Nikola Petreius – rektor dubrovačke gimnazije (1538.-1550.)

“…Još od ljeta 1535. dubrovačka je gimnazija ostala bez nastavnika klasičnih jezika, nakon što je bio otpušten profesor Augustin Tremulano. Odmah u mjesecu kolovozu dubrovačka vlada se obratila dvojici vlastelina u Veneciji da joj nađu ‘neku osobu koja je dobrog ponašanja, a upućena je u grčki i latinski jezik’. Naredila im je da takvog nastavnika uzmu na dvije godine u državnu službu i upute u Dubrovnik uz godišnju plaću od 150 dukata i 9 dukata stanarine.

Međutim, Dubrovčani dugo nisu mogli pronaći takvog nastavnika. Zbog toga su se u ožujku 1536. ponovno obratili jednom vlastelinu u Veneciji, te ga zamolili da uzme za profesora nekog učenog svećenika iz Padove. Tada se žale da im djeca, zbog pomanjkanja nastavnika, ne mogu učiti i biti lijepo odgojeni.
Ni ovaj put nisu bili bolje sreće, pa su u srpnju 1536. poslali u Anconu svoga kancelara sa zadatkom da nađe i dovede u Dubrovnik jednog dobrog poznavatelja grčkog i latinskog jezika. Ali nisu uspjeli ni tada.
Dvije godine poslije toga, u kolovozu 1538. nalazimo u Dubrovniku Nikolu Petreiusa [Petrus, Petrelo, Petreo]… Prvi dosad [1938.] poznati arhivski podatak o njemu je od 24. kolovoza 1538. kada je Malo vijeće zaključilo da se ‘gospodinu Petreiusu, rektoru škole, dade za auditorij [slušaonicu/predavaonicu] soba Fundika (tj. Divone/Sponze) koja s jedne strane gleda na veliku Placu, a s druge u Zlatarsku ulicu; ta je soba položena u kutu zgrade Fundika’.
Otad tijekom punih 12 godina Petreius je stajao na čelu dubrovačke gimnazije kao njezin rektor i glavni profesor, te je starije učenike podučavao klasičnim jezicima. Prema svemu sudeći, Dubrovčani su bili zadovoljni znanjem, sposobnostima i nastavnim metodama ravnatelja svoje gimnazije, pa je zbog toga i mogao ostati u Dubrovniku toliko dugo vremena…
Dubrovačka vlada mu je 1543. predala 1.000 crijepova ‘za potrebe njegove kuće koju ima na Krfu’. U listopadu 1547. dopušten mu je desetodnevni privatni dopust, a u srpnju 1548. dobio je dopust da može otići u Bari ‘ispuniti neki svoj zavjet’, vjerojatno posjetiti crkvu Sv. Nikole, te se ondje pokloniti čudotvornim moćima ovoga sveca. …U siječnju 1545. vlada je odredila da pod Petreiusovim nadzorom u školi u Divoni predava neki Gaspar iz Venecije, dok je u školi, izgleda osnovnoj, koja se nalazila u blizini franjevačkog samostana, djecu podučavao Aurelije Amalteo…
Poslije podne 18. travnja 1544. nalazio se Nikola Petreius u razredu među svojim učenicima, te im objašnjavao neku lekciju iz Tit Livija u izdanju čuvenog Alda Manucija [Aldus Manutius]. Dok je bio zauzet čitanjem i tumačenjem, netko je od učenika nožem rasjekao ogrtače nekolicini svojih kolega. Stvar je odmah prijavio rektoru Petreiusu jedan učenik vlastelin čiji je ogrtač bio rasječen, ali je Petreius prešao preko toga. Kad je nastava završila i učenici se uputili izlazu, neki su dječaci počeli vikati kako je to učinio Savin [Sabo] Bobaljević, kasnije poznati pjesnik. Petreius je zadržao Bobaljevića i jednog njegovog kolegu, a odmah se našlo nekoliko učenika koji su svjedočili protiv njih. Rektor je išibao onog drugog učenika vlastelina koji je potpuno mirno primio šibe svoga nastavnika. Kada je školskom poslužitelju [podvorniku] naredio da i Bobaljevića podigne na ‘konja’ da ga može išibati, ovaj se počeo otimati i protestirati. Međutim, i to je izvršeno uz pomoć ostalih učenika koji su nazočili ovoj sceni s mnogo zadovoljstva i stvarajući priličnu buku. Ali Bobaljević nije mirovao ni na ‘konju’, nego se neprekidno otimao, vikao i plačući protestirao što njega vlastelina šiba netko drugi osim oca. Naravno, Petreius se nije obazirao na to, nego ga je nastavio šibati. Kako su Bobaljevića teškom mukom držali na ‘konju’, tako su udarci rektorove šibe padali po svim dijelovima njegova tijela. Kad ga je otac onako išibana i uplakana ugledao na povratku kući, zatražio je ljekarski [liječnički] pregled. Liječnik je konstatirao da su mu od udaraca ostala na leđima tri-četiri crna ožiljka ispod kojih je bila natečena koža. Stari Miho Bobaljević, uvrijeđen i kao otac i kao vlastelin, inače čovjek podosta silovit i svadljivac, došao je slijedećeg dana pred Malo vijeće, te u ime svog sina tužio Petreiusa tražeći da bude kažnjen. Izgleda da ta tužba nije polučila neki rezultat i sve je završeno mirno…
Nije poznato iz kojih razloga, pet godina kasnije vlada je odbila izglasati uobičajeno produženje jednogodišnjeg ugovora s Petreiusom. Neposredni uzrok njegovom otpuštanju bilo je pitanje plaće, o čemu je vlada raspravljala 14. studenog 1549. Kada se pokušalo njegovu plaću sniziti na 198 dukata godišnje, vlada je odbila i to, tako da je uskoro morao potpuno napustiti dubrovačku školu”.
Petreius je bio povezan s nekim Francuzima, te je bio nabavljač i kupac rukopisnih prijepisa starih klasika. Francuski kralj Franjo [François] I. bio je strastveni renesansni skupljač knjiga (jer one bijahu ondašnje svemrežje iliti Internet) i osnivač ustanova, a od njegove privatne knjižnice nastala je Bibliotheque Nationale u Parizu koja je krajem XVI. stoljeća (po kataloškom zapisu) imala 4.436 jedinica. Guillaume Pellicier, viši diplomatski predstavnik (veleposlanik/poklisar) Franja I. u Veneciji (1539.-1542.), dopisivao se s Pierre du Chastelom, nasljednikom čuvenog Guillaumea Budéa/Budaeusa (upravitelja kraljevske knjižnice), te je “22. srpnja 1540. pisao da će sve učiniti” da skupi što više prijepisa klasika – kako kaže – “jer ‘držim redovito, uz veliku plaću i trošak, četiri grčka pisara…”. Stanoviti chartreski redovnik iz Calabrije “koji ga je nekad u Rimu ‘skupa sa spomenutim gospodinom Nikolom Petreo, koji je svoje znanje grčkog stekao u onom kraju (južna Italija), uvjeravao da bi se ondje moglo pronaći toliko rijetkih rukopisa i to u velikom broju, kao u malo kojoj drugoj zemlji’…
U svom pismu od 11. studenog 1541. upućenom dubrovačkom nadbiskupu Trivulziju, Pellicier javlja da je primio njegovo pismo od 18. kolovoza, kao i ono Nikole Petreiusa, te neku knjigu sinoda dukljanskih i barskih biskupa. Zbog toga je bio Trivulziju veoma zahvalan i spreman da mu prvom prigodom uzvrati na isti način…
[Biskup Rafael Levaković 1648. spominje (u dva navrata iste godine) da je u Kotoru našao knjigu koju mu je bilo dopušteno kopirati, te pred odlazak na put u Albaniju i Ohrid donosi popis stvari i knjiga koje su nakon njegove smrti trebale završiti u Kongregaciji za širenje vjere u Rimu, pa tako navodi jednu Povijest koju mu je dao g. Pasquali, biskupov vikar, i Povijest Tome Arciđakona. U Dubrovniku valjda nije očuvan nijedan primjerak Grgurove kronike vjerojatno uslijed velikog potresa i požara 1667. godine. Vidi: Eduard Peričić, Sclavorum Regnum Grgura Barskog, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991, str. 243-245. Nabavljanje knjiga bijaše uobičajeno zanimalje ljubitelja riječi. Tako Ivan Lučić u pismima 1667. i 1668. spominje da je Stjepan Gradić pripravio otpremiti u Zadar sva izdanja Petronija Arbitra. Kraljevska knjižnica u Parizu zainteresirala se za Trogirski rukopis uslijed nemalog zanimanja znanstvenika. Camillo Tellier de Lavois je došao u Trogir i otkupio taj rukopis upravo za parišku Kraljevsku knjižnicu. Vidi: Miroslav Kurelac, Ivan Lučić Lucius, Otac hrvatske historiografije, Školska knjiga, Zagreb, 1994, str. 109, (bilj. 246), 111.].
Napustivši Dubrovnik, Petreius je 1552. objavio u Veneciji svoje glavno djelo u kojem su skupljene sve njegove rasprave”.
(Ponešto kroatiziran dio priloga: Jorjo Tadić, Nikola Petreius, rektor dubrovačke gimnazije (1538-1550), P. o., Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XVIII, sv. 1-2, 1938, str. 395-403).

Priredio: Đivo Bašić