M. Quiclet o Dubrovniku 1658. godine (tijekom feste Sv. Vlaha)

Objavljeno prije 3 godine  -  - 3godine ago 8


„U biblioteci [knjižnici] bosanskog Zemaljskog muzeja [u Sarajevu] ima jedna mala knjižica u kojoj neki Francez [Francuz] imenom Quiclet opisuje svoj put iz Mletaka u Carigrad godine 1658. Quiclet pošao je 23. prosinca 1657. iz Mletaka u Zadar, a tu je sjeo u veliku ‘barku’ dvojice spljetskih brodara Ivana i Vicka Ivanovića, a u društvu mu je bio Mlečanin Frančesko Čigala i dva Turčina, jedan Ahmed Čeli iz Biograda, drugi Hadži-Irsut iz Bosne. Na 24. siječnja [1658.] stigoše u Dubrovnik, vozeći se polako duž morskog žala, a u Dubrovniku se Quiclet neko vrijeme zabavio.
O Dubrovniku nam Quiclet priča ovo: ‘Pošto nam je valjalo boraviti u tom gradu, čekajući na karavane da pođemo, vidjesmo jučer, na 2. veljače Jakobine [Dominikance] blizu vrata na Pločama, gdje je bolnica i karantena za one koji dolaze iz Turske za robu što je dovoze, kao vosak, svila, kože. Popodne vidjesmo krabulje, a to su građani, koji se, da se provesele, preobrazuju [preodijevaju] na razni način te smiju na taj dan i na slijedeći dan sv. Blaža [Vlaha], slobodno nositi svake vrsti pušaka i drugog oružja i iz njih pucati, ali bez krinke, za slučaj te bi se dogodila kakva nesreće pucajući, da ih je moći prepoznati. Nasred trga se zasađuje veliki maj [stup] ili drvo, na koje se vješa barjak po imenu sv. Blaža [Vlaha], zaštitnika gradskog, i osam dana prije i poslije svetkovine ne smije se nijedan dužnik uhapsiti radi duga. Grad je lijep, neobičan, jer se valja često penjati; žene odjevene su za naše oči neobično ružno, gotovo kao Genoveškinje, strašno širokih turova [zadnjica], jer imadu toliko sukanja i kotulica; daju se nositi u nosiljkama kao u Parizu, ali od svojih služavka, a plemići od ljudi ili vojnika za dosta jeftinu cijenu.
Istina, grad je vrlo malen. Svi plemići u njemu idu na dugo odjeveni s mrkom postavljenom kapom po ml(j)etačkom običaju. Okolica je dosta lijepa i lijepe šetnje, ali kuće na ladanju sve su bez pokućstva od straha da navale Turci, osobito ovoga prošlog ljeta, kad su podsjedali samo trideset milja otale udaljeni Kotor. Ima lijepih zdenaca slatke i žive vode, koja silazi s bližnjih brda i čatrnja. I karneval je vrlo veseo, kao i [u] drugom, bilo kojem mu drago mjestu, te su krabulje mnogobrojne, zabavne i dobro odjevene; zaljubljenik ne zaboravlja u to doba da baci u znak prijateljstva svojoj ljubavnici, koja gleda kroz prozor, limunove načinjene od voska, napunjene cvijećem, slatkišima, malim živim pticama i male lopte također od voska, pune ugodne mirisave vode; i one to primaju dragovoljno, budući sve na prozorima naličene [uosobljene]; to je moda među njima, da budu tak[v]e, a njihove kose (p)okićene su velikim zlatnim pruticama, mato ili oripo [matto ili oripeau], vrat im je odjeven lijepim i dobrim orglicama, ruke su odjevene zlatnim narukvicama na oblik lanca, a prsti im nakićeni zlatnim prstenjem s velikim ružama kao od alema [dragog] i drugog kamenja. Odjeće su im po francuskoj modi, prema njihovom ukusu; što su ljepše i što skupocjenije, to su im draže za njihove svetkovine. Njima su se veoma dopale naše galoše [kaljače, gornje cipele], u koje mi mećemo u Franceskoj naše cipele, naši gajtani, naše čipke od zlata, svile i konca, i naše kite cvijeća na našim šeširima.
Oni su svi odvažni ljudi, a zovu ih Dubrovčanima od sedam barjaka ili novim Turcima stoga što daju danak i što priznavaju sedam stranih vladara; Turaka se boje, Mlečane vrlo mrze, Španjolce ljube radi svoje koristi, Franceze trpe radi ugleda, a strance vrlo uhađaju [prate], te zatvaraju ključem uvečer Židove i Turke u njihovim stanovima. Ima tu lijepi grad na visokom kršu izvan grada, nazvan sv. Lovricem [tvrđava Sv. Lovrijenca] izvan vrata Pile, idući luci sv. Križa [Gruža], sa strane prema Mlecima.
Svake godine šalju kralju španjolskom [za] danak kao priznanje dvanaest sokolova, a velikom gospodaru dva poslanika oko Uskrsa, ali ako je vrijeme prešno, oko posta, kao ove [1658.] godine, koji pođoše u četvrtak na 18. ožujka 1658. u Carigrad, što ga je glavom Gis sultan Mehmed, sin sultana Ibrahima, zaratio na Kotor i na druge gradove dalmatinske. I po njima poslaše danak od 12.000 talira, dvadesetiosam velikih voštanih duplira [velikih svijeća], 16 funti u svakom, i množinu kutija [sa] slatkišima.
Novac vrijedi i to: real ili novac od 58 groša španjolskih četrdeset i dva dinara ili groseta domaćih, a to je vrlo lagan srebrni novac, koji ne vrijedi nego 18 ili 20 deniera franceskih; groset tamo vrijedi 30 bogatina [bagatin, mjedeni mletački novac], dukat tamo vrijedi četrdeset groseta, turska ili dalmatinska puna madžarija [zlatni turski novac] 82 groseta, mletački cekin 84 groseta, a ovi kolaju cijelom pokrajinom turske Hercegovine i Bosne; s jedne [je] strane sv. Blaž [Vlaho], a s druge Spasitelj.“ (Iz staroga Dubrovnika, Jedro, /List za pomorstvo/, god. I, br. 4, /1. travnja 1916./, Sarajevo, 1916, str. 103-104. Vidi opširnije: Ćiro Truhelka, Opis Dubrovnika i Bosne iz god. 1658, Glasnik Zemaljskog muzeja, god. XVII, Sarajevo, 1905, str. 415-421; Jorjo Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku, Izdanje Turističkog saveza u Dubrovniku, Štamparija „Jadran“, Dubrovnik, 1939, str. 269-271; Marija Kandido-Rožman, Francuski putopisi kroz Dalmaciju od prvog križarskog pohoda do kraja XVIII stoljeća, Mogućnosti, god. XXXVII, br. 12, Split, 1990, str. 1415-1416).

[Priredio i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić]

8 preporuka
167 pregleda
bookmark icon