Input your search keywords and press Enter.

Marija Banac rođ. Račić

Uz Iva Račiću red je da upoznate i Mariju Banac rođ. Račić:

Ivan Meštrović („Meštar“, †1962.), Marija Banac rođ. Račić („Klara“, †1918.) i obitelj, Ključ tajni Račićevog mauzoleja u Cavtatu

„Koncem I. svj. rata, negdje 1920. godine opet počinje oživljavati rad masona pod utjecajem iz Francuske, a nešto kasnije taj utjecaj je bio iz Engleske. U to doba masoni [u Dubrovniku] su bili uglavnom dubrovačka gospoda i veletrgovci koji su orijentirani kao anglofili i to: Dr. Čingrija Melko, Banac Božo i dr. […] Igrali su važnu ulogu u političkom i kulturnom životu grada [Dubrovnika] jer su u svojoj sredini imali Banca, Čingriju i dr. vlasnike kao Dubrovačka plovidba. […]
Aleksandar [Karađorđević] je priznao Meštroviću da je bio mason, ali da je ‘istupio’. […] Trumbić navodeći sve ovo, zapisuje da su masoni ubili kralja Aleksandra, jer ih je ostavio, a da su oni imali udjela i u sarajevskom atentatu. […] Zanimljivo je navesti […] da je rotarijanac Meštrović izjavio Aleksandru kako on osobno nije mason. […]“ (Ivan Meštrović nazočio je osnivačkoj skupštini rotarijanaca 6. ožujka 1929. u Zagrebu).
„[U ožujku 1933.] je Meštrović bio u [Saint-John Persea; Alexis] Legera na Quai d’Orsayu. Leger je tada Meštroviću jasno rekao da Francuze ne interesira ni Srbija, ni Hrvatska, nas interesira Jugoslavija, zato smo je i pomogli stvoriti. […]
Dr. Belin Ivo, Ostović Pavle i dr. Tartaglia Ivo masoni pozvani su na odgovornost u ložama zato što su potpisali ‘Zagrebački memorandum’ kojeg su 1934. godine sastavili Meštrović Ivan kipar, dr. Ćurčin i dr. Ritig. Oni su se tom prilikom pozvali na statut masona po kojem postoji sloboda političkog opredjeljenja članstva i protiv njih nisu toga puta poduzimane nikakve mjere.“ (Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, VII. izdanje, Knjigotisak, Split, 2001, str. 251, 273, /bilj. 562/, 399, 458, 561).
„[…] Kasnije mi je [Ivanu Meštroviću] pripovijedao Božo Banac, kad smo zajedno putovali u London, i on imao diplomatsku vizu, a ja običan izbjeglički papirić, kako je došao do te putnice. Pitao je [Milenka] Vesnića bi li mogao dobiti diplomatsku putnicu, a ovaj je rekao da će mu dati ako položi na račun gospođe Vesnić 70.000 franaka, pa će dobiti diplomatsku putnicu i on i njegov suradnik S[tefi] Račić, kasnije zet g. Pašića. Bancu je to, kao poslovnom čovjeku, bilo prirodno, a meni [Ivanu Meštroviću] se gadilo. […] Vesnić je bio velikosrbin, ali u rukavicama, i nije se svađao s nama, puštajući da imamo svoje mišljenje, dok je on radio svagdje i svugdje po svome. Prema njegovim velikosrpskim podacima, njegov prijatelj Francuz prof. Ernest Denis napisao je knjigu Le Grande Serbie (Pariz, 1915). Prema tim podacima svi štokavci bili su Srbi, uključivši, dakako, i muslimane, a Hrvati su bili kajkavci i ono malo čakavaca na otocima i u Hrvatskom primorju. […]
Za dan-dva [1918.] čujem od gospođe Banac da je bilo riječi u Pašićevoj kući o tome kako sam tražio putnicu da idem u Zagreb, ali ne ću je dobiti, ‘jer je tata [Nikola Pašić] javio da se nikom od Jugoslavenskog odbora ne da, da putuje u Zagreb’, kako je pripovijedala Dara Pašić. […]
(Sa) zidanjem crkvice u Cavtatu nisam zaradio ništa, jedva što sam izdatke za život pokrio, dok sam radio […] Stajao sam pred situacijom da ne ću imati od česa živjeti, a kamo li nastaviti radom.“ (Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1993, str. 80, 101, 151).
„Unatoč urođenoj ljubomori sad ga je vlastita supruga [Ruža Meštrović rođ. Klein] počela animirati i uporno vući u društvo lijepih žena, čak želeći da se Meštar [Ivan Meštrović] za neku od njih zagrije ne bi li na taj način zaboravio onu ‘fatalnu’ ženu [Ruženu Kvoščinski rođ. Zatkova]. Kad se odlučila za ovakvu promjenu taktike, Meštrova žena nije mogla a da tu svoju odluku ne povjeri jednoj zemljakinji s kojom se sprijateljila i odmah joj otkrila sve svoje muke.
To je tu damu [Mariju Banac rođ. Račić] toliko ganulo te je pristala na igru nesretne žene koja se odlučila muževljeve ljubavne jade liječiti novim ljubavnim napitkom. Dama se malo čudila, ali je pristala na ovu igru skrivača u kojoj je kipar unaprijed bio osuđen da bude glina u vještim ženskim rukama. […]
Ta je žena [Marija Banac rođ. Račić] ne samo bila umiljata, stasita i dopadljiva, nego mu se s razlogom činilo da će ona biti doista pravi lijek za njegovu staru i neizliječenu ljubavnu bolest. I on sam [Ivan Meštrović] ali i svi ostali osjetili su veliku promjenu na gospođi Klari [Mariji Banac rođ. Račić] (tako se zvala igračica koju je odabrala Meštrova žena), a osobito je to uočila kipareva supruga [Ruža] koja nije znala da se utanačena pravila lako mogu izigrati. […]
Premda je Meštrovoj ženi poneki put bilo teško čak i pomisliti da njezin muž katkada sam navrati Klari [Mariji Banac rođ. Račić], tu svoju sumnju koja se već primakla rubu tjeskobe vješto je krila. Tješila se Klarinom lojalnosti i karakterom, te uvjerenjem da u ovom slučaju sve to skupa neće prekoračiti granicu ‘flerta’. Nije bila u krivu, jer je tako doista i bilo.
Gospođa Klara [Marija Banac rođ. Račić] bila je neobično visoka i uspravna žena, obdarena s mnogo gracije i otmjenosti. Imala je dugu, lijepu, kestenjastu kosu, a u izrazu neku čednu ljubaznost. Pomni i prodorni pogled pronicljiva promatrača tek bi ponekad uočio da je pomalo kratkovidna. Ona je tu svoju kratkovidnost u šali nazivala ‘svakodnevnim očalama’ kroz koje da ne vidi svijet onakav kakav uistinu jest.
U javnosti i pred svijetom pokazivala se kao zadovoljna žena, pa je to među njezinim znancima još više pridonosilo dojmu o njezinoj otmjenosti ne samo u držanju nego i u značaju. Inače je imala i ona mnogo razloga da bude nezadovoljna. U društvu se znalo da se kao posve mlada djevojka bila zagledala u nekog mladog časnika – stranca. Znalo se i da su se njen otac [Ivo Račić] i majka [Marija Račić] toj ljubavi protivili u bojazni da bi im stranac potrošio svu njihovu imovinu koju su trudom stekli, a za koju se znalo da je znatna. U toj situaciji približio joj se njezin budući muž [Božo Banac]; počeo joj udvarati i konačno je zaprosio.
Roditelji [Račić] su pristali, zato što je bio domaći i što je rodom bio iz poslovne građanske obitelji, a ne stranac i časnik po zvanju. U ona vremena časnike je pratio zao glas, naime, da traže djevojke samo radi para. Nije u tome bilo mnogo laži: to su i bili prinuđeni činiti, jer bez znatne položene kaucije državi ženidba im nije bila dopuštena.
Klara [Marija Banac rođ. Račić] je pristala na brak u uvjerenju da može biti sretna i onda ako ne pođe za čovjeka koji joj je bio prva istinska ljubav. Mislila je: Imat ćemo djecu, a ja ću obavljati majčinske dužnosti, zatim obveze žene i domaćice baš kao i moja majka.
Udavši se ubrzo je otkrila da u pogledu bračnih dužnosti samo ona mora ispunjati svoje, dok se suprug [Božo Banac] zabavljao gdje god je stigao. Držao je raskošnu kuću, doduše (s) parama njezina oca [Iva Račića], u kojoj je ona bila samo izvrsna dekoracija. Svojim izgledom i otmjenosti privlačila je društvo koje se inače samo radi njezina muža i ne bi odazivalo. Doduše, moralo se priznati, on [Božo Banac] je bio nazočan samo kad bi to društvo služilo podizanju njegova ugleda. Ako to ne bi bio slučaj bio je uvijek, kako se to govorilo, odsutan ‘po poslu’.
[…] pogotovo jer su i njihovi muževi bili zauzeti poslovima, a njezin je izbivao čak po mjesec-dva kada bi odlazio u Francusku, u Pariz i na Rivijeru, jednom ‘po poslu’, drugi put da bi se odmorio. Ipak, Klara [Marija Banac rođ. Račić] se nije nikada nikom jadala na svoj život, nego je glumila da je uvijek vesela i kao da ga provodi na najnormalniji način, bez i jedne tmurne sjenke.
Na sve to bila se već i privikla. Najnezgodnije joj je bilo to što nema djece, a bogme niti izgleda da će ih ikada imati. Zbog toga nije žalila samo ona, nego i njezini roditelji [Račići]. Znala je i to da je njezinu nerodstvu krivnja na strani njezina muža. On [Božo Banac] joj je to dapače i rekao:
– Ja ne mogu imati djece i upozoravam te da te možda žudnja za djetetom ne dovede u napast da mi ga podmetneš.
Roditelje [Račiće] je jako voljela, a i oni nju kao starije dijete, ali sve vrijeme [I. svjetskog] rata nije mogla imati nikakve veze s njima u dalekoj joj domovini. Imala je jedinca brata [Edija Račića], koji je također živio u Londonu i bio neke vrste pomoćnik u očevu uredu [Iva Račića] kojim je upravljao njezin suprug [Božo Banac], kao stariji ali ne i veliki dioničar poduzeća. Brat [Edi Račić] je negdje u drugom dijelu Londona imao skroman stan i dolazio bi k sestri [Mariji Banac rođ. Račić] tek ponekad, a tada bi se često tužio da mu zet [Božo Banac] svakog prvog daje tek toliko da izlazi na kraj teže negoli oni koji nemaju ništa. Sestra bi mučala ili bi rekla:
– Braco, možda ga je otac tako uputio, jer znaš da je on uvijek govorio kako se djeca moraju od mladosti učiti štedjeti.
Ipak, na kraju bi mu dala koju funtu od para namijenjenih kućanstvu. Mužu [Božu Bancu], međutim, nije htjela ništa o tome govoriti, osim jednom kad mu je rekla da mu dadne koju funtu više i da ga bar izjednači s kakvim činovnikom u uredu, na što se on na nju izderao kao da ište od njegova novca.
Bilo joj je žao što je tako neljudski reagirao pa mu je uzvratila:
– Ti se dereš na mene kao da tražim tvoje novce, a ne pare moga oca [Iva Račića] za njegova sina [Edija Račića]. Znaš da ti se ja nisam nikada miješala u poslovne stvari, ali sad mi je dojadilo.
Bila je odlučna, to je suprug [Božo Banac] dobro procijenio, i da se neugodan razgovor o tome čije je što ne nastavi, zlovoljno je odgovorio:
– Kad je tako, povisit ću mu od 10 na 12 funti. On svojim radom ne zaslužuje ni šest. Studenti izlaze sa 10, a on će imati 12 – objasnio je svoju velikodušnost.
– Hvala što si tako generozan – uzvratila je Klara [Marija Banac rođ. Račić] ironično, a suprug [Božo Banac] je nato uzeo šešir i izišao ne krijući uvrijeđenost.
Za te se epizode njihova bračnog života znalo, ali o njima i sličnim stvarima Klara [Marija Banac rođ. Račić] nije nikad ni riječi rekla nikomu, pa ni kiparovoj gospođi [Ruži], čak ni onda kad su se njih dvije vrlo sprijateljile. Ipak, jednom je rekla:
– Nije mi stalo što mi muž radi, samo mi je žao što ponekad s mojim bratom [Edijem Račićem] postupa kao da je obično derište, a zaboravlja da ja svog brata strašno volim… Starija sam deset godina od njega i jedini mi je, pa imam osjećaj kao da mi je i brat, i sin.
Klarin brat [Edi Račić] je bio viši od nje i ostavljao je dojam dobra ali još nezrela mladića. Majstor [Ivan Meštrović] je s njim rado razgovarao kad bi se katkad susreli na ručku ili večeri kod Klare [Marije Banac rođ. Račić] ili pak kod kojeg zajedničkog zemljaka. Volio ga je jer nije bio blaziran [otupljen ravnodušnošću i dosadom] ni pokvaren. To je godilo i mladiću jer je u tom vidio da Meštar u njemu vidi ‘zrela čovjeka’. Zato je počeo tu i tamo navraćati Meštru u radionicu, i to obično kad bi ga mučio koji problem. Tako je jednoga dana došao da ga pita je li napravio veliku grešku što je sestri [Mariji Banac rođ. Račić] otkrio jednu stvar koju možda nije smio. Kipar [Ivan Meštrović] je odmah pomislio da se radi o problemu s nekom ženskom, pa je rekao:
– Ne morate ništa kriti od svoje sestre. Ona je starija i voli vas. Morate joj povjeriti sve što se tiče vas.
– Nisu to samo moji problemi nego i njezini, i to možda više njezini nego moji. Baš zato se i bojim da sam pogriješio, jer će to nju ljutiti i boliti.
Tada je ispričao kako mu zet [Božo Banac] ne da više od 12 funti na mjesec, dok sam troši po miloj volji.
– I ne samo to… Zet [Božo Banac] je zaboravio ključ od kase i tako sam otkrio da ima stalnu metresu [ljubavnicu] u Parizu i da joj šalje četrdeset funti svakoga mjeseca. Četiri puta više nego meni, i to od novca moga oca [Iva Račića]. A znam da i ovdje ima čak dvije na koje, dakako, također troši. Za ove doduše zna i sestra [Marija Banac rođ. Račić], na to su je upozorile neke Talijanke koje poznaju te njegove Talijanke. Kad sam se povjerio sestri, Klara [Marija Banac rođ. Račić] mi je na sve to odgovorila da joj do njega nije stalo i da je ona s njim prekrižila, jer joj se sve to gadi. Ja sam bio bijesan i rekao sam joj: – Ti njemu nabij roge! To ta ništarija u najmanju ruku i zaslužuje. Na to je zaškrgutala zubima i odvratila: – Pusti stat…
Neće rat trajati vječno i ja ću ocu [Ivu Račiću] sve reći. Neću postati gadura kao ovaj njegov zet [Božo Banac] komu me je dao, ali ću mu se dobro osvetiti. Hoću, sunca mi. Neću ostati neplodna maslina. – završio je svoju ispovijed mladić [Edi Račić].
– To su vaše obiteljske stvari, mladi prijatelju – odgovorio je Meštar.
– Znam, ali sam vam htio kao prijatelju ispripovjediti da ne biste sestru eventualno krivo sudili…
[…] Kad je meštar osjetio da se u njemu bude simpatije za Klaru [Mariju Banac rođ. Račić], njihova je narav bila, moglo bi se reći, isključivo estetska. Bio je to također glavni razlog zašto ju je dva puta portretirao. Postojali su doduše i neki drugi razlozi: bila mu je zemljakinja, govorila je hrvatskim jezikom, i to u njegovu najpitomijem, dubrovačkom narječju. Njemu, koji je svoj zavičaj toliko volio, njezina pojava mu ga je dočaravala i gotovo mu se činilo kao da je upravo sad stigla ispod masline i da miriše po brnistri i primorskom smilju.
U tuđini je osjetio bliskost s njom; pričinjalo mu se kao da su bliski rođaci. Osjećao je da i ona isto osjeća za njega.
To što su se u društvu međusobno udvarali bilo je obična društvena komedija. Čak i u onim poljupcima bilo je više rođačkog no spolnog osjećanja. Zato je on i poslije zgode iz novogodišnje noći posve slobodno dolazio u njezin stan na čaj ili razgovore bez primisli da bi je mogao na taj način kompromitirati.
Međutim, dolazeći tako k njoj u posjete, počeo je primjećivati da se u njoj nešto promijenilo. Promjena se očitovala u njezinim kretnjama, i u govoru, i u izrazu lica. Kad se u njih probude simpatije za muškarca, žene postanu podatnije, umiljatije i u neku ruku nestašnije. Linije njihova tijela i lica postaju življe, a ujedno dobiju blaže obline, iz očiju im bljeska neko milje koje odaje čežnju za milovanjem.
Tako je jednoga dana primijetio, dok su bili sami kod nje na čaju, kako njezine linije tijela plešu kao da prate nekakvu nečujnu ali u njezinu tijelu nazočnu glazbu. Kad je natočila čaj, uputila se prema visokom ormaru da dohvati neko piće koje je stavila na najvišu policu. Da bi dosegnula bocu, morala se ispružiti uvis. Vinula se s takvim elanom i gipkosti kao da joj je osamnaest godina, tako da mu se pričinilo da će poletjeti i odletjeti uvis.
U tom je času Meštar razabrao sličnost linije njezina tijela i linijâ onih ranogrčkih figura iz Male Azije. Djelovala je poput mramornog stupa na kojem je samo srednji dio blago naglašen. U tom položaju bokovi su bili neznatno istaknuti, a na dugačkom vratu nalazila se mala lijepa glava. Nalikovala je grklju duge arkaičke kamene vaze.
Meštar nije mogao odoljeti kad je s pićem pristupila stolu a da blago rukom ne pogladi liniju koja je tekla od torza niz bokove. To je učinio gotovo kao iz nekog svog kiparskog običaja, nešto nalik onom kada slikari četkicom potegnu po platnu. […]
Kad je otišao, osjetio je da je i kod Klare [Marije Banac rođ. Račić] i kod njega [Ivana Meštrovića] nastupila sasvim druga i različita faza njihovih odnosa. Osjetio je da su njezino držanje i njezini pokreti počeli u njemu buditi strast. Doduše ne na isti način, ne onako kao ono pred godinu dana, kad su se razbuktali osjećaji prema gospođi K. [Ruženki Kvoščinski], ali ipak bila je to strast, istina neke druge nijanse. Ono njezino izmicanje podsjetilo ga je na ponašanje golubice kad je goluban počne snubiti. […]
Uoči rođendana njegove supruge [Ruže] došla je Klara [Marija Banac rođ. Račić] k njemu da mu pomogne kupiti dar za nju. […]
Vraćajući se svojim domovima, Meštar je obje žene [Ružu i Klaru] smjestio u kola i krenuli su. Prvo je trebalo ispratiti Klaru [Mariju Banac rođ. Račić] do njezina stana. […]
Kako je [Klara, tj. Marija Banac rođ. Račić] ušla u sobu odjednom je zabljesnula u velikom zrcalu cijela njezina visoka figura, a te je večeri bila baš osobito lijepa i vrlo dobro raspoložena. Privučen tim bljeskom, Meštar je sunuo za njom u sobu, primio je oko struka i počeo vruće ljubiti. Nije se branila, nego je naprotiv, uzvraćala, ali kad se stala osjećati slabom rekla je:
– Molim te, ostavi me sada, ona [Ruža Meštrović] te čeka, nemoj sada i ovdje. […]
Otišao je [Meštar Ivan Meštrović] a da nije ni doručkovao. Žurilo mu se. Između dvije gladi odlučio se za onu drugu. Zaustavio je prva kola i uputio se ravno u Klarin stan [Marije Banac rođ. Račić].
[…] Vrata su bila otvorena i vidio je Klaru [Mariju Banac rođ. Račić] kako sjedi pred zrcalom u tankoj spavaćici i češlja se. Ušao je u sobu, primakao se i prvo je pogladio niz kose a onda joj počeo grliti i tijelo pohlepno ga ljubeći.
Nije mu se opirala, nego je samo govorila:
– Polako čovječe, ta nisi jutros pio da si… Ja sam noćas mislila da te vino ugrijalo.
Pritom je malo podrhtavala pa je ustala da ga smiri.
On se na te njezine riječi i kretnje nije obazirao, nego ju je zgrabio, dogurao do fotelje i posjeo sebi u krilo… U onoj tankoj opravi osjetio je svu toplinu njezina tijela i oblinu formi. Dok joj je cjelivao vrat, čuo je kako joj srce snažno kuca.
Glasom koji je zvučao kao da se guši, ona je govorila:
– Zar me hoćeš osramotiti pred djevojkama, zar želiš da me vide ovakvu skoro golu s tobom u spavaćoj sobi? Molim te, pusti me i iziđi dok se odjenem, pa ćemo se tada naći u salonu i porazgovarati. […]
Što ćemo kada su društvena pravila takva. Može se voljeti i bez doticanja. Ljudi poput tebe mogu razumjeti, nije li tako?
– Mogu Klara [Marija Banac rođ. Račić], kad ne mogu drukčije, odgovorio je majstor pomalo povrijeđen i uskoro se oprostio. […]
Najprije je razmišljao i pitao se što je to bilo s njim i što je razlogom da uvijek kada se približi ženama one u času najvećeg uzbuđenja odjednom bivaju obuzete nekim drugim osjećajima i brigama. […]
Sljedećih dana na Klari [Mariji Banac rođ. Račić] se vidjela znatna promjena, a napose prema majstorovoj supruzi [Ruži Meštrović]. Postala je još umiljatija, a prema njoj se odnosila kao da joj je nešto skrivila.
Kipareva žena [Ruža Meštrović] je to primijetila pa je isprva na neki način Klarinu ljubaznost ironizirala, a poslije ju je počela gledati gotovo sa žaljenjem, kao da joj je Klara [Marija Banac rođ. Račić] doista rekla:
– Oprosti što je nešto u meni jače od mene same. […]
Dapače, čak je jednog dana [Ruža Meštrović] rekla mužu:
– Priznao ti ili ne priznao Klara [Marija Banac rođ. Račić] je u tebe zaljubljena i ona u sebi silno pati. Ti si pravi mučitelj žena. Nemoj misliti da je mrzim, ja je samo žalim. Radi sa njom što hoćeš, pa ako hoćeš imaj i dijete, samo, molim te napravite tako da se to ne zna. Ti si poligamist pa neka ti bude…
[…] Toliko je toga jutra njegova žena [Ruža Meštrović] pronikla u situaciju […]
[…] naime, ona [supruga Ruža Meštrović] mu je priopćila da su u Rimu u razmaku od svega dva dana, od gripe umrli sirota Klara [Marija Banac rođ. Račić] i njezin nesretni brat [Edi Račić].
Klara [Marija Banac rođ. Račić], pričala mu je žena [Ruža Meštrović], je dan-dva po tvom odlasku krenula na bratovo vjenčanje. Umjesto svatova našla je brata [Edija Račića] u postelji bolesna od španjolke [gripe španjolice]. Pjestovala ga je, razboljela se i umrla nekoliko sati prije njega. […]
[Meštar Ivan Meštrović veli: …] pri izlasku susreo sam Klaru [Mariju Banac rođ. Račić] gdje nosi veliki buket cvijeća gospođi T. Rekla mi je da se došla oprostiti, jer da putujete u Rim gdje joj se ženi brat [Edi Račić]. […] Ona [gospođa T.] vam leži u groznici i k njoj u sobu ne ulazi ni muž da ne bi dobio zarazu. Tako je i učinila [Marija Banac rođ. Račić] i silazeći sa mnom niz stepenice rekla mi je da mi je zahvalna, što sam je odvratio, jer da se silno boji te pošasti.
Budući da je znala da i ja putujem predložila je da pođemo sami na objed kao za rastanak. Pripovijedala mi je kako se raduje bratovoj ženidbi [Edija Račića] kao i tome da će se nakon toliko godina vidjeti sa majkom [Marijom Račić], ali, rekla mi je, da inače nerado putuje, jer se boji bolesti.
Ja [Ivan Meštrović] sam je, dakako, sokolio, ali se ona svejedno tužno opraštala i naposljetku mi rekla:
– Ako se više ne vidimo hoćeš li mi obećati da ćeš mi napraviti kip za moj grob.
Tu je Meštrov glas malo zadrhtao, što je njegova žena [Ruža] primijetila, te je kao iz sućuti rekla:
– Da, ona [Marija Banac rođ. Račić] je bila zaljubljena u tebe i ja sam joj to praštala. Ali znaj, i ti si bio pomalo u nju zaljubljen […]
[O Račićevom mauzoleju u Cavtatu Meštrović veli:] Bila je to bijela građevina na vrhu jednog brda ponad mora usred groblja odakle se prostirao pogled u nebesko i morsko plavetnilo.
Nije mogao biti ravnodušan ni prema onoj [Ruženoj] koja je sliku odabrala ali ni prema onoj [Mariji Banac rođ. Račić] čija je duša ujedno skrivena i materijalizirana u tom eteričnom biću bila sahranjena s vječnim pogledom na sinje more i modrinu južnog hrvatskog neba.
[…] Oblik je bio ponad svega toga, linija Ruženina tijela, a i bok Klare [Marije Banac rođ. Račić] nisu završavali tamo dokle je dopirala njegova skulptorska mašta, protezao se u daljinu, tamo gdje matematičari dokazuju da se i dvije obične, olovkom nacrtane linije, dotiču i spajaju u jednu. Njegova intuicija ga je poučila da se isto tako sve dotiče i spaja…
[…] Ta zar taj anđeo ne stoluje u jednom mauzoleju, zar u tom mauzoleju ne počiva još jedna žena [Marija Banac rođ. Račić] prema kojoj nije bio ravnodušan, a možda ju je doista i volio premda to nikada nije želio samom sebi priznati. […]
Ružena je čuvala anđela da im pomogne u posljednjem času… Može li se smatrati slučajem da se taj anđeo udomio pod krovom što ga je dala sagraditi ona druga [Marija Banac rođ. Račić]. […]
Za Ruženu je bio posve siguran, njegova zemljakinja [Marija Banac rođ. Račić] koja se uplela kroz igru u njegov život također nije bila dijete sreće, možda je jedino on bio sretniji od njih, jer je stvarao i jer je njegov život stalno bio suočen sa Djelom.
Još jednom je bacio pogled na ono što ga je dočekalo. Bio je to pepeo sjećanja za urnu koju je izdjelalo u kamenu prohujalo vrijeme a da toga uopće nije bio svjestan. […]
Na zvonu mauzoleja u Cavtatu Meštar je dao izliti ove riječi: ‘Saznaj tajnu ljubavi, rješiti ćeš tajnu smrti i vjerovati da je život vječan‘. […]
O Mariji Banac rođ. Račić ne zna se mnogo. Potjecala je iz ugledne cavtatske obitelji koja je posjedovala parobrodarsko poduzeće. Udala se za Boža Banca, koji je bio suvlasnik poduzeća njezina oca [Iva Račića] i njegov predstavnik u Londonu.
Godine 1919. [1918.] neposredno po završetku Prvog svjetskog rata otišla je u Rim na vjenčanje brata Edija s nekom Talijankom. Na svadbi su se okupili brojni članovi obje obitelji, no dan prije vjenčanja umrli su od španjolke [gripe španjolice]: Edi, njegova zaručnica, kapetan Ivo Račić i kći mu Marija Banac [rođ. Račić]. Bila je to prava šekspirijanska tragedija.
Meštrović ju je ovjekovječio u nekoliko skulptura, a ponajvećma mauzolejom od bijelog bračkog kamena koji se diže ponad njezina rodnog Cavtata.“ (Ivan Meštrović, Vatra i opekline, /Ružena, Ruža, Klara/, /Za tisak priredio: Branimir Donat/, Izdavač: Dora Krupićeva, Zagreb, 1998, str. 100-109, 111-115, 159-160, 174-177, 188).

[Izbor ulomaka tekstova: Đivo Bašić]

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *