Input your search keywords and press Enter.

O ‘pokopu’ Dubrovačke Republike

Đivo Bašić priredio je zanimljiv tekst o pokopu Dubrovačke Republike kojeg je svojevremeno napisao Stjepan Antoljak.

Njegova napomena:
U kutastim zagradama su neka objašnjenja, a neke oble zagrade sam koristio da bi makar donekle ublažio neke gramatičke momente jer konstrukcije “da”-rečenica (bez infinitiva) nisu u duhu hrvatskog jezika.

**

„Pokop Dubrovačke Republike, Predigra događajima prije konačne likvidacije

(Nesloga dubrovačke vlastele – Izigravanja engleskih i austrijskih generala – Građani i vlastela u Dubrovniku – Osmrtnica o smrti Dubrovačke Republike izdana je 7. srpnja 1814. u Zadru)

Mirom u Požunu ustupila je Austrija Dalmaciju i Boku Kotorsku Francuskoj. Dne 25. svibnja 1806. uspjelo je generalu Lauristonu s malobrojnom vojskom zauzeti Dubrovnik, kojega je Napoleon htio upotrijebiti kao oslonac za daljnje svoje operacije. Sve ove njegove želje i namisli uništi njegova nesretna vojna na Rusiju. Godina 1813. je početak osvajanja Engleza u Jadranu i to krajeva od Dubrovnika do Kotora [Osvajanja ima i prije kao npr. Vis]. Cilj je Engleza bio osvojiti Dubrovnik. U Dubrovniku bio je zapovjednik divizijski general baron de Montrichard, čovjek dosta nečistih prsti i nesposoban. On je raspolagao sa 165 topova, 2100 momaka i to: 700 talijanskih vojnika, 1000 Hrvata-Slunjana i 400 iz okolnih mjesta. Englezi poslije okupacije Lastova i Korčule nijesu prestali napadati s kopna i mora na Dubrovnik i bunili nezadovoljni narod protiv Francuza. Dne 18. svibnja 1813. Englezi s nekoliko manjih brodića i jednim velikim zauzmu ponovno u kanalu Šipana otočiće Rudu i Olip, nakon prijašnjeg pokušaja. Sada odavle blokiraju dubrovački teritorij, tako da je jedan brod uvijek stajao nadomak Dubrovnika, a jedna korveta odjedrila je pod Slano i priječila promet između Stona i Dubrovnika. Dne 27. svibnja [1813.] uđe ta korveta u luku Slanoga. Dne 18. lipnja [1813.] kapetan Carper, zapovjednik briga [brika] ‘Saracen’, iskrca se iznenada na Šipan, navali na tvrđu Luku, koja se bez opiranja preda. Malo kasnije zauzme i tvrđu Sv. Juraj, ostavljenu praznu, čija je posada pobjegla na Lopud. Tvrđe Španjol i Sv. Marija na Lopudu imale su posadu od 50 vojnika, koju kapetani Carper i Blake 22. srpnja [1813.] osvoje. Izvjesivši zastavu, Englezi uzmu u formalni posjed ovaj otok, ukinu francuske zakone i upravu.
Upravu stave po uzoru svome i uglavnom uspostave stare zakone Dubrovačke Republike. Odmah imenuju Jerka Natalija za provizornog guvernera Koločepa i Šipana, a u prosincu [1813.] bude Natali imenovan formalno guvernerom Koločepa, Šipana i Lopuda, te ostade u tom položaju sve do austrijske okupacije. Međutim, Dubrovnik i Boka Kotorska bili su u neprestanom opsjedanju. Ipak je u gradu vladao najveći mir. Dana 15. kolovoza [1813.], kao dan rođenja Napoleona, proslavljen je veličanstveno, (s) iluminacijom i drugim svečanostima.
Najedamput se raširi vijest da je Austrija navjestila rat Francuskoj i da je zauzela vojničku Hrvatsku [Vojnu krajinu]. Sada se hrvatski vojnici posade u Dubrovniku počnu odmetati od francuske zastave. Francuzi da nadoknade ovaj gubitak, organiziraju dobrovoljačku satniju sastavljenu od dubrovačkih građana. Plemići: Vlaho Kaboga, Ivo Natali i Fran(j)o Bona počnu organizirati ustanak uz pomoć još ostalih plemića nadajući se obnoviti Dubrovačku Republiku. Oni nađu potporu kod Engleza. Da skrše francusku vlast, trebalo im je sredstava, koja su nedostajala.
Sada Vlaho Kaboga stupi u vezu s engleskim zapovjednikom. Dne 11. listopada [1813.] jedna engleska flotila pristane u Cavtatu. Engleski zapovjednik pošalje tajno Kabogi, koji se zadrža(va)o u Cavtatu, proklamaciju potpisanu od zapovjednika engleske kopnene sile Lowena, datiranu na Lopudu 10. listopada [1813.], a upravljenu na narod Dubrovačke Republike. U ovoj proklamaciji poziva ih on da se sjedine s njima za oslobođenje svoje domovine od Francuza i za povratak svoje republike. Taj proglas uspalio je sve i vjerovali su da će Englezi i Austrijanci ispuniti svoje obećanje glede uspostave republike.
Vlaho Kaboga preuzme dužnost da digne ustanak u Cavtatu, a Fran(j)o Bona među Konavljanima. Tako se je imao ustanak raširiti od Cavtata do Boke Kotorske. Teško je bilo u Cavtatu raditi za ustanak, jer su nacionalna garda, panduri i žandari [oružnici] bili vjerni Francuzima. Već od 29. rujna [1813.] bio se je raširio glas da će Crnogorci doći na Debeli Brijeg, a čitav se je konavoski narod pobojao toga, jer se je sjećao njihovih zuluma 1806. Jedina su im nada bili Englezi u koje su se uzdali, da će ih od njih spasiti. Ali ova vijest bila je izmišljena. Markiz Fran(j)o Bona, koji je boravio stalno na Grudi (Konavle), bio je u vezi s njihovim (konavoskim) prvacima. Dne 18. listopada [1813.], dok se je cijeli narod bio sjatio na misu na dan sv. Lucije u Bačev-dolu i Radovčiću [Radovčićima], urotnici rašire vijest da su već Crnogorci došli na Debeli Brijeg. Svi krenu onamo, ali o Crnogorcima ni govora. Sada urotnici stanu narod nagovarati da se oslobodi Francuza. Nato oko 1000 prisutnih Konavljana zaključe da se pozovu u pomoć Englezi i od 25 Konavljana bude sastavljena deputacija, koja ode u Boku Kotorsku. Tu ih prime kapetani Hoste i Lowen, koji im dadu pismo, u kojem ih oni primaju za saveznike pod svoju zaštitu i obećavaju oružanu silu da štite konavoski kraj. Na ovu vijest potjeraju Konavljani francuske žandare [oružnike]. Ali doskora uvide da Englezi ne dolaze, izgube hrabrost, pa i sam Fran(j)o Bona, i u Konavle se vrate opet francuski žandari [oružnici]. Dotle Englezi krenu na Ston, kojega radi malobrojne posade odmah osvoje. S njim je podpao pod njihovu vlast i cijeli poluotok Pelješac.
U Stonu bijaše izvješena engleska i austrijska zastava, a guvernerom Stona i Pelješca bude imenovan knez Marin Antuna Kaboga. Stanovnici Dubrovačkog primorja isto tako se pobune, stresu francuski jaram i tu bude uvedena stara dubrovačka uprava. Hoste imenuje za guvernera [Dubrovačkog] primorja Luku Bona. Pored svih napora vlastele nije se vijala zastava sv. Vlaha u osvojenim mjestima. Jedva što su došli Englezi u Cavtat, markiz Fran(j)o Bona predloži Vlahu Kabogi i njegovom ocu da bi dali izvješće sastavljeno od vlastele, koja je boravila u Cavtatu, Mihajlu [Mihu] Božoviću u Carigrad, o oslobođenju ispod francuskih vlasti i o zahtjevu naroda da se obnovi republika.
Naime, taj Božović bio je dugi niz godina dragoman [službeni tumač] pruskog poslanstva u Carigradu, vrlo razborit i uživao je ugled kod Porte. Pomoću njega mislila su vlastela zainteresirati Portu za svoju stvar. Ali se oba Kaboge opru, govoreći da bi se radi toga koraka mogao engleski zapovjednik uvrijediti. Sada su htjela vlastela sama tražiti od kapetana Lowena da obnovi vladu republike i da izvjesi dubrovačku zastavu. Ali ovaj nije mogao ništa učiniti mimo svoga vrhovnog zapovjednika, koji se nalazio u Trstu. Fran(j)o Bona odluči poći onamo, s pismom Lowena da dobije dozvolu [dopuštenje]. Ostala pak vlastela prisile Hostea da (je) prizna(o) zastavu Sv. Vlaha i 15. studenog 1813. izvješena je zastava u Cavtatu.
Kaboga i Hoste stanu skupljati čete u Cavtatu, koje su sa svih strana dolazile kao iz Konavala, Brgata i okolnih mjesta. Dne 25. studenog [1813.] ove čete, predvođene od Vlaha Kaboge, Ivana Natalija i nekih plemića, spremale su se da osvoje vrhove brda koji su opkoljavali Dubrovnik. No, tvrđu Imperijal, koja se nalazila na jednom od tih vrhova, nijesu mogli osvojiti radi paljbe s tvrđa Royala na Lokrumu, Imperijala i grada Dubrovnika. Ipak, osvoje tvrđu Delgorgue; na kraju izvjese dubrovačku zastavu. Malo kasnije zauzmu i Bosanku. Pod noć istoga dana dođu 2 engleske topovnjače, približe se Dubrovniku, ispale nekoliko hitaca, ali ne učine veće štete. Istoga dana ustaše [arhaični hrvatski izraz – ustanici] presjeku vodovod i tako je grad crpio vodu samo iz cisterna. Dne 26. studenog [1813.] general Montrichard naredi pukovniku Mihajlu [Mihu] Gjorgjiju [Giorgi/Đorđić] da dovede iz Gruža i Lapada plemićke obitelji u grad. Čini se da ih je Montrichard htio imati kod sebe kao taoce da obuzda entuzijazam plemića, koji su se nalazili na strani ustaša [arh. hrv. ustanika]. Pod vodstvom Petra Bone ustaše [arh. hrv. ustanici] dođu do predgrađa Pila i počnu navaljivati na vrata i zidine Dubrovnika. U Gružu opljačkaju mnogo kuća. Sada se prenese generalni stan ustaša [arh. hrv. ustanika] u Gruž. Petar Bona pođe u Dubrovačko primorje gdje ga dočekaju s oduševljenjem. Tu izvjesi dubrovačku zastavu. Htio je u Stonu i Pelješcu isto to napraviti, ali tamo se (je) već narod zakleo na vjernost Franji I. [Austrijskom], vještinom generala Tomašića. Iz Dubrovačkog primorja dovede Bona veliki broj ljudi, koje priključi ustašama [arh. hrv. ustanicima] u Gružu. Unatoč svega toga stanovništvo je Dubrovnika bilo mirno i dan 5. prosinca [1813.] kao dan krunjenja Napoleona za cara, svečano je proslavljen. Kapetan Lowen, koji je vodio ustaše [arh. hrv. ustanike], bio je kod opsjedanja grada, dok je zapovjednik Hoste stajao u kanalu Koločepa. Dne 28. studenog Hoste izda proglas za stanovništvo Koločepa, Lopuda i Šipana u kojemu najstrože zabranjuje pod najvećom kaznom slati hranu i provijant [živežne namirnice] u Dubrovnik. Sami Englezi nijesu bili dovoljno jaki da bi mogli osvojiti grad, zato su morali primati domaće ljude i radi toga im davati stanovite koncesije. Osim toga nastojali su zapriječiti da se ustaše [arh. hrv. ustanici] ne dočepaju grada, te da ne bi ondje uveli stare uredbe republike bez pristanka saveznika.
Hoste je znao da je blizu dolazak Austrijanaca, pa je opet izdao proglas dne 28. studenog 1813. u kojemu kaže da će pomagati ustaše [arh. hrv. ustanike] kod osvajanja grada. Kada postigne ono što mu je naređeno, otputovat će. Što se tiče dubrovačke zastave, ona će biti poštovana od Engleza kao od vlasti, koja se bori protiv francuskih četa. Kaboga u dogovoru s Lowenom uzme titule: ‘Generalni guverner suhozemne oblasti Dubrovačke Republike’, onda ‘Provizorni guverner Dubrovačke oblasti’, koju nadopuni odmah ‘Vrhovni zapovjednik ustanka u opsadi Dubrovnika’.
Ustaše [arh. hrv. ustanici] su imali 400 Konavljana, 50 Engleza i nešto hrvatskih dezertera, pobjeglih od francuske zastave. U gruškoj luci bile su usidrene 2 engleske topovnjače i 1 brod. Usprkos slabih sila, ustaše [arh. hrv. ustanici] su ipak prekinuli vezu između grada i tvrđe Imperijal. Noću od 8. na 9. prosinca [1813.] navali jedna francuska četa od 220 momaka na Gruž i glavni stan guvernera Kaboge, ali 60 ljudi, koji su se tu branili, uspje natjerati Francuze u bijeg.
Dne 10. prosinca [1813.] izda Kaboga proglas za Dubrovčane, u kojemu govori da su božjom pomoći pobijedili. Opisuje sam napadaj i pobjedu, te na koncu poziva sve dobre Dubrovčane da se iduće nedjelje u hramovima zahvale Bogu na pobjedi. Stanje podsjedatelja bijaše više nego očajno. Nijesu imali liječnika, lijekove, ranjenici su na najžalosniji način umirali. Manjkao im je živež, pa su počeli pljačkati. Sam narod je bio nezadovoljan (s) Kabogom. Hoste je otišao iz dubrovačkih voda. Sve je to vješto iskoristio Montrichard i izdao proglas, gdje javlja Dubrovčanima da ovaj barbarski narod hoće njihove kuće pljačkati i stoga ih poziva da zajedno s njim protiv njih brane grad.
Baš usred tih događanja stigne 1. siječnja 1814. pod Dubrovnik general Milutinović s 2 bataljuna Hrvata. Već prije nekoliko dana bio je upravio general Tomašić pismo za Kabogu, vođu u opsadi Dubrovnika, u kojem ga, pored ostalog, moli da potpomogne Milutinovića u opsadi Dubrovnika.
Sam Milutinovićev položaj bijaše vrlo kritičan, jer je imao naredbu zajedno s Englezima zauzeti grad, a ustaše [arh. hrv. ustanike] držati što dalje na strani. Nije imao topova, živeža, te je ovisio od dobre volje Dubrovčana iz okolice. Gledao je da nekako izađe iz toga. Najprije dozvoli ustanak, prizna Kabogu za guvernera dubrovačke oblasti. Dozvoli da se vije dubrovačka zastava na guvernerovom stanu u sredini, a sa strane austrijska i engleska. Konačno izjavi da nema nalog ni da ukine ni da obnovi republiku.
U sebi je mislio da sruši republiku i stoga stupi u intimnije odnose s Vlahom Kabogom, koji mu se (je) činio da je najzgodniji da mu pomogne u izvršenju austrijskih aspiracija. Hoste je već koncem prosinca [1813.] otišao iz dubrovačkih voda prema Boki Kotorskoj. Pođe na Kotor i počne se spremati na bombardiranje grada. Nakon nekoliko dana, preda mu ga general Gauthier, kad je uvidio kako nije u stanju da ga obrani (2. siječnja 1814.). Hoste na to obavijesti Milutinovića da se grad predao. Milutinović se spremao na put u Kotor. Sada Kaboga preuzme zapovjedništvo još nad 3 austrijske satnije, ostane kod opsade grada i obeća Milutinoviću da neće učiniti ništa nova za njegove odsutnosti. Umiren otputuje Milutinović 5. siječnja [1814.] s 8 satnija. Boka Kotorska bila je okupirana od 5000 Crnogoraca, pa što je mogao Milutinović sa svojih 700 momaka protiv ovakve sile. Hoste mu preda Kotor, ali zato je ostala zemlja bila u rukama Crnogoraca. Dok je Milutinović bio u Kotoru, vratio se (je) iz Trsta markiz Fran(j)o Bona, kog je engleski vice-admiral vrlo lijepo primio i koji mu je rekao da se on ne miješa u političke stvari, ali ako Dubrovčani izvrše svojim silama uspostavu republike, da se Engleska neće protiviti, nego će im još u tome i pomoći. Dao mu je pismo za Lowena, ali je taj već bio otputovao na Vis, ogorčen na Kabogu i Milutinovića, koji su ga počeli izigravati. Naime, kako sam spomenuo, Kaboga je stupio u uske veze s Milutinovićem. On zadrži titulu ‘Guverner dubrovačke oblasti’, i sam je izdavao naredbe na temelju ovlasti austrijskog generala. Bona je uvidio što Kaboga radi. Nagovarao ga je da sazove plemićku skupštinu i da se obnove zakoni stare republike. Kaboga je to odgađao iz dana u dan govoreći da neće to htjeti odobriti Austrijanci i da je ne može bez dozvole Milutinovićeve sazvati. Kada je Fran(j)o Bona ponovno tražio saziv. Kaboga odbije. Sada Bona odluči da ju sam sazove, protiv volje Kabogine, te sa Nikolom de Gozze prođe cijeli dubrovački teritorij zovući vlastelu na skupštinu. Noću 18. siječnja [1814.] održana je skupština u kući kneza Gjorgjija [Giorgija/Đorđića] kod Omble. Vlastela su tražila četiri stvari:
‘1. Da se pozove gospodin markiz Miho Bona neka se u ime naše domovine predstavi na dvorovima suverena, saveznika u sadašnjem ratu protiv Francuske i da zatraži uspostavu naše republike.
2. Da se pozove gosp. Vlaho Bernarda Kaboga da produlji u svojoj službi generalnog provizornog guvernera u ime naše nacije.
3. Da se piše Mihu Božoviću neka se zauzme za uspostavu naše republike.
4. Da se javi generalu Milutinoviću kao i engleskim zapovjednicima Bonina misija.
5. Da se imenuje jedan odbor za izvršenje gore spomenutih zahtjeva i za primanje dobrovoljnih prinosa za potrebne državne izdatke.
6. Imenovani su u taj odbor gospoda: knez Ivo Vlaha Kaboga, Nikola de Pozza Sorgo, Luka Nikola de Gozze, Nikola Giorgi i markiz Fran(j)o Bona.
7. Da se pošalje gosp. knez Karlo Natali neka ode u Dalmaciju i neka isporuči naše poštovanje i udvornosti generalu barunu Tomašiću.’ Slijede potpisi 46-torice prisutnih. Slijedećeg dana ovaj se odbor predstavi Milutinoviću i predloži mu rezoluciju skupštine. Milutinović se (je) našao u neugodnom položaju. Odobri uglavnom sve. Međutim, Karlo Natali dođe u Zadar, preda generalu Tomašiću pismo u kojem odbor vlastele izražava želju za obnovom republike, za koju se bore već 3 mjeseca i mole ga da primi prijazno [uljudno] njihovog izaslanika. Ali sve je to bilo uzalud. Tomašić nije o tome htio ni čuti. Odmah uputi pismo Kabogi u kojem ga upozorava da ne mijenja ništa, nego neka sve ostane po starom. Dne 22. siječnja [1814.] dade odbor Mihu Boni pismo u kojem mu daje upute za Beč, neka nastoji da dođe do saveznika i da radi za uspostavu republike. Ovaj se (je) pokazao vrlo nesposobnim. [U]mjesto da ode ravno u glavni stan saveznika, on ne učini od svega toga ništa.
Na koncu ga u Beču proglase za opasnog intriganta i dobije izgon iz Beča. On na to uputi protestno pismo ministru redarstva barunu Hageru, u kojemu pored ostalog traži zadovoljštinu za učinjenu nepravdu, njemu i republici. Sve je bilo uzalud, morao je otići iz Beča. Austrijanci koji su stajali pod Dubrovnikom bili su bez vojnih sredstava. Niti jedan jedini top nijesu imali. Dok su se vlastela zadrža(va)la još kod Omble, 18. siječnja [1814.] general Milutinović ode na fregatu ‘Bakant’ [‘Bacchante’] Hosteu, koji se opet vratio pod Dubrovnik, da ga obavijesti kako traže vlastela neka započne navalu na Dubrovnik. Zamoli ga neka ga Englezi pripomognu oružjem i municijom, ali mu Hoste oštro odgovori da, ako je on (Milutinović) došao da zauzme jednu tvrđu, mora da se (je) pobrinuo i za sve potrebno. Milutinović, jedva se svladavajući, proguta i ovo. Ipak poslije dugog natezanja dade mu Hoste 2 topa, 500 naboja i sve to bude iskrcano 20. siječnja [1814.]. Ova dva topa bila su smještena između tvrđe Imperijal i grada. Na to je bio poslat u Dubrovnik jedan austrijski časnik kao parlamentar [pregovarač] neka pozove generala Montricharda na predaju, jer će inače grad biti bombardiran. Ovaj dobije negativan odgovor. Tako 21. siječnja [1814.] počne paljba, koja se nastavi i 22. siječnja [1814.]. Sada austrijske čete počnu opsjedati tvrđu Imperijal, koje ako bi se domogli, mogli bi bez daljnjega osvojiti grad. Englezi im dođu u pomoć sa 6 topova. Tako je bilo sve spremno za navalu na tvrđu. U isto vrijeme Milutinović iskoristi neiskusnost ustaša [arh. hrv. ustanika] i počne zauzimati sa svojim četama važnije pozicije blizu sv. Ivana, Bosanke i Pila tako da bi u slučaju predaje mogli Austrijanci unići prvi u grad.
Na ovaj način bio je Dubrovnik sa svih strana opkoljen. Bombardiranje grada nastavi se još 4 dana i noći, a da nije izazvalo veliki strah među građanstvom. Za noć 26. siječnja [1814.] bio je određen napadaj. Dne 25. siječnja [1814.] gen. Montrichard pošalje svoga ađutanta kapetana Lettiera kao parlamentara [pregovarača], ali taj ništa ne postigne. Opet se nastavi bombardiranjem. Dne 26. siječnja [1814.] uđe u grad austrijski parlamentar [pregovarač] da pregovara ovaj put(a) o izmjeni [razmjeni] zarobljenika. Tako nastane primirje do 11 sati ujutro 27. siječnja [1814.] da bi gen. Montrichard mogao pregovarati o izmjeni. Dne 27. siječnja [1814.] dođe francuski parlamentar [pregovarač] Austrijancima, preda Milutinoviću zarobljenike i pismo od Montricharda u kojemu (se) ovaj izjavi da je spreman stupiti u pregovore o predaji, ukoliko budu njihovi zahtjevi prihvatljivi. Milutinović odgovori da čeka još prijedloge od ustaša [arh. hrv. ustanika] i u tu svrhu produlji se primirje do jutra dne 28. siječnja [1814.]. Gen. Montrichard predloži predaju u vojničkom vijeću, ali se neki časnici tome usprotive. Ipak, 27. siječnja [1814.] pošalje on svoga parlamentara [pregovarača] s pogodbama o predaji. Tražio je da Francuzi mogu izaći iz grada s oružjem i prtljagom, da se ukrcaju na brodove ili u Trst ili u Italiju i da zadrže punu slobodu. Ovi pregovori vođeni između Francuza s jedne strane, a Austrijanaca i Engleza s druge, uvjerili su ustaše [arh. hrv. ustanike], da se hoće i bez njih raditi. Stoga predloži Natali da se Hosteu preda vođenje narodnog ustanka, nadajući se time pomoći Engleza i da će ih tako odijeliti od Austrijanaca. Ali to odbor odbije, pod utjecajem Kaboge. Prekasno ustaše [arh. hrv. ustanici] uvide da ih se hoće izigrati i oni se pobune.
Milutinović nato sazove vlastelu i reče im da im on ne može obnoviti republiku, jer ima nalog da u ime cara austrijskog zauzme grad i teritorij dubrovački. Ipak, prema pričanju markiza Bona stupi u pregovore s odborom i uglavi da će 200 ustaša [arh. hrv. ustanika] ući naoružani sa zastavom sv. Vlaha zajedno sa saveznim četama i da će se dubrovačka zastava dignuti na gradu i tvrđavama uz savezničke zastave. Da će narodna garda vršiti službu skupa s austrijskim četama po gradu i tvrđavama i da će Kaboga i dalje vršiti svoje građanske funkcije u Dubrovačkoj državi. (U) koliko je to točno ne zna se, ali jedno je sigurno da Milutinović nije mogao obećati stvari, koje su bile protivne njegovim instrukcijama. Baš kada je Milutinović htio natrag poslati francuskog parlamentara [pregovarača], raširi se vijest među ustašama [arh. hrv. ustanicima] da je nastala pobuna među građanstvom u samom Dubrovniku. Naime, radilo se o slijedećem: Paccioni, zapovjednik bataljuna, htio je da dođe u pomoć opsjednutim u tvrđavi Imperijal i tada bi bila uzaludna predaja Dubrovnika, jer ova tvrđa dominira gradom. Montrichard, htijući pošteno likvidirati svoju predaju, dade raširiti vijest da Paccioni želi doći na tvrđu i odanle kao pobunjenik bombardirati grad. Vlastela, koja su bila u gradu, nadali su se ako gen. Milutinović nađe već uspostavljenu od njih republiku, da će je bez daljnjega potvrditi. Zato oko 200 osoba provali u palaču, gdje je bio Montrichard i počnu od njega tražiti neka grad preda. Ovaj im to lukavo obeća. Pobunjenici nato prikuju topove, uhvate Paccion[ij]a; razoružaju posadu.
U rano jutro 28. siječnja [1814.] zavijorila se zastava sv. Vlaha na Minčeti. Sva vlastela i njihovi pristaše metnu na šešire dubrovačke kokarde [svezanke] i posvuda se čula vika: ‘Živila republika!’. Gen. Milutinović nije znao što se događa u gradu. Natali, koji je bio [po]više Ploča sa svojima, htjede da uđe u grad, ali mu građani na čelu sa svojim načelnikom Sabom Gjorgjijem [Giorgi/Đorđić] ne otvore vrata, nego stanu s njim pregovarati. Natali im je sada pričao o neslogi austrijskih i engleskih zapovjednika i ustaša [arh. hrv. ustanika]. Građani se na to još više preplaše za se, jer ako ustaše [arh. hrv. ustanici] uđu u grad bez austrijskih i engleskih četa, da će opet doći do krvi. Stoga ne puste Natalija unutra, nego ga zamole neka pošalje glasnika Kabogi u Gruž i da ga obavijesti o svemu. U Gružu nijesu ništa znali. Odmah pođu Kaboga i Mato de Pozza generalu Milutinoviću i zatraže od njega uspostavu republike. Ali im ovaj odgovori da on pregovara s francuskim generalom, a ne s Dubrovčanima i da će on protiv svakoga silom nastupiti, koji mu se usprotivi da zauzme grad, jer hoće da drži čast svoga suverena od kojeg ima nalog da zauzme grad. Ovako je govorio, jer je znao da između vlastele i građana u gradu i same vlastele – ustaša [arh. hrv. ustanika] vladaju nesuglasice. Sada se Milutinović uzme spremati na konačno osvojenje Dubrovnika. Skupi sve svoje čete i dođe pred Pile. Dne 28. siječnja [1814.] bijaše poslan u grad francuski parlamentar [pregovarač] s engleskim kapetanom Angelom i Austrijancem Wolterom. Prijedlozi koje su nosili bili su uglavnom identični s Montrichardovim i bijahu ovi: Austrijanci će ući u Dubrovnik i tvrđe o podne 28. siječnja [1814.]. Svi Francuzi, Talijani i kojigod od Dubrovčana, mogu s francuskim četama otići iz grada i bit će odvezeni u Anconu. Nikome se neće ništa dogoditi koji budu ostali, pa makar kakvog god bio mišljenja. Dotle je Ivan Natali uzalud čekao sa svih 1660 ljudi da mu se otvore vrata grada. Dok su Angelo i Wolter s Montrichardom zaključili ugovor o predaji, Milutinović razredi čete ovako: Jednu satniju Hrvata s 2 topa postavi uz cestu prema Pilama. Jedan austro-engleski odjel pošalje prema tvrđi Imperijal. Majora Nagela s 2 satnije postavi u blizinu vrata Ploča, dakle nedaleko od Natalijevih ustaša [arh. hrv. ustanika], jedan austro-engleski odjel u blizini tvrđe sv. Lovrijenca, a ostali dio s Hosteom, Powerom i njim smjesti se kod vrata Pila, nadajući se tako da će se grada domoći prije nego se još veći broj ustaša [arh. hrv. ustanika] skupi. Na koncu dođu Angelo i Wolter s pismom o predaji.
Tako 28. siječnja 1814. o podne otvore se vrata Pila i uđu unutra u grad Austrijanci i Englezi, koji odmah za sobom zatvore opet vrata. Malo zatim major Nagel ostavi vrata Ploča i uđe kroz vrata Pila, koja se i za njim zatvore. Natali ostade na taj način izigran. Tada se ustaše [arh. hrv. ustanici] raziđu kućama, vidjevši da je uzalud čekati da ih puste unutra. Vlaho Kaboga odloži odmah svoju čast, a sva ostala vlastela obećaju vjernost caru Franji I.
Zastava Sv. Vlaha još se vijala na bedemima grada dne 28. siječnja [1814.], ali 29.[-og] naredi Milutinović načelniku Sabu Giorgjiju (Giorgi/Đorđić), da je skine, ali on to ne htjede. Nato Milutinovićevi vojnici to učine. Građanstvo je sve to mirno gledalo. Dne 2. veljače [1814.] ukrcaju se francuske čete na brodove i odjedre u Anconu. Istoga dana izdade Milutinović proglas, u kojem naređuje građanima i stanovnicima dubrovačke oblasti da budu mirni i poslušni i pozivao ih je na prisegu vjernosti caru. Dan sv. Vlaha (3. veljače [1814.]) svečano je proslavljen sa svom pompom. Dne 4. veljače [1814.] otplove iz Dubrovnika Englezi s Hosteom prema Trstu. Dne 15. veljače [1814.] položili su prisegu vjernosti caru činovnici civilnih vlasti, kralju Dalmacije, Dubrovnika i Kotora. Nadbiskup dubrovački Ban izda 16. veljače [1814.] poslanicu, u kojoj poziva kler na vjernost prema caru, a 2. ožujka [1814.] svećenstvo položi prisegu caru.
Zauzećem Dubrovnika domogli su se Austrijanci čitavog teritorija stare republike, osim otoka Šipana, Lopuda, Koločepa i drugih manjih, koji su ostali u posjedu Engleza. Milutinović zatraži od Jerka Natalija, guvernera tih otoka, da mu ih preda, ali ovaj odbije s motivacijom da su njega Englezi imenovali guvernerom ovdje, kada Austrija još nije bila u koaliciji, i da će čekati, dok mu Englezi narede da preda ostavku. General Tomašić se zauzme da dobije te otoke, ali uzalud. Na koncu bude određeno da Englezi zatraže te otoke sve do daljnjih odredaba.
Osamnaest mjeseci je trajalo do konačne aneksije Dubrovnika. Poslije kapitulacije bude Kaboga imenovan provizornim upraviteljem, a imao je ostaviti uglavnom staru formu, malko izmijenjenu, francuske uprave. Pacifikacija započne. Svećenstvo je znao pridobiti Milutinović. Građanstvo je primilo austrijsku vlast da ne padne opet pod vlast plemstva. Seljaci su se vratili na posao, pod pritiskom bajuneta. Preostalo je samo još plemstvo, koje je Milutinović htio silom upokoriti, ali general Tomašić ih je htio na lijepi način pridobiti. Kada je u lipnju [1814.] pošao Milutinović u Boku Kotorsku, ostavio je u Dubrovniku kao privremenog guvernera mađarskog časnika Wittmanna, vrlo nesposobnog čovjeka. Za njegove slabe vlade, opet je došlo do tajnih sastanaka vlastele. Oni su pridobili za se[be] Kabogu, koji im je predao neke vrijedne papire i letak Lowenove proklamacije, u kojoj obećava Dubrovniku nezavisnost. Sve te papire pošalju u Englesku, da se predlože kongresu.
Teško je protumačiti ovaj otpad Kaboge. Ali čini se da je postojala velika intriga protiv njega. Biti će da su ga o svemu krivo obavijestili, a osim toga on se je bojao da će biti protjeran i lišen svojih dobara, ako se uspostavi stari režim u Dubrovniku, pa je valjda radi toga uz njih i pristao. Ali ne za dugo. Opet je prešao Austrijancima, samo je to vješto krio. Dne 13. srpnja [1814.] vratio se Milutinović iz Kotora, nakon potpune pobjede i publicirao je ovaj proglas:
‘Carska i kraljevska kancelarija stavila mi na znanje u noti od 3. siječnja da je, zahvaljujući snazi sklopljenoga saveza između saveznih velesila, uspjela da su zemlje koje su pod Napoleonom nosile ime Ilirije, te država Dubrovnik i Kotorski zaljev i pripadajući otoci definitivno pripojeni carskom i kraljevskom dvoru Austrije. Objavljujem ovo zato da stanovnici rečenih krajeva budu obaviješteni, te da nastoje zaslužiti sklonost našeg suverena cara i kralja Franje I. Civilni i vojni guverner Dalmacije, Dubrovnika i Kotora Barun Tomašić F. M. L. Zadar 7. srpnja [1814.]. Za kopiju: Milutinović G. M.’
Ova proklamacija zadala je zadnji udarac nadi o uspostavi [Dubrovačke] Republike. Primljena je vrlo hladno. Jedan jedini plemić markiz Fran(j)o Bona htio je pobuniti seljake, ali je bio odmah uhapšen i zatvoren.
Dne 29. kolovoza [1814.] dubrovačko gradsko vijeće bude pozvano da izabere deputaciju koja će poći caru. U to vrijeme opet je Milutinović otišao u Kotor i ostavio Wittmanna. Usprkos njegovoj prisutnosti sjednica je bila vrlo burna. Knez de Pozza Sorgo izjavio je da nema ništa protiv deputacije caru, ali da treba onda poslati i deputaciju engleskom kralju, jer su i njegove čete isto toliko doprinjele kao i austrijske, da se protjeraju Francuzi. Kod glasovanja bila su za to od osamnaest desetorica. Kaboga je opet pozvao vijeće za 1. rujna [1814.]. Pozza Sorgo nije htio prisustvovati, te napiše protestno pismo. Ipak je izabrana deputacija i kada su se htjeli već razići, dobije načelnik Bosdari zapečaćeno pismo, u kojem je bio protest 40 plemića protiv toga. Wittmann uzme taj protest da ga pošalje u Zadar i obavijesti o svemu Milutinovića. Ovaj je već bio na putu iz Kotora, pošto je čuo za događaje sa sjednice od 29. kolovoza [1814.]. Čim je Milutinović došao, izdao je proglas u kojem je akt plemstva (vlastele) nazvao ‘napadajem bijesa’. Cjelokupno građanstvo, u čije se ime usudiše buntovnici govoriti, bude pozvano da potpiše kontra-protest, da tako demantira klevetu. Nakupilo se dosta potpisa. Sam načelnik Bosdari preuzme ulogu posrednika i zatraži od Milutinovića neka dade slobodu onim zabludjelim, koji će potpisati prisegu vjernosti caru. Milutinović pristane na to, uz uvjet da se bjegunci imaju vratiti u roku od osam dana, i biti će pomilovani, a poslije toga roka, bit će prognani i imetak im zaplijenjen. Cijelo plemstvo potpisalo je akt, kako se od njega tražilo, a 15. rujna [1814.] narod se skupi u crkvi sv. Blaža [Vlaha] i odredi 5 poslanika koji će ići u Zadar položiti u ime sviju prisegu vjernosti.
General Tomašić požurio se s amnestijom. Kabogu njegovi neprijatelji nastojali su omraziti sada kod novog civilnog guvernera Dalmacije, kneza Saurana, dokazima o otpad[ništv]u. Sam Milutinović bio je bijesan na njega i tražio je da se povede proces protiv njega. Ali Tomašić je sve to likvidirao. Kaboga bude poslan u Beč i namješten u centralnoj administraciji, ali opet na tužbu svojih tajnih neprijatelja, mora se povući s položaja i ode na svoje imanje, gdje umre u azilu 1850.
Konačno 3. kolovoza 1816. dobili su Dubrovnik i Dalmacija definitivnu organizaciju carskim dekretom, u kojem je general Tomašić imenovan za vojnog i civilnog guvernera. U to vrijeme Milutinović ostavi Dubrovnik i bude imenovan zapovjednikom brigade u Zadru, a malo kasnije jedne divizije u Temišvaru. Car Franjo I. imao je prema Dubrovniku uvijek neku vrst poštovanja, kao prema negdašnjoj staroj republici. On ga je izuzeo od poreza i taksa, kao i vojne dužnosti, koja je tek 1870. stupila na snagu.
On je znao k sebi privezati pučanstvo da je pomalo počelo zaboravljati i žaliti skupa s plemstvom za svojom prijašnjom slavnom prošlosti i nezavisnosti negdašnje slobodne Republike Dubrovačke.
(Stjepan Antoljak, Pokop Dubrovačke Republike, Jutarnji list, god. XXIII, br. 8227, /23. XII. 1934./, Zagreb, 1934, str. 5-6).

Stjepan Antoljak
[Priredio: Đivo Bašić]

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *