrovačkih teretnih brodova, koji su Turcima služili za prijevoz hrane i strjeljiva. Dubrovačkim brodovima su zapovijedali kapetani: Cvijeto Daničić, Pero Bratić, Tomo Kuničić, Ivo Šodernja, Mato Kazilari i Radić. Dubrovački brodovi nakrcani strjeljivom bijahu sklonjeni duboko u luci, a brodovi pod zapovjedništvom Radića i Kazilarija stajali su na ulazu u luku. Rusko brodovlje (4 linijska broda i 5 fregata) opkolilo je luku, a dubrovački brodovi ostali su neutralni bez ijednog ispaljenog hitca. Nakon tri dana (31. svibnja i 1. srpnja), cijelo tursko brodovlje (bez dubrovačkih brodova) isplovilo je iz luke. Četrdeset dana poslije sukoba, Radićev je brod otplovio prema Solunu. Blizu otoka Mikoli zaustavile su ga dvije ruske fregate pod zapovjedništvom kap. Đura Vojnovića iz Boke, a Dubrovčani su odvedeni na saslušanje kod grofa Orlova. Kod otoka Lemnosa se kap. Radić razbolio i umro. (Božo Gračanin, Dubrovčani u pomorskoj bici između Rusa i Turaka 1770. god., Jadranska straža, god. XIII, br. 6, Split, 1935, str. 224).
U Albaniji je 1776. godine u malo dana od malarije umro gruški brodograditelj Luka Radić kojeg je Malo vijeće prisililo da na traženje skadarskog paše pođe tamo s ostalim brodograditeljima. Iza sebe je ostavio udovicu sa šestoro djece, pa joj je dubrovački Senat obećao doživotno davati pomoć od 4 groša na dan. Tim povodom je Senat iduće 1777. godine zaključio da Malo vijeće ne može nikoga prisiliti za poći u inozemstvo služiti strancu.
Osim Pilata i Valjala gruški brodograditelji koji dobavljaju drvo iz Albanije bili su: Luka Jugović, Baldasar Krile, Božo Pilato, Luka Pilato, Luka Radić (iz Cavtata), Nikola Radić Jerkov, Stjepan Raše, Vlaho Valjalo, Miho Vilenik Vinkov, Vinko Vilenik, Antun Šutić.
Dubrovački brodograditelji Petar Jugović Lukov, Božo Pilato, Luka Radić, Mato Vilenik i Mihajlo Vilenik nabavljali su 1806. godine albansko drvo. (Vinko Ivančević, Dubrovački brodograditelji u Ulcinju u drugoj polovini 18. stoljeća, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, knj. XXII, Kotor, 1974, str. 50, 53, 55).
Krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća u Dubrovniku su djelovali gruški brodograditelji (proti), između ostalih, i Antun Radić, Jakov Radić, Luka Jeronima Radić, Nikola Radić, Nikola Jeronima Radić i Stjepan Radić.
Zapovjednik Kavaja Dividur-aga zaplijenio je trabakul 1789. godine brodograditelju Ivanu Valjalu koji je uz brodograditelje Antuna i Vinka Pilata, Petra Jugovića, Antuna Šutića i Nikolu Jerka Radića išao najviše u Albaniju, a za oslobođenje zaplijenjenog trabakula (zbog neplaćene pristojbe za drvo) dubrovački konzul platio je 160 pjastara.
Udruživanje dvaju brodograditelja je paradigma brže, kvalitetnije i sigurnije izrade broda, pa se tako ugovorom obvezuju Ivan Krile i Antun Bračanin, Ivan Valjalo i Josip Luke Pilato, Vinko Vilenik i Nikola Radić, Baldasar Krile i Toma Kjurbehan, Nikola Radić i Luka Jeronima Radić, pa čak i trojica: Ivan Krile, Antun Bračanin i Pavao Šoletić. Ponekad bi otac i sin zaključili s naručiteljem ugovor o gradnji broda.
Nužno potrebna sidra za brodove izrađivana su tada u Dubrovniku, ali i u inozemstvu. Kovač Grgur Afrić iz Rijeke Senjske je imao svoju radionicu u Gružu. Sklopio je više ugovora 1795. i 1797. godine s kapetanima i dr. Ugovor za izradu 4 sidra sklopio je s kap. Vinkom Đivovićem. Ugovorom decidirana sidra su bila za brod u izgradnji (brodograditelj Nikola Radić) na gruškom brodogradilištu. Ugovorom s Antunom Saltarićem, Afrić je imao izraditi: obično sidro, sidarce i sidro uzdanicu. Naznačena je potrebna težina svakog sidra i trebali su biti od željeza iz Rijeke Senjske, tj. Afrić je morao uzeti za račun pogodbe sve ono željezo koje mu se preda uz cijenu od 14 dinarića za oku. Također je i ostale željezne predmete za brodove izrađivao Afrić. Kovači Vinko i Nikola Pizzegli su 1806. godine izrađivali željezne predmete potrebite brodovima. (Vinko Ivančević, O brodogradnji u Dubrovniku potkraj Republike, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, god. III, Dubrovnik, 1954, str. 559, 563, 570, 574).
Josip Pilato i njegov sin sklopili su 1793. godine ugovor o gradnji broda s Nikolom Ivanovim Radićem. Brod vrijedan 2.520 talira i dužine 50 mletačkih noga (uključujući statvu; po kobilici) trebao je biti od hrastovine s dubrovačkog područja, neki pak dijelovi od borovine “iz naše [dubrovačke] države i to iz Trpnja”. Trijem broda trebao je biti zatvoren riječkom daskom (tavoloni di Fiume). Spominje se još brijestovina i (hrvatskom riječju) jasen u ugovoru napisanom na talijanskom jeziku. Nikola Jerkov Radić je 1796. godine izjavio Dubrovačkoj vladi da je za đumruk (pristojbu za izvoz drva) Antun Pilato naplaćivao 2 pjastre po karu, te je za naplaćeno izdavao teskeru (pismenu potvrdu) jer su Dubrovačku vladu zanimali precizni podaci o pristojbi za izvor drva iz Albanije. (Vinko Ivančević, O gruškim brodograditeljima i pomorcima iz obitelji Pilato u 18. i 19. stoljeću, Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku, sv. XXVIII, Dubrovnik, 1990, str. 197, 209, 214-215).
U sastavu brodske posade pulake kap. A. Papi iz Cavtata (suvlasništva Cavtaćana ili Konavljana) bili su vođa palube R. Radić, brodski gvardijan A. Vučica, pilot M. Herendija i još 3 mornara iz Konavala i Cavtata 1799. godine. (Josip Luetić, Doprinos Konavljana u međunarodnom brodarstvu Dubrovačke Republike 1597-1807., Naše more, god. XXXII, br. 1-2, Dubrovnik, 1985, str. 49).
Na javnoj dražbi 1801. godine Reuben Vita Ambonetti je kupio za 4650 kolonarskih peča palandru zapovjednika Baldasara Radića. (Vinko Ivančević, Udio Židova u pomorstvu starog Dubrovnika, Jevrejski almanah, 1963-64, Beograd, 1965, str. 70).
Frano Harambaša i sin rade 1804. godine u gruškom brodogradilištu kod prota Radića. Tada je Marko Harambašić ukrcan na bod dubrovačke zastave. (Vinko Ivančević, Prilog drevnoj brodogradnji u gradu Korčuli, Pomorski zbornik, knj. 15, Rijeka, 1977, str. 620).
Po popisu stranaca u Gružu 21. svibnja 1804. godine (česti u Dubrovačkoj Republici) korčulanski brodograditelj (proto) Stjepan Depolo i meštar Antun Boski živjeli su i bili oženjeni u Gružu. Tu su još u to vrijeme bili korčulanski brodograditelji (meštri) Ivan Murat i Vinko Zofron, zaposlenici gruškog prota Šutića, Frano Moschetto sa sinom kod prota Pilata, Dinko Depolo kod prota Vlašića, Frano Haranbaša sa sinom kod prota Radića, Frano Kira i Petar Pločica kod prota Vilenika.
U svojstvu kormilara na peligu patruna Petra Ivančevića “Madonna di Rosario” koji je 1807. i 1808. godine pretrpio dvije pomorske nezgode plovio je Korčulanin Jakov Jeričević. Tijekom druge pomorske nezgode brod je bio nakrcan teretom šiške i pamuka na relaciji Albanija-Dubrovnik-Ancona. Gruški brodograditelji Miho Vilenik, Luka Jugović i Nikola Jerolima Radić poslani su u svojstvu vještaka imenovanih od privremenih sudaca u Dubrovniku za utvrditi sposobnost broda za daljnje putovanje. Patrun Ivančević je u Dubrovniku potpisao mjenicu na 15 zlatnih napoleona pozajmljenih od Ivana Golubovića, a založio je svoj brod, teret i brodarinu jer bez zajma nije mu bio moguć nastavak putovanja iz Dubrovnika. (Vinko Ivančević, O korčulanskoj brodogradnji u 18. i 19. stoljeću, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. VI-VII, Zagreb, 1960, str. 466, 478).
Dubrovački brod “La providenza” zapovjednika kap. Mata Žitkovića Matova su zaplijenili Rusi 19. lipnja 1806. godine i odveli u Boku kotorsku. Bojeći se da će mu biti zaplijenjen novac i drugi vrijednosni predmeti koje je imao na brodu, kap. Žitković je molio kap. Miha Gojana i Vlaha Radića da mu nastoje spasiti (za što će biti nagrađeni) pet zamotljaja koji su sadržavali oko 3-5000 kolonarskih peča, jedan srebrni sandučić i dr. Kap. Žitković nije ispunio obećanje nagrađivanja, pa su ga tužili sudu koji je dosudio da Žitković plati 4% vrijednosti spašenih predmeta, ali Gojan i Radić nisu mogli dokazati njihovu točnu vrijednost jer se radilo potajno zbog ruske straže na brodu. (Vinko Ivančević, Ruske zapljene dubrovačkih brodova g. 1806-7., Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, knj. V, Kotor, 1956, str. 130).
Kapetani, zapovjednici trgovačkih jedrenjaka izvanjadranske plovidbe od 1797. do 1807. godine iz Konavala su, između njih 66, također i Luko Radić, Pero Nikov Radić, Tonko pok. Luke i Tonko Ivov Radić. (Josip Luetić, Konavle u pomorstvu Dubrovačke Republike (1597.-1807.), Konavoski zbornik, sv. I, Dubrovnik, 1982, str. 61).
Na svojim putovanjima susretao je brod “Fedele” dosta dubrovačkih i ostalih jedrenjaka, pa i pod zapovjedništvom dubrovačkih kapetana, između ostalih, i Ivana Radića. (Cvito Fisković, Putovanje pelješkog jedrenjaka s kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća, Pomorski zbornik, II, Zagreb, 1962, str. 1750).
U Spisima francuske uprave koji se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku ostao je 1811. godine prikaz – tlocrt gruške luke s naznačenim brodogradilištima (policijski komesar Frezza priložio ga je predstavci upućenoj Garagninu). Tako se spominju brodogradilišta (škari) “Pilato, Jugović, Vilenik, Radić, a na lapadskoj strani Krile. Brodogradilište Pilato nalazilo se na Kantafigu uz crkvicu sv. Nikole. Uz Pilata brodogradilište su imali Jugovići, koje se protezalo sve do dvorca Pozza Sorgo. Dalje do samostana Sv. Križa bili su navozi i brodogradilište Vilenik. Radići su imali brodogradilište niže Biskupije na mjestu današnje tržnice, pa je i sadašnji naziv Obala braće Radić otuda potekao. Na lapadskoj strani na istom mjestu sve do nedavno ispod njihove kuće nalazilo se brodogradilište Krilâ.” (Vinko Ivančević, Prilog poznavanju dubrovačkog pomorstva u razdoblju francuskog zaposjednuća (1806-1813), Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku, sv. XVII, Dubrovnik, 1979, str. 422).
Ivan Jakoba Kazilari u rukopisnoj knjizi (Portolanu za uporabu pomorcima, Dubrovnik, 1835, l. 6.) kaže da ispred redovničkog samostana (do prvog istočnog škara na Kantafigu) još uvijek (1835. godine) postoji na polovici kanala podrtina (8 pasa vode) koja je potopljena 1828. godine nakon požara i vidi se na površini vode iznad plovka s malim svijetlom za regulaciju brodova. Isto tako postoji druga podrtina potopljena blizu prvog istočnog škara prota Florija Radića, ali nije posljedica štete već je malo potopljena i razlogom je da nijedan brod tako ne ide na to sidrište. (Đivo Bašić, Gruž: civilno-turistička i(li) vojno-ratna luka?, Nekad bijaše tako…, Dubrovački list, god. VII, br. 327, /srijeda, 2. ožujka 2005./, Dubrovnik, 2005, str. 17).
Kada se u Gružu prođe “veliki, novi muo” (1903. godine), gdje put podsjeća na lakat, dolazi se do najviše vile, nekada u vlasništvu kneza Lukijana Pucića (Luka Pozze), pa onda Vlaha Radića, a služila je kao Poljodjelski zavod od 16. siječnja 1877. godine. (Vice Adamović, Gruž, Topografično-povjesničke bilješke, Preštampano iz „Srđa“, Dubrovnik, 1903, str. 37).
Na Mihajlu je jedan od sarkofaga i onaj dobrotvora Vlaha Radića (†1863.) zaslužnog za Grad i Gruž čije ime nosi i gruška obala. Natpis na grobnici govori o dosta putovanja, a završava: “Pustite me na miru”. U svrhu možebitne prividne smrti i ukopa naoko (ne)žive osobe, blizu križa na poklopcu nalazi se četverokutna rupa i pomični zasun za unutarnje rukovanje i razložno izlazeći “dim ako bude odviše pušio”. (Ivo Gugić, U zagrljaju Grada Dubrovnika, Gruž u prošlosti i sadašnjosti, “Vrelo života”, Trogir, 1980, str. 45).
Budući je Radića bilo dosta iz raznih krajeva (uzobalja Jadranske Hrvatske i dr.), norveški školski brod “Christian Radich” nosio je ime brodovlasnika i veletrgovca koji je znatne donacije uručio norveškom Zavodu (koji je kasnije nosio njegovo ime) za izobrazbu pomoraca, sredstva za učenje i opremu, te je i oporukom ostavio nemala sredstva (nakon njegove smrti 1889. godine). (Robert Randić, Jedrenjak Christian Radich – norveški školski brod, Pomorstvo, god. XVII, br. 6, Rijeka, 1962, str. 181). Brod je djelovao kao školski brod od 1937. do 1998. godine. Tijekom posljednjeg desetljeća, “Christian Radich” služio je kao školski brod za Norvešku ratnu mornaricu, a još uvijek je školski brod za studente pomorce tijekom zime. U ljetnom periodu brod nudi putovanja za školarce, iznajmljivanja za tvrtke i privatne osobe, te sudjeluje u utrkama velikih jedrenjaka. (Izvor: Internet, https://sailtraininginternational.org/vessel/christian-radich/)

Đivo Bašić

Đivo Bašić

fotografija: Gradanja u gruškome škveru, morskoprase.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *