Input your search keywords and press Enter.

Napoleon Bonaparte – lažni branitelj dubrovačke slobode

„Napoleon Bonaparte branitelj dubrovačke slobode, ali samo do časa [trenutka] kada je Dubrovnik prisvojio sebi…, Neki novi momenti o propasti Dubrovačke Republike

Austrija nakon sklopljenog primirja u Leobenu (18. travnja 1797.), spremala se je da, prema prvom članku tajnog ugovora, zauzme Dalmaciju i Istru. Dana 10. lipnja [1797.] izdao je Franjo I. proglas u kojemu je dokazivao neosporna prava Austrije na obje ove zemlje. Nakon brze okupacije Istre, slijedila je i okupacija Dalmacije, te je na mjesto venecijanskog generalnog providura u Zadru imenovan austrijski guverner grof Rajmund Thurn. Uzalud je nova provizorna vlada u Veneciji protestirala protiv te okupacije, Austrija ju je ipak provela. U takvoj eto situaciji započeli su mirovni pregovori u Udinama između francuskih opunomoćenika: mladog i pobjedonosnog vojskovođe u Italiji generala Napoleona Bonaparte i generala Clarka, poslanog od pariškog direktorija, a s austrijske strane: markiza Galla i grofa Merveldta i kasnije još baruna Degelmanna. Baš usred tih pregovora puče vijest da je austrijska vojska ušla u Dubrovnik. Ova stvar nije izgledala nevjerojatna, jer je austrijski general Rukavina imao, kako je izgledalo, proći kroz dubrovački teritorij, da zauzme Boku Kotorsku. Bonaparte i Clarke čuvši ovo, smjesta su energično protestirali u noti od 28. VII. [1797.], koja glasi:
‘Ono su potpisani opunomoćenici francuske republike bili iznenađeni da su čete Nj. carskog i kraljevskog Veličanstva, protiv sadržaja preliminara u Leobenu i prije zaključenja definitivnog mira, [za]posjele Istru i Dalmaciju, oni ne mogu sakriti da su se vrlo začudili, kada su čuli da su iste čete zauzele Dubrovačku Republiku; oni formalno protestiraju protiv rušenja spomenute republike i nadaju se, da će Nj. Vel. car, vođen osjećajem i pravednošću, koji ga karakteriziraju, osjetiti, kako je nemoguće da druge države, a osobito francuska republika i otomanska Porta, indiferentno gledaju okupaciju jedne neutralne i nezavisne države, koja nije nikada intervenirala u sada[š]njem ratu i oni ne sumnjaju, da će Njihove Ekselencije gg. austrijski opunomoćenici učiniti sve što je u Njihovoj moći da Nj. Veličanstvo izda najhitnije naredbe da se ove čete povuku natrag s teritorija Dubrovačke Republike’. (Haus-Hof und Staatsarchiv Friedensakten Z III 69a H).

Dana 5. kolovoza [1797.] pak piše Bonaparte pariškom direktoriju iz Milana osim ostalog, da su: ‘Austrijanci zauzeli Dubrovnik i Boku Kotorsku. Mi smo protestirali protiv jedne i druge operacije. General Clarke poslao je ministru vanjskih poslova note, koje smo tom prilikom napisali…’. (Correspondance de Napoléon, III, Nr. 2075).
Na ovu notu od 28. VII. [1797.], sastavili su austrijski opunomoćenici u konceptu slijedeću notu, koju nijesu predali: ‘Car mora biti više iznenađen radi sadržaja note uručene supotpisnicima od građana i opunomoćenika francuske republike 10 thermidora. Nj. Vel. car nije znalo da bi ikada moglo doći do jedne okupacije Dubrovnika (s) njegovim četama… Car je naredio potpisnicima da izjave u njegovo ime, da nikada nije dan nalog od njega njegovim četama i generalima, da zauzmu grad i teritorij Dubrovnika, i da nije primio nikakav izvještaj, da su njegove čete tamo ušle i da, ako se je preko očekivanja prešlo preko njegovih naloga u tom smislu, biti će tu lijeka na bojnom polju, a koji su radi toga bili krivi, bit će kažnjeni kako zaslužuju. Građani opunomoćenici francuske republike držali su da imadu pravo protestirati protiv rečene okupacije Dubrovnika, toliko u ime direktorija, koliko i u ime otomanske Porte. Car, a da sebi ne prisvaja da govori u ime triju sila, drži, da je više zakonito ovlašten da protestira protiv okupacije Krfa od francuskih četa. Nj. carsko Veličanstvo bilo je na sve spremno da uspostavi sve na stare noge u gradu i teritoriju Dubrovnika, a u slučaju da bi protiv njegovih namjera njegove čete izvele promjenu, ovlašten je da traži relativno isto toliko za sve što je bilo poduzeto s protivne [suprotne] strane u preliminarima u Leobenu’. (H. H. Staatsarchiv – Friedensakten 69a H b2).
Kasnije je ova nota bila ublažena i preokrenuta, te su je Galo i Degelmann poslali francuskim opunomoćenicima tek između 18. i 25. kolovoza [1797.], jer su obojica došli u Udine 18. kolovoza [1797.], s ovim sadržajem: ‘Potpuno je nepoznato supotpisnicima činjenica da je Dubrovačka Republika zauzeta od četa Nj. carskog Veličanstva, koja se spominje u noti gg. opunomoćenika francuske republike od 10. Thermidora. Oni imaju razloga vjerovati, da ako se (je) zbio kakav događaj u Dubrovniku po nizu prilika u kojima se nalaze zemlje, koje ga okružuju, mogao se zbiti samo na nagovor Nj. carskog Veličanstva. Bilo kako bilo, potpisani su dosta upućeni u namjere Nj. Vel. cara, pa da jasno izjave, kako on neće dozvoliti da Dubrovačka Republika ima drugu političku ekzistenciju nego onu, koju je ona do sada uživala. U isto doba dok potpisani nastoje da umire nemirne gg. francuske opunomoćenike, oni utvaraju da (s) time čine isto da umire pravi strah Nj. Vel. cara radi okupacije izvršene od francuskih četa otoka Krfa, koji ima prema duhu preliminara pripasti također, kao i ostali otoci Levanta, republici Veneciji… Potpisani na zapovijed Nj. Vel. cara protestiraju prema tome s potpunim pravom protiv rečene okupacije i ne sumnjaju nikako da će francuska republika u nizu istih principa umjerenosti i lojalnosti koji upravljaju Nj. Vel. carem, evakuirati odmah spomenuti otok’. (H. H. St. archiv – Friedensakten Z. III. 69a H). Istovremeno pak austrijski ministar vanjskih poslova baron Thugut pošalje 27. kolovoza [1797.] Thurnu brzojavku, u kojoj mu naredi da pazi kako ne bi Rukavina ušao u dubrovački teritorij. Jedino u slučaju unutrašnjih nereda, ako ga sam dubrovački Senat pozove, može unići. Bonaparte nije bio sasvim zadovoljan ovom izjavom austrijskih opunomoćenika, stoga naredi iz Pesseriana 27. rujna [1797.] admiralu Brueysu, neka dođe u Dubrovnik u audijenciju kod kneza i da mu izjavi kako pariški direktorij ima tvrdu volju da brani Dubrovačku Republiku protiv bilo kog neprijatelja, koji bi ju htio prisvojiti, i da sa strane Francuske republici garantira nezavisnost. (Corr. Nap. III, Nr. 2240).
Knez primi ljubazno admirala i zahvali mu na ovoj pažnji. Dne 22. listopada [1797.] pak pismeno Republika Sv. Vlaha izjavi, da se nada da ona neće trebati francusku zaštitu, jer već ima zaštitu Porte.
Venecijanski je municipalist general Sanfermo u protestnoj noti radi okupacije Dalmacije od strane Austrije za ministra vanjskih poslova Talleyranda od 5. kolovoza [1797.], upozorio na opasnost, ako bi austrijski car postao gospodar Jadrana ‘bile bi ugrožene u svojoj trgovini i svojoj ekzistenciji: cijela Albanija, sve osmanske zemlje, koje se nalaze na Jadranu sve do krfskog kanala, Dubrovnik bi nužno postao plijen austrijske kuće’. (S. Antoljak, Dalmacija i Venecija na preliminarima u Leobenu, na miru u Campo-Formiu, Zagreb, 1936., str. 69.). Sam turski ambasador u Parizu u isto tako protestnoj noti od istoga datuma za direktorij ističe također opasnost ako bi car imao Dalmaciju, ‘ s kojom bi bez sumnje bile priključene i Dubrovačka Republika i Albanija, ostala bi Bosna nužno izložena, i morala bi popustiti na prvi sukob… (isti, str. 74.). Još uvijek Bonaparte ne vjeruje Austriji glede Dubrovnika, te u prvom francuskom projektu za pregovore pod točkom 2. traži, da ‘se Dubrovačka Republika garantira’. Thugut je uputio austrijske opunomoćenike neka odgovore na taj projekt ad. 2. ovo: ‘Namjera Nj. V. nije nikad bila da se domogne ni Dubrovačke Republike ni ikakvog posjeda, koji ne čini dio odredaba preliminara. Sva buka koja se širila o okupaciji Dubrovnika od carskih četa, bila je uvijek potpuno lažna. No ta je republika u neku ruku pod vrhovnom vlašću Porte i teško je razumjeti kako mogu dvije države garantirati posjed jedne treće u ugovoru u kojem ona uopće ne intervenira. Moći će se nadomjestiti ta garancija formalnom deklaracijom izdanom u ime dviju stranaka, koje ugovaraju, prema kojoj se obvezuju pustiti Dubrovnik u sadašnjem stanju’. (isti, str. 93). Bonapart[e]u kao da i ova izjava glede Dubrovnika nije bila dostatna, te ponovno u drugom projektu pod istom točkom zatraži da se Dubrovačka Republika garantira. Na ovaj projekt odgovorili su austrijski opunomoćenici isto kao i gore.
Napoleon Bonaparte je na ovaj način spasio Dubrovnik od austrijske okupacije, i sačuvao ga za sebe, da ga može 1806. bez ikakvih skrupula pripojiti svojoj carevini.
Momentalno nije ga mala republika više interesirala, jer 1798. polazi u zemlju svojih grandioznih sanja – Egipat“. (Stjepan Antoljak, Napoleon Bonaparte branitelj dubrovačke slobode, ali samo do časa kada je Dubrovnik prisvojio sebi…, Neki novi momenti o propasti Dubrovačke Republike, Jutarnji list, god. XXVII, br. 9506, /15. VII. 1938./, Zagreb, 1938, str. 20-21).

Stjepan Antoljak
[Priredio: Đivo Bašić]

P. S.
Još 1798. Francuska Napoleona I. zatražila je od Dubrovačke Republike zajam od milijun turneških lira, te su Dubrovčani nakon pregovora prisiljeni na zajam od 300.000 turskih groša koji nikad nije vraćen, usprkos nastojanju dubrovačke vlade sve do 1807. godine. Dubrovačka vlada u pismu francuskom generalu Aleksandru Lauristonu kaže da je njima poznato kako Dubrovnik ima 250 velikih brodova (bastimenti quadri) čija vrijednost iznosi više od 10 milijuna pjastara (turska pjastra = dubrovački dukat). Tijekom francuskih pretenzija, kao posljedica ruskog-crnogorskog razaranja Gruža i Rijeke dubrovačke (lipanj-studeni 1806.) spominju se brodovi i barke u ukupnoj šteti (uključujući kuće i pokretnine) od preko 3,5 milijuna dubrovačkih dukata. Francuske jedinice su otimale zlato i dragocjenosti iz crkvi, a rusko-crnogorska vojska je palila kuće ponad gruške luke, uništavala brodove i škare (škvere), te oduzimala bogat plijen. Ukupna procijenjena šteta na cijelom dubrovačkom području iznosila je preko 8,8 milijuna dubrovačkih dukata ili oko 14-20 milijuna franaka. Usporedbe radi, novoizgrađeni dubrovački trabakul „S. Antonio di Padova“ procijenjen je 1806. godine na 7.700 dukata (uključujući plovidbenu opremu broda, konope, sidra i čamac). Rusi su 1806. i 1807. zaplijenili 43 dubrovačka jedrenjaka, a Englezi 1808. godine na Malti 7 dubrovačkih brodova. Francuzi su s dubrovačkog teritorija odnijeli čak 133 brončana topa, a u tu svrhu morali su prerezati veliku bombardu na tvrđavi Minčeti. Na Jadranu su Francuzi 1810. raspolagali sa 66 dubrovačkih brodova obalne plovidbe.

Đivo Bašić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *