O Papinskoj floti na Lopudu 1538. godine

Papinska flota na Lopudu 1538. godine

            „Početkom srpnja 1538. godine prošla je pored Dubrovnika papinska flota kojom je zapovijedao papski legat Grimani, akvilejski patrijarh [glavar]. Ona je išla na jug s namjerom pridruživanja ostalim dijelovima kršćanske flote za borbu s Turcima koju je povela Liga (pape, Španjolske, Mletaka i Austrije). Rat s Turcima završen je bez uspjeha, ali u njegovom početku papinska flota izvela je jedan ‘podvig’ koji je dugo ostao u sjećanju Dubrovačke Republike.

U Dubrovniku se znalo da papinski legat Grimani ide flotom prema gradu i jedan razuman glas tražio je u [dubrovačkom] Senatu da se mornari s dubrovačkih otoka povuku na kopno. Predlagači su smatrali da postoji opasnost za dubrovačke mornare na otocima i prisilna mobilizacija od papinske flote, te su htjeli eventualnu opasnost izbjeći na vrijeme. Međutim, većina [dubrovačkih] senatora nije očekivala da će doći do bilo kakvog nasilja i, smatrajući da papinska i kršćanska flota ide protiv ‘nevjernika Turaka’, a ne protiv katoličkog Dubrovnika, odbila je ovu mjeru razumne opreznosti. (1. srpnja [1538.]).

Ali ono što se odigralo na Lopudu u srpnju [1538.], sutradan po rješavanju u Vijeću umoljenih, nadišlo je sva strahovanja inače opreznih Dubrovčana. Toga dana [Dubrovačka] Republika je poslala ususret papinskom legatu svoja tri vlastelina za iskazati mu poštovanje i pozdrave. Izaslanici [Dubrovačke] Republike susreli su legate Grimanija blizu Lopuda i budući se ovaj pozdravio s njima, krenuo je trima galijama dalje, dok se ostali dio flote (11 galija) usidrio blizu Lopuda. Dok je Grimani u pratnji dubrovačkih poklisara prolazio pored grada, u papinskoj floti pripremao se podmukli i mučki napad na otok Lopud. Zapovjednik ovih brodova, Venecijanac Giovanni Gritti, da bi zavarao stanovništvo Lopuda, čuveno nadaleko po svom bogatstvu i brodovlju, poslao je trubača s jednim zastavnikom za javiti Lopuđanima kako je zapovijed i naredba ‘presvijetlog papinskog legata Grimanija’ da nijedan mornar, kapetan ili pomorski časnik flote ne smije učiniti ikakvu štetu ili nasilje prema ljudima i ženama otoka Lopuda, pod prijetnjom strašne kazne bičevanja (trostrukog). Umireni ovako svečano danim obećanjem u ime papinskog legata, Lopuđani su puni povjerenja izišli na obalu, spremni posadi flote dati namirnica i pića, sve čime su raspolagali. Kao podanici jedne kršćanske republike, toliko odane katoličkoj crkvi i papi, nisu mogli očekivati da će ih upravo papinska flota, koja je krenula u rat protiv Turaka, prilikom svoga prvoga iskrcavanja opljačkati i oplijeniti.

Za vrijeme dok se ovo odigravalo na otoku, jedna od tri galije koje su pošle s legatom i dubrovačkim izaslanicima, vratila se i stupila u dodir s pet galija koje su prve stigle toga dana do Lopuda. Poslije kraćeg dogovaranja, ta galija oglasila se jednim plotunom, a zatim se svih 12 galija okrenulo i zaplovilo ka pristaništu Lopuda i, prišavši mu dovoljno blizu, spustilo barke i čamce s vojnicima i ljudstvom. Čim su barke pristale i ljudstvo se iskrcalo na kopno, uz poklik ‘haraj’, ‘robi’, ‘kolji’, ‘sijeci’, kao gladni vukovi ustremili su se na Lopuđane, jurnuli u njihove kuće i počeli sustavnu pljačku imovine. Rušeći i lomeći, papinski vojnici nisu bili zadovoljni novcem i vrijednim stvarima. Oni su stanovnike Lopuda doslovno opljačkali do gole kože, odnijeli su im svu hranu i namirnice. Ali to nije bilo sve. ‘Kršćanski’ vojnici su pljačkali ‘kršćane’ Lopuđane. Pokupili su sve muško stanovništvo starije od deset godina. Ni lopudski knez nije prošao bolje. Njemu su najprije opljačkali dvor, a zatim ga s još nekoliko dubrovačkih vlastelina odvukli na galije. Kako su se oni, vjerojatno, opirali i protestirali, razularena soldateska ih je grubim načinom odvukla na galije. Tamo je jedino lopudski knez odmah oslobođen. Svi ostali su tretirani kao roblje.

Međutim, to nije bio kraj nasilja. Kako su žene, znajući što ih čeka, pobjegle u crkve i samostane, papinski vojnici su ušli u crkve i tukući ih oružjem izbacivali. Jecaji i kuknjava žena prolamali su se otokom ‘kako se samo može pomisliti i zamisliti u jednom takvom slučaju’. U [pri]tužbi papi Pavlu III. [Dubrovačka] Republika nije mogla mimoići nasilja prema ženama i dovoljno je jasno to istakla riječima: ‘Prešutjet ću, Sveti Oče, ono što se dogodilo ženama, bog zna što se njima dogodilo u onom metežu’ – kako je imao izjaviti poklisar Ivan Stjepanov Sorkočević [Đivo Sorgo] …

Vijest o pustošenju Lopuda i nasiljima nad ljudima i ženama doprla je u grad odmah, najvjerojatnije noću između 2 i 3. srpnja [1538.]. Ujutro 3. srpnja [1538.] [dubrovački] Senat je morao donijeti prve odluke o zbrinjavanju izbjeglica s Lopuda. Rektor [knez] i Malo vijeće bili su ovlašteni poduzeti sve što je potrebno za smještaj i prehranu izbjeglih Lopuđana, do jučer najbogatijih podanika [Dubrovačke] Republike. Određena su dva vlastelina koji su imali smjestiti izbjeglice u prazne stanove (bez obzira na volju vlasnika), zatim im je besplatno podijeljeno žito u iznosu od 80 stara i, nešto kasnije, dano je još 20 stara. Užas koji su ovo pustošenje i nasilje izazvali u Dubrovniku uvećale su izbjegle žene i djevojčice sa starcima, moleći po gradu za milostinju, naričući za odvedenim očevima i braćom. Taj užas [Dubrovačka] Republika je izrazila teškim riječima Sv. Ocu, rekavši mu da umjesto pažnje i milosti od strane kršćanske flote, što su razložno mogli očekivati, oni su doživjeli da prvi na sebi osjete snagu i silu apostolske [Mlečanima popunjene] flote i da naši podanici budu opljačkani usprkos dane riječi i javne vjere, te da se prema njima učini ono što ‘ni Turci i Mauri ne bi radili’.

Spremajući optužni materijal, [Dubrovačka] Republika je poslala naročitu komisiju na Lopud koja je u nazočnosti legatovog kapelana službeno saslušala svoje oštećene i unesrećene podanike. Zapisnik ili proces o učinjenoj šteti podnijet je preko poklisara Sorkočevića papi i on se možda i danas nalazi u Vatikanu gdje je služio kao dokazno sredstvo uz dubrovačku [pri]tužbu. Legat Grimani je, doduše, jedan mali djelić otete imovine vratio i sam ubrzo nakon pustošenja, uviđajući vjerojatno da su njegovi podređeni organi i vojnici otišli dalje nego što se namjeravalo. Papa je po žalbi [Dubrovačke] Republike pisao legatu (19. rujna 1538.), ali rezultat je bio nikakav.

Ili je to, možda, bio dogovoreni napad da bi se Dubrovnik ‘kaznio’ zbog njegovih prijateljskih odnosa s Turcima, ili je Mlečanin Grimani, znajući kako papa na isti način pustoši po Italiji, smatrao da i on ima pravo činiti takve ‘podvige’ prema Dubrovniku, tek lopudsko pustošenje ostaje nam kao primjer strašnih naravi u vojevanju [ratovanju] onoga vremena.“ (Branislav M. Nedeljković, Papska flota hara, Šta su Lopuđani doživjeli 2 jula 1538 godine, Oslobođenje, god. XVI, br. 3813, /7. IX. 1958./, Sarajevo, 1958, str. 8. O ovom događaju pisao je: Jorjo Tadić, Tendenciozni prikaz knjige o Mihu Pracatu, Odgovor g. Don Vicku Lisičaru, Novi Dubrovnik, god. I, br. 2-3, /rujan/, Dubrovnik, 1933, str. 29-32).

Odabrao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić