Input your search keywords and press Enter.

Neke misli Vinka Foretića (1901.-1986.) o očuvanju starih crkvi i samostana 1937. godine

Dosta je sakralnih objekata obnovljeno otkad je Vinko Foretić (1901.-1986.) upozoravao na obnovu još davne 1937. godine, ali tu su i drugi podaci o nekadašnjoj uporabi tih zdanja, između ostalih, i na dubrovačkom području:[…] Hrvatski narod nije bio ograđen kineskim zidom, pa je on i primao kulturne tečevine i porive od drugih naroda, a drugima ih i davao. Iako su stari Hrvati, bivši još pogani, imali plemenitih crta i pokazivali već neku svoju kulturu koja se je dalje izgrađivala, ipak kršćanstvo je bilo ono koje je oplemenilo Hrvate i oduzelo im dosta od primitivne surovosti, kao što je to bio slučaj i kod ostalih slavenskih i germanskih naroda. […] Odraz te opće kršćanske kulture u našim krajevima jesu, među ostalim, naše stare crkve i samostani. […] Mnoge ruševine naših crkava služile su i služe kao majdani [kamenolomi, obilni izvori] kamena, neke crkve su pretvorene u štale, neke služe kao magazini i dućani, na kojima se koče vašarske [napadne, sajamske] reklame, neke kao uredi i kasarne, pa čak i stanovi. Mnoge se nagrđuju neukusnim nadogradnjama, restauracijama i tobožnjim ukrasima. Mnoge se čak ruše da bi se na njihovu mjestu izgradile ‘veće i ljepše’. […]

Neke od tih crkava ukinula je kod nas francuska i austrijska vlast zaplijenivši njihova imanja. Mnoge zgrade tih crkava i samostana su još i sada [1937.] u državnim rukama ili vlasništvo vjerozakonske zaklade kojom upravlja država. Mnoge privatne kapele ukinuli su ljudi privatnici i zgrade njihove upotrebljavaju za druge svrhe. No i sama crkvena vlast zapušta crkve, udara nad njima interdikt [zabranu vršenja bogoslužja], te nitko se ne zgraža više ako one služe i za štale. Ne bismo ipak smjeli tako formalistički shvaćati ustanove kanonskog prava. […] Makar se službeno i ne kvalificiralo tako, a ono ipak upotrebljavanje crkvene zgrade u druge svrhe možemo smatrati nekim svetogrđem. […] Doduše, današnje generacije nijesu uvijek krive što su crkve zapuštene. One su već zatekle u njima dućane i magazine, te neki redovi od toga vuku i priličnu ekonomsku korist. […] Dok god crkvene zgrade budu uistinu služile kao bogomolje, tim je veća garancija da će se one i bolje uščuvati. […]

U Dubrovniku uz crkvu dominikanaca imamo cijelu skupinu crkava. S desne njezine strane imamo zavjetnu crkvu sv. Sebastijana; sada [1937.] je u njoj dućan pokućstva, a pod njom su također razni dućani. Nasuprot dominikanskoj crkvi je krasna crkva staroga bratstva Gospe od Rozarija s lijepom bratimskom kućom, u stilu renesanse na prijelazu k baroku, sada [1937.] također magazin pokućstva. Iza crkve dominikanske u onom poetičnom prostoru nazvanom ‘Među vratima od Ploča’ eto nam opet dvije crkve. Ona veća, posvećena Gospinu Navještenju, bivši nekoć zapuštena, povraćena je opet bogoslužju; druga sv. Luke je još magazin, a oko obiju imamo sada [1937.] kućerke postolarske i limarske radionice. Svakako bi trebalo sve ovo ukloniti i otvoriti bogoslužju drugu crkvu. Prolazeći od dominikanske crkve u smjeru prema zapadu pod svodovima ulice nazvane ‘Pod botom od Rožarija’ evo nas u ulici Prijeko s crkvom sv. Nikole u kojoj se vrši bogoslužje. Eto u kratkom jednom razmaku šest crkava, što otvorenih što ukinutih. Prava je to simfonija vjere koja bi ljepše zvučila kad bi se u svakoj od njih slušali glasovi upućeni Bogu bez natruha trgovačkih natpisa, reklama i izloga.

Vrlo neugodno na nas djeluje u uređenom i monumentalnom ambijentu trga pred katedralom u Dubrovniku zapuštenost crkvice sv. Bartula, te to tim ružnije jer vidimo na njoj neprirodni viseći portal doveden u takav položaj nespretnom regulacijom ovog trga uslijed rušenja kuće Romano. Lijepih i ganutljivih zakutaka imamo i u području Dubrovnika [iz]van gradskih zidina. Eto nam Tri crkve na Boninovu s obližnjim grobljem. Tu je skroman samostan dumana trećoredica, tu su grobovi znamenitih Dubrovčana, tu imamo ostataka pleterne ornamentike iz vremena 9.-11. vijeka, tu je i sijelo starodrevnog bratstva sv. Đurđa osnovanog 1436. g. U jednoj se samoj crkvi vrši bogoslužje. Druge dvije su zapuštene. Jedna je od tih dviju ipak očuvala potpuno vanjski izgled crkve, dok druga služi sada [1937.] za spremište posmrtnih kola. Skinut joj je zvonik i stari portal, te napravljen ulaz stila automobilskih garaža s crvenom valovitom roletom i drvenim sagnjilim pragom iznad ulaza. Ne bi trebalo mnogo troška da se crkvi metne ponovno zvonik i crkveni ulaz. Ovaj sveti zakutak Dubrovnika, koji se pod imenom Tri crkve spominje već u 13. vijeku, zaslužuje veću pažnju. […] Pri restauraciji dubrovačkog Lovrijenca obnovila se stara tvrđavska kapela. Starodrevna crkva sv. Barbare u Trogiru iz vremena 9.-11. vijeka, koja je neko vrijeme služila i kao magazin kavanskog namještaja, 1931. g. opet je blagoslovljena. […]

Mislim da treba pokriti, urediti i opet privesti bogoslužju one kojima fali tek samo krov ili ponešto od zida i to u interesu njihova uzdržavanja kao povijesnih spomenika. […] Mi ne smijemo dozvoliti da naši manji dalmatinski gradovi budu samo groblje ruševina. […] Ponavljam, crkve s cijelim zidovima bez krova i nijesu u pravom smislu ruševine. […] Na romantičnom jednom položaju kraj Dubrovnika s dominantnim vidikom na grad (po)štovala se nekoć sv. Orsula, po kojoj se i cijeli predio tako prozvao. Zidovi crkve su još tu. Lako se moglo crkvu pokriti i privesti starom bogoslužju. Pokrila se uistinu, ali limom i crnim ‘papendekom’ [kartonom], uspomenom austrijskih ratnih vremena, te se pretvorila u tvornicu jednog mjesnog pirotehničara! Nije to jedino oskvrnuće tog svetog mjesta. Danas [1937.] je u Dubrovniku riječ ‘Orsula’ sinonim smeća. S Orsule baca se naime gradsko smeće niz strmine prema moru. Kako li bi se onaj divan položaj rehabilitirao u svojoj ljepoti kad bi se ukinulo bacanje smeća na tom mjestu, obnovila crkva sv. Orsule i popravio put do nje. Odstranjenje smet[l]išta na Orsuli je i urgentno higijensko pitanje Dubrovnika [1937. godine]. […]

Čuvajmo ruševine sv. Ilije na najvišem istoimenom vrhu Pelješca, čuvajmo u Dubrovniku ruševine kapele sv. Srđa na brdu Srđu, sv. Petke na brežuljku Petki, sv. Ilije na Ilijinoj glavici! Na malenom otočiću pred Cavtatom nalaze se još sada ruševine benediktinskog samostana i crkve sv. Petra. Po toj crkvi otočić je i prozvan Supetrom. Postoji projekt da se oskvrni sveti mir tog otočića i nad ruševinama izgradi moderna zgrada u turističke svrhe. To se ne bi smjelo dogoditi! Preporučio bih seljacima sela Žrnova na otoku Korčuli da prestanu upotrebljavati ruševine kapele sv. Križa nedaleko starog puta kao kamenolom. […] Također su potpuno zatrpane iskopine stare kapele sv. Stjepana iz X. vijeka u Dubrovniku, otkopane 1927. g. od dr. Zvonimira Bjelovučića i dum Nika Đivanovića, koje se nalaze unutar mlađe crkve podignute u 13. vijeku. Pijetet prema starini i povijesni interes zahtijevao bi da te iskopine ostavimo otvorene. […] U Dubrovniku bi pak lako bilo ponovno otkriti iskopine stare crkve sv. Stjepana. […] Koliko puta samo [po]radi nemara i pomanjkanja kulture u nepovrat propadne i svaki trag takvim spomenicima. Iz razgovora s vrijednim istraživačem dubrovačkih starina dum Nikom Đivanovićem saznah da su tako gradnjom novih kuća bez ikakva traga propali ostaci dviju starih dubrovačkih crkvica sv. Ivana i sv. Mihajla na Pločama. Te kao i mnoge druge crkve dubrovačke karakteristične su bile jer su se uz njih nekoć nalazile kućice u kojima su boravile pobožne žene zvane prisadnice. […]

Po dalmatinskim gradovima su žrtvom rušilačkog bijesa pale neke, čak i vrlo stare, crkvice. Krstionica dubrovačke katedrale u obliku rotunde očuvana je bila od strašnog potresa od 1667. god., dok je stara romanska [romanička] katedrala tada propala. Što je poštedio potres, palo je žrtvom rušilačke manije nekulturnih ljudi [austrijskog ‘časnika’], te je krstionica u 19. vijeku srušena. […] U selu Žrnovu na otoku Korčuli namjeravaju [1937.] srušiti staru crkvu Male Gospe, čiji početak datira iz 15. vijeka, te na njezinu mjestu izgraditi veću novu. Nije to baš pametno! […] Vječna je šteta što su seljaci sela Smokvice na otoku Korčuli srušili staru svoju župnu crkvu, koja je bila karakterističan primjer jednobrodne presvođene crkve s kupolom u sredini. Nova župna crkva mogla se i na drugom mjestu izgraditi. Mnogo ljepše postupiše seljaci sela Račišća koji izgradiše novu župnu crkvu, ali očuvaše i staru. […]

Ipak, uvijek pitajmo savjet konzervatora i prvorazrednih arhitekata, ali ne onih koji jedino znaju stvarati, makar i prekrasne, moderne građevine, već onakve koji znaju osjećati dah prošlosti. […] Uklonimo novopostavljeni eternit [građevnu krovopokrivačku smjesu cementa i azbesta] s krovova nekih dalmatinskih crkava (npr. franjevačke u Cavtatu), pokrijmo ih crjepovima. Ne davajmo ni starim ni novim crkvama kuhinjski izgled popločavanjem raznobojnim pločicama moderne tvorničke proizvodnje i oblaganjem zidova keramikom. Neko maleno dijete od tri godine gledajući s roditeljima franjevačku crkvu u Cavtatu i vidjevši donji dio unutrašnjih zidova obložen keramičkim pločicama uskliknulo je: ‘Mama, tako je i u našoj kuhinji’. Dijete je ovdje instinktivno osjetilo ono isto što i veliki naš arheolog don Frane Bulić kad je, posjetivši novu dominikansku crkvu u Starom gradu i pogledavši njezin pod, kazao: ‘Čini mi se da se nalazim u kuhinji’. Još jednu rečenicu. Čast i dika lijepo izvedenim najnovijim restauracijama unutrašnjosti dubrovačkih crkava Male braće, Gospe od milosrđa, te dominikanskih u Gradu i Gružu.“ (Vinko Foretić, Nekoliko misli o čuvanju starih naših crkava i samostana, Novo doba, god. XX, br. 298, /Božić, 25. XII. 1937./, Split, 1937, str. 17-19).

 

 

 

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *