Input your search keywords and press Enter.

O medalji i crkvi Sv. Vlaha u Dubrovniku

Iz pera Điva Bašića stiže zanimljiv tekst nastao 2014-te godine u vrijeme obnove crkve Sv. Vlaha: Hoće li se u temeljima crkve Sv. Vlaha pronaći navodna posvetna medalja ponovne izgradnje crkve iz 1707. godine?

Nekako je pred vratima ponovna obnova crkve Sv. Vlaha. Iako sam po struci arheolog, po svjetonazoru nastojim i pokušavam biti čovjek razuma (samo definirati ovo zadnje „čovječno“ dosta je slojevito). Otud i prirodna radoznalost, ali i ona ima neke životne i uopće granice ukusa. Posvete su obično po prirodi namijenjene širokom puku (bolje reći: publici), grupi ljudi, personaliziranom pojedincu, govore o građevini, (s)tvari i dr., ali kako zemlja skriva dosta tajni, smatram da neke možda to trebaju i ostati.
Medalja koja je navodno izrađena nalogom dubrovačkog Senata u smislu izgradnje nove crkve Sv. Vlaha postavljena je u škrinjicu kamena temeljca s poveljom i primjercima dubrovačkih srebrnih i bakrenih novčića. Očuvani su samo srebrni (posrebreni bakar) i bakreni primjerci s posvetom postavljanja prvih temelja od 17. lipnja 1707. godine. (Milan Rešetar, Medalje Dubrovačke Republike, Dubrovnik, god. XVII, br. 52, /24. XII. 1908./, Dubrovnik, 1908, str. 5-6; Stijepo Skurla, Sv. Vlaho, Biskup i mučenik od Sevasta, Dubrovački obranitelj, Tiskom Dragutina Pretnera, Dubrovnik, 1871, str. 114, 179, bilj. 36).
Ivo Sarac[c]a je navodno čuo od stare gospođe da je zlatni primjerak „postavljen u temelj zborne crkve Sv. Vlaha“, pa je to svojevrsna spomenica ponovne izgradnje kolegijalne crkve Sv. Vlaha (1707.). Stanovnici Župe dubrovačke često rabe medaljice s likom Sv. Vlaha „kao spone ispod grla“. Postoje još i novije medaljice s likom ili natpisima Sv. Vlaha iz 1855. i 1908. godine, zatim Sv. Lucije i Gospe. (Vid Vuletić Vukasović, Medalja, medaljice i bakrorez sv. Vlaha u Dubrovniku, List dubrovačke biskupije, god. XVI, br. 2, /10. II. 1916./, Dubrovnik, 1916, str. 34-36, bilj. 3; A. Benussi, 200-obljetnica požara crkve Sv. Vlaha u Dubrovniku, Srđ, god. V, br. 3, Dubrovnik, 1906, str. 145-146; Paolo Rešetar, La Zecca della Repubblica di Ragusa, /Estratto dal “Bullettino di archeologia e storia dalmata“/, Per la Tip. di A. Zannoni M. Snidarčić, Spalato [Split], 1891-1892, str. 322-324).
Istina, trebalo je još u to doba Republike napraviti repliku, zapravo više njih, te navodne posvetne medalje, ali opet bi ljudska priroda propitivala: kakva je to „temeljna“ medalja, kakav je njezin izgled i zemaljska utemeljenost, treba li je negdje „na kopnu“ ponovno (muzejski) tezaurirati ili izložiti (pogledima javnosti), kakvo je lice vječnosti u kojem se mi (o)kupamo u nekoliko prolaznih godinica života u kojem tražimo svoje sebstvo i nasljeđe u generacijama dušobrižnički nastrojenih prohujalih života ljudi i građevina? Nema tih skupocjenih i laštećih medalja u kojima se ne vidi odraz ljudskog truda, od onog sitnog urezivanja na medalje, pa do krupnih građevinskih radova koji bi danas vjerojatno koštali milijarde kuna (nemojmo pak zaboraviti ni „projekte“ bez kojih bi zasigurno ovaj svijet izgledao drukčije – i bolje). Ovaj svijet kao da p(r)ogoni nafta, a ne razum ili pak neosvojivost pitke vode.

Đivo Bašić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *