Input your search keywords and press Enter.

Dva pisma o Magellanovom putovanju oko svijeta

Đivo Bašić povodom otvaranja izložbe u Lazaretima;

Dva pisma o Magellanovom putovanju oko svijeta i postscriptumska okrutnost plovidbe u XVI. stoljeću

„Nakon otkrića Amerika i pomorskog puta za Indiju, nastalo je živo natjecanje između španjolskih i portugalskih pomoraca. Potpomognuti vrlo mnogo od svojih država, svi su oni nastojali što više novih krajeva otkriti i pokoriti i u ime svojih zemalja zagospodariti glavnim područjima mirodija [začina], zlata i kolonijalnih artikala. Neka osobita groznica i još neviđena želja za otkrićima i putovanjima, osvajanjima i bogaćenjem, držale su u nervoznom uzbuđenju, nekoliko desetljeća, obje pirinejske zemlje. Tada su otkrivene mnoge zemlje u Americi, Africi i Aziji, a započeo je prijevoz u Europu, morskim putem, ogromnog bogatstva kolonijalne robe. Dok su Španjolci iz svojih posjeda u Africi većinom donosili plemenite metale, dotle su Portugalci iz Indije i azijskih zemalja uglavnom donosili mirodije. To je bio jedan od razloga da natjecanje između njih ojača. Španjolska nije prestajala podupirati svoje pomorce u potrazi za mirodijama, a Portugal čuvati i pojačavati svoju trgovinu kolonijalnom robom. Konačno španjolski vladar, car Karlo V, dao je sredstva da Španjolci potraže morski put za Aziju, naročito prema bogatom otočju Moluca, a da pritom brodovi ne prolaze pored portugalskih posjeda na jugu Afrike i u Aziji. Trebalo je, dakle, poći prema zapadu, potražiti neki prolaz kroz Ameriku, te konačno doći u istočnu Aziju. Imalo se, poslije trideset godina, ostvariti ono zbog čega je Kolumbo pošao na svoje prvo putovanje. To je preuzeo ostvariti Ferdinand Magellan (Magellanes), Portugalac koji je neko vrijeme živio u Indiji. Kad se posvadio sa svojim Portugalcima, prešao je u Španjolsku, stavljajući u njezinu službu svoje znanje i iskustvo stečeno na portugalskim brodovima. Magellan se uputio na ovo putovanje iz Seville 10. kolovoza 1519. godine, ali je iz San Lucara, posljednje španjolske luke, otplovio tek 20. rujna 1519. Sobom je poveo 5 brodova i 237 ljudi.
Uokolo Južne Amerike, kroz današnji Magellanov prolaz, ušli su u Tihi ocean, a onda su se s Moluca, pored Indije i Amerike vratili u Španjolsku 6. rujna 1522. godine. Tako je po prvi put oplovljena zemlja za nepune tri godine, te je konačno utvrđeno da je okrugla. Ali Magellan nije doživio tu sreću jer je poginuo na Filipinima u borbi s urođenicima 27. travnja 1521. Vodstvo ekspedicije kasnije je preuzeo Sebastian De Elcano, koji je doveo u Europu jedini brod preostao od Magellanove flote. – Cijelo je putovanje opisao, u nekoj vrsti brodskog dnevnika, Antonio Pigafetta, Talijan iz Vicenze, koji se kao dobrovoljac pridružio ovoj ekspediciji.
Čim je Elcano ušao u San Lucar, koji leži na ušću Guadalqira, odmah je uputio Karlu V. pismeni izvještaj, na španjolskom jeziku, o svemu što se na putovanju dogodilo. Original ovog vrlo interesantnog pisma nije očuvan, ali zato imamo tri njegova prijevoda. Dva su na talijanskom, a jedan na latinskom. Oba talijanska prijevoda su važnija jer su suvremena, a na osnovi njih možemo dobiti točnu sliku originala.
Mletački poslanik Gaspar Contarini koji se tada nalazio na carevu dvoru, poslao je svojoj vladi 24. rujna 1522. prvi prijevod toga pisma. Contarinijevo je pismo i prva vijest koja je o tome stigla u Italiju. Drugi prijevod na talijanskom jeziku, koji je nešto opsežniji i točniji, te po svoj prilici bliži originalu, očuvao se u Dubrovniku, a sada se nalazi u njegovu [Državnom] arhivu. To je pismo, kao i još jedno o kojem ćemo [nešto] dalje govoriti, u vrlo slabom stanju. Na najmanji dodir njegov se papir raspada, a crnilo ga je vrlo mnogo izgrizlo. Bilo bi potrebno da se oba pisma fotografiraju i sasvim pažljivo pohrane jer će se uskoro potpuno raspasti. (Oba je pisma publicirao pok. Eugen Gelčić u izvještajima bečke akademije za 1888. godinu. [Eugen Gelcich, Zwei Briefe über die Magellanische Weltumseglung, Sitzungberichte der kaiserlichen Akademie der Wissensehaft, Wien, 1889.]).
Mi ćemo ovdje donijeti glavne dijelove tih pisama na našem jeziku da i kod nas budu poznata i da se vidi koliko se onda širi svijet, u ovom slučaju baš naš Dubrovnik interesirao velikim događajima iz pomorstva početkom novog vijeka. Prijevod Elcanova pisma poslao je u Dubrovnik Jakov ‘de Baninssis’ rodom iz Korčule, koji se tada nalazio u Trentu, a koji je redovito obavještavao dubrovačku vladu o svim važnijim događajima u Europi. U svom pismu, pisanom u Trentu 6. travnja 1523. ovako je javljao o tome:
‘Ukoliko mi je dao razumijeti časni otac fra Ivan (Gučetić, dubrovački poslanik), Vaša Gospodstva nisu informirana o putovanju u Indiju, o otocima koje su Španjolci pronašli u kojima rastu sve mirodije, i kako su obišli svijet prije nego su ih mogli pronaći. Od pet brodova koji su otputovali s više od 400 osoba, vratio se samo jedan s 18 ljudi. Da bi Vaša Gospodstva bolje sve ovo razumjela, šaljem Vam prijepise izvještaja i pisama, sastavljenih i pisanih Carskom Veličanstvu, po kojima ćete doznati stvari čudne i od najveće važnosti. Ovaj brod koji se vratio donio je u zlatu, biserima, draguljima i mirodijama oko 300.000 dukata. Drugi brod, koji se očekuje, nosi isto toliko robe. Carsko Veličanstvo daje sada opremiti 10 brodova za poslati ih na Moluce; tako se zovu oni Blaženi otoci’. (Brod ‘Viktoria’ na kojem je Elcano stigao u Španjolsku, doveo je samo 18 ljudi. Na njemu je bilo klinčaca (garofana) 27.300 kg u vrijednosti 113.400 zl. fr., a drugih mirodija 15.000 zl. fr. Budući su isplaćeni svi troškovi za ovo putovanje, ostalo je neto 50.000 zl. fr.).
Elcanovo je pismo bilo priloženo uz ovo, na posebnom papiru, a sadrži kratak opis cijelog puta. Ovdje donosimo njegov početak i važnije dijelove, uz komentar koji će omogućiti njegovo lakše razumijevanje. Kako je to prijevod sa španjolskog jezika, koji izgleda nije bio dobro poznat Jakovu Korčulaninu, to na nekim mjestima prijevod nije potpuno jasan. Po ovom prijevodu koji se nalazi u Dubrovniku, izgleda da ni Elcanov original nije baš najbolje sastavljen, a pisan je sasvim jednostavno, malo po mornarski. To pismo glasi ovako:
‘Mnogovisoko i svijetlo veličanstvo, Neka zna tvoje uzvišeno veličanstvo kako nas je dospjelo samo 18 ljudi i jedan od pet brodova, koje je tvoje visoko veličanstvo poslalo otkriti otoke mirodija, pod vodstvom kapetana Fernanda od Magellana, kojemu neka je nebeska slava. A da tvoje uzvišeno veličanstvo dozna za glavne stvari i za ono što smo doživjeli, ukratko to opisujem i kažem:
Najprije smo stigli na 54 podnevni stupanj [podnevnik, meridijan] ispod ekvatorijalne crte gdje nađosmo jedan tjesnac koji prolazi u more južno od Indije. (Tako se onda zvala Amerika. U Magellanov prolaz brodovi su ušli 1. studenog, a izašli 28. studenog 1520.) i za vrijeme od tri mjeseca i 21 dan, imajući povoljan vjetar, ne nađosmo nikakvu zemlju osim dva mala pusta otoka. (Prvi od tih otoka leži u skupini Paumotu otočja u Tihom oceanu, a drugi između tzv. Nesretnih otoka). Poslije uđosmo u jedan arhipelag brojnih otoka, od kojih su mnogi bili bogati zlatom. (To su današnji Filipinski otoci, koje su Magellanovi ljudi ugledali 16. ožujka 1521. Prije toga su prošli kroz Marijanske otoke koje je Magellan nazvao Otocima lupeža, jer su njihovi stanovnici krali s brodova svaku stvar do koje su stigli i to tako vješto i brzo da su izazivali osobito čuđenje Europljana.). Budući je umro rečeni kapetan Fernando Magallan (poginuo 27. travnja 1521.) i mnogi drugi, te jer se nije moglo ploviti na 3 broda s ono malo ljudi što je ostalo, raspremili su jedan brod i otplovili s dva ostala. Otkrivajući otok za otokom dođosmo – Božjom pomoći – do otoka Maluco (!); to je bilo 8 mjeseci poslije smrti Fernanda de Magellana. Obje lađe tu nakrcasmo klinčacima (garofanima).
Neka zna tvoje visoko veličanstvo da smo, idući prema otoku Maluco (!), otkrili kanfor, kanelu (cimet) i bisere.
Tražeći da otputujemo s otoka Maluco (gdje su stigli 8. studenog 1521.) i da se vratimo, opazismo u jednom od dva broda veliku vodu koja se nije mogla iscrpiti nego jedino ako se brod istovari’. (To se dogodilo glavnom zapovjedničkom brodu ‘Trinidad’ koji je ostao na Molucima pod zapovjedništvom Gonzala Gomez de Espinose). Budući je već prolazilo vrijeme kad brodovi pod jedrima vjetrom plove prema Malacci, to je Elcano proslijedio ‘Viktorijom’, a ‘Trinidad’ ostavio na popravku i kasnijem dolasku za njim. Putujući prema Europi ‘Victoria’ je prošla kroz mnoštvo malih otoka, a onda se pored Timora izvukla na otvoreno more. Sa svih ovih otoka Elcano je pokupio uzorke mnogih mirodija za pokazati ih caru na povratku u Španjolsku.
‘Svi ovi otoci’, kaže u pismu Elcano, ‘stoje na krajnjoj granici plovidbe i osvajanja, kako ćemo tvom uzvišenom i moćnom veličanstvu dati točni izvještaj na osnovi naših karata i izračuna. Nosim tvom uzvišenom veličanstvu ugovore o miru i prijateljstvu, potpisane vlastitom rukom od svih kraljeva i vladara svih onih otoka koji traže da ti se pokoravaju kao kralju i gospodaru’.
Odatle su putovali još 5 mjeseci, podnoseći glad i hraneći se samo rižom i vodom. Nisu doticali nikakvu luku, bojeći se zasjede Portugalaca koji su posvuda čekali da ih uhvate. Na tom putu umro je 21 čovjek, a na jednom otoku kod Capo Verde Portugalci su uhvatili jednu njihovu lađicu i 13 ljudi koje je Elcano poslao na kraj za kupiti hrane. (To je bilo na otoku Sv. Jakob 9. srpnja 1522.). Kad su to ugledali s ‘Victorije’, odmah su otputovali i cijelim su putem morali neprestano sisaljkama crpiti more iz unutrašnjosti broda koji je propuštao vodu.
‘Neka još zna tvoje uzvišeno veličanstvo da ono što moramo najviše cijeniti i uvažavati jest to da smo otkrili i obišli cijeli svijet putujući prema Zapadu, a vraćajući se s Istoka’.
Na kraju pisma Elcano moli cara da ‘za mnoge napore, znoj, glad, žeđ, studen i vrućinu, koje su ovi tvoji ljudi podnijeli u tvojoj službi’ dade četvrtinu od 1/20 svega što su sa sobom donijeli.
‘Pismo je pisano na brodu ‘Victoria’, u San Lucaru, šestog dana mjeseca rujna’ (1522.).
Zajedno s ovim pismom poslao je Jakov Korčulanin dubrovačkoj vladi i još jedno. To je pismo pisao ‘capitan de Pons’ ili kako glasi njegovo pravo i cijelo ime Juan Ponce Leon, vođa [zapovjednik] broda ‘Trinidad’. Pismo je napisao 21. prosinca 1521. u luci otoka Tidora, dakle baš onoga dana kad se ‘Viktoria’ odvojila od ‘Trinidada’ na svom putu za Europu.
Ponce je to pismo posredstvom ‘Viktorije’ uputio nekoj uglednoj osobi u Španjolskoj kojoj je opisao što se s njima dogodilo poslije smrti Magellana. Hvali postupanje vladara otoka Tidora i nekih drugih Moluca, te priča o ogromnom bogatstvu ovih krajeva. ‘Našli smo jedan otok na kojem je mnogo zlata i kanele [cimeta], te nam za jedan komad željeza daju 20 libara kanele [cimeta] ili zlata’.
Pismo završava: ‘Ne pišem Vam ništa drugo u ovom pismu, nego Vas molim da pazite moga sina koji je na ovom brodu (tj. na ‘Victoriji’). Šaljem Vam jednu papigu, a ako ne bude živjela, donijet ću Vam jednu drugu. Drugo nemam što kazati Vašem Gospodstvu; neka Vas čuva Naš Gospodin’.
Čim je Karlo V. primio u Valladolidu, gdje se tada nalazio, Elcanovo pismo, odmah mu je odgovorio 13. rujna 1522. Car se veseli, tako kaže u pismu, što su se živi vratili i na tome je zahvalan Bogu. ‘Budući da želim da se od Vas informiram sasvim potanko o putovanju koje ste napravili i o onome što se pritom dogodilo, javljam Vam da, čim ovo pismo vidite, uzmete dvojicu između onih koji su s Vama stigli i da otputujete i s njima dođete gdje se ja budem nalazio’. Car je odmah javio Elcanu da pristaje da on i njegovi ljudi dobiju od donesenih mirodija onaj dio koji su željeli. U isto je vrijeme naredio svojim činovnicima u Sevilli da Elcanu i dvojici koji će ga pratiti do njegova dvora, dadu sve što god im bude trebalo. (Carevo je pismo priopćeno u Collecion de documentos inedidos para la historia de Espana, sv. I, Madrid, 1842, str. 247).
Elcano je odmah otputovao za Valladolid, poveo je i Antonija Pigafettu koji je sa sobom nosio svoj opširni opis putovanja. Taj je opis kasnije posvetio i predao Filipu de Villers l’Isle Adam, velikom meštru rodsko-malteškog reda, čijim je članom bio i sam Pigafetta. Karlo V. je kasnije dao Elcanu doživotnu rentu od 500 dukata godišnje koja mu, uostalom, nikada nije bila isplaćena. Dozvolio mu je da nosi i osobit grb na kojem se nalazio zemaljski globus s latinskim natpisom: ‘Prvi si me obišao’.
Iz pisma koje je car uputio 31. listopada [1522.] svojoj tetki Margareti, lijepo se vidi koliko je zbog ovog putovanja bio zadovoljan.
Dok su intervencijom Karla V. bili oslobođeni oni Elcanovi mornari koje su Portugalci uhvatili na Capo Verdeu, dotle je brod ‘Trinidad’ i njegova posada doživjela strašnu sudbinu. Bojeći se da ih Portugalci ne uhvate na putu za Europu, zapovjednik broda, Gonzalo de Espinosa, poveo je ‘Trinidad’ natrag u Tihi ocean, u namjeri stizanja do Srednje Amerike gdje su bili španjolski posjedi. Zbog gladi i nevremena morao se vratiti s Paumotu otoka i ponovno doći u Moluce. Tu su ih uhvatili Portugalci i sve držali zatvorene u strašnim tamnicama po raznim mjestima Indije, te im nikako nisu dopuštali vratiti se u Španjolsku. Od 53 čovjeka, koliko ih je ostalo na ‘Trinidadu’, vratila su se u Europu samo četvorica. Prema tome, od cijele Magellanove ekspedicije, poslije svih muka i zapreka, došlo je u Španjolsku samo oko 30 ljudi, dok ih je preko 200 poginulo. Toliko su, eto, bile velike žrtve za prvi put oploviti svijet.“ (Jorjo Tadić, Dva pisma o Magelanovom putovanju, Jadranska straža, god. IX, br. 9, Split, 1931, str. 239-241).

Jorjo Tadić
[Ponešto kroatizirao: Đivo Bašić]

P. S. „Španjolska i Portugal dijele nastanjene prostore izvaneuropskih kontinenata. Nastaju novi imetci, palače, udruge, trgovačke luke. Stari kapital se traži. Gdje se još jučer želo blagostanje, danas već sjeme propada u stečaju. Sve više i više isplaćuje se igra varavim brojkama, terminski poslovi, spuštanje cijena u zaključcima koji će se kasnije prevesti. Povećan rizik obećava i veći dobitak. Europa, navikla na udobnost, počela je stenjati pod strašnim tempom. Indija se približava, a Amerigo Vespucci istražio je rubove Colonova [Columbova] kontinenta i dao mu svoje ime. […] Pri novoj podijeli bogatstva tetura svijet u svojim teškim starim osovinama. Tek mnogo kasnije, uoči Francuske revolucije, koja je sve to komešanje pretvorila u kaos, markiz de Chattelux izrekao je bit toga zbivanja: ‘Ma kako se važnim činilo otkriće Amerike, ma kakav sjaj ono dalo stoljeću kojega je djelo, ma kakvim je svjetlom obasjalo iduća stoljeća, za Europu je to otkriće bilo korisno samo toliko koliko se proširila europska trgovina’. […]
U unutarnjoj luci Seville ljuljaju se tri karavele kupljene u Cadizu i dovučene uz rijeku. To su laki brodovi, prilično stari, vrlo oštećeni. Brodovlasnici, koji su ih jeftino prodali, drže da nisu moderni i da nisu sposobni za pučinu. Nezgrapni kao usnule žabe ljuljaju se na tromoj vodi. Imaju visoko građene četverokutne krme; prednji im je kaštio sveden; na njemu je zapovjednički most. Trup im je pun i zaobljen, pa se suzuju na bokovima. U prostoru za tovar brodovi su gotovo dvostruko širi nego na palubi. Neki tvrde da su to jedrenjaci koji se dadu dobro upotrijebiti, govore da podnose dovoljno platna na svoja tri jarbola. […]
Eno ih, brodovi plivaju. Poput tustih pataka gegaju se na rijeci. To je pet karavela od 110 do 75 tona zapremine. Najveća od njih dugačka je 32 metra, a široka 10 metara; najmanja je dugačka 20 metara, a široka 7. Sad na njima zabijaju, kuckaju, boje, premazuju katranom. Svuda odjekuju zapovijedi, čuje se zviždanje, smijeh, pjevanje. Sve vonja po vodi, platnu i boji. Oni se veru između motki i užadi, dasaka i omota. To je ‘Trinidad’, admiralski brod. Nešto je veći, ali zato manje okretan ‘San Antonio’, a zatim slijede ‘Concepcion’, ‘Victoria’ i ‘Santiago’. […] Posuđe leži u sanducima, pokraj toga su peći, bakreni kotlovi za kuhanje jela, svijeće, stolnjaci i zdjele, čaše. A gdje je alat? Tu su nagomilani čekići, noževi, kliješta i svrdla, dlijeta za popravke, mjehovi, čavli, željezo u šipkama, poljska kovačnica. Osim toga harpuni, mreže za ribolov i udice. […]
Brodovi utovaruju živu i cinober, stipsu, bakar i olovo. Šarene rupce, tkanine, odijela, kape, čipkaste ovratnike, narukvice. Noževe i škare, češljeve i zrcala. Pet stotina funti staklenih kristala i nizova staklenog biserja. Iz teretnih kola na gatu kotrljaju se bačve, bale, košare s hranom. Dvije tisuće centi, grah, grašak, leća, vino iz Jereza, srdele, mesne konzerve, sir, slador, ocat, riža, slačica, med, kopar, ukuhane dunje. Mnogo tona usoljena mesa, sedam živih krava, tri svinje. Kako čovjek može izračunati potrebnu hranu za dvije godine? Indijski ured [u Sevilli] računa po glavi na dan funtu i po dvopeka i po prilici pola litre vina. […]
Konačno kralj šalje i instrukcije koje je sam izradio. U 75 članaka obuhvaćaju te upute zapovijedi dječaka koji u dokonim trenucima sanjari o moru, a upućene su čovjeku kojemu je more postalo drugom domovinom. […] Lakrdijaški elaborat! Karlo se tako djetinjski ponosi svojom piskarijom da je u arhiv grada Seville dao spremiti kopiju kako bi bila dokumentom njegove nautičke nadarenosti. […] Karlo je imenovao sve kapetane. […] Za brod ‘San Antonio’ izabran je Juan de Cartagena, neki španjolski grand koji je kao član postrojbe kraljevske garde usko povezan s dvorom. ‘Conception’ dobiva kao zapovjednika Gaspara de Quesedu, kojega je preporučio seviljski nadbiskup. ‘Victoria’ dobiva nekoga drugog plemića, Luiza de Mendozu. […]
Suprotnosti između glavnog kapetana i znanstvenog vođe ekspedicije poznate su cijeloj Sevilli. Razdor je gotovo javan. Faleiro izračunava smjer plovidbe prema putanjama svojih zvijezda, a Magellan mu izjavljuje da i ne misli slijediti njegove utopije. […] Alvarez se opravdano nada da se napetost neće smanjiti. On promatra mornaricu i piše: ‘Ona se sastoji od pet brodova s nekih 110, 80, 80, 60 i 60 tona; svi su vrlo stari i pokrpani. Popravljaju se već jedanaest mjeseci, a sad ih šupere [ispunjavaju šupljine rebara kudeljom] onako dok plivaju na vodi. Nekoliko sam puta otišao na palubu, pa uvjeravam Vašu Visost da na njima ne bih htio odjedriti ni do Kanarskih otoka, jer je drvo njihovih rebara trulo. Ukupno topništvo sastoji se od 8 topova vrlo malog kalibra, a samo najveći brod, kojim zapovijeda Magellan, opremljen je sa 4 vrlo dobra željezna topa’. […]
Dok Sevilla, taj grad ljubavi, grad boli, tone u okuci rijeke, piše Magellan oporuku. Drugu oporuku. Prvu je pisao kad mu je bilo 25 godina. Onda su se promijenile osobe koje žive uza nj, ali poticaji koji ga navode da piše drugu oporuku nisu se promijenili. […]
I tako tjera mornaricu prema jugu. Brodske kobilice zarasle su u alge, kroz trulo drvo brodskih stijenki prodire voda. Platice su se osušile od vrućine, a sad kad je zahladilo počele su pucati. Kapetani upozoravaju u svojim izvještajima da bi karavele trebalo hitno popraviti. Glavni kapetan čita izvještaje, sliježe ramenima i zapovijeda da plove dalje. […] viceadmiral je pridobio za se brodara korvete, Juana Sebastiana Elcana, Baskijca iz Guetarije, ribarskoga sela u Biskajskom zaljevu. Elcanu su 33 godine. On je iskusan pomorac sumnjive prošlosti. Neku španjolsku krstaricu, koja mu je bila povjerena, prodao je pristašama vojvode savojskoga, pa se odmah iz zatvora u Sevilli prijavio za ekspediciju. Cartagena ga treba, jer brodar ima utjecaja na mornare, a plemić ga nema. Elcano je doveo svoje podređene koji su spremni i umrijeti za njega. […]
Šezdesetak godina poslije njega netko drugi će, ploveći oko zemlje i prateći u stopu njegove tragove i Pigafettin dnevnik, Francis Drake, engleski gusar i admiral, zabilježiti da bi za to more [Tihi ocean] bio prikladniji naziv ‘mare foriosum’ nego ‘mare pacificum’. […] Pigafetta piše u svoj dnevnik: ‘Dvopek više nije kruh, nego sama prašina pomiješana s crvima. Osim toga odvratno smrdi po mišjim izmetima. Voda je pokvarena i zaudara. Da ne umremo od gladi prisiljeni smo jesti goveđu kožu kojom je omotana velika okrižnica da se zaštiti od užadi. Ti komadići kože, neprekidno izloženi suncu, vodi i valovima, tako su tvrdi da ih moramo četiri do pet dana namakati u moru da malo omekšaju. Onda ih pečemo na ugljenu da ih možemo pojesti. Često jedemo i piljevinu, a miševi, koji su ljudima odvratni, postali su tako traženo jelo da za komad plaćamo do 5 maraka srebra’. […]
Pigafetta može sada prijeći na drugi čin primijenjene psihologije. Da ustanove kakve proizvode mogu ponuditi otoci, vode goste u prostorije za teret na admiralskom brodu. U skladištima su lijepo sređeni uzorci: klinčići, cimet, papar, muškatni orasi, zlato. Domoroci su odmah razumjeli što bi živahan Talijan htio od njih. Cere se i pokazuju na različite vrste mirodija. […]
Pigafettove su riječi: ‘Magellanova slava preživjet će njegovu smrt. […] Vrlo je dobro poznavao pomorske karte i umjetnost brodarstva, bolje nego ijedan drugi čovjek na svijetu. To jasno slijedi iz toga što nitko drugi nije prije njega smogao ni duha ni hrabrosti oploviti svijet’. […]
Brodove bi trebalo zašuperiti. Grede su trule, a donji dio brodova sav je obrastao algama i školjkama, pa brodovi jedva plove. Ispod palube probija voda, kroz mjesta na kojima su sastavljene daske neprekidno šiba tankim mlazom u brodski prostor. […] Kobilica ‘Trinidada’ je usred broda uleknuta još odonda kad se brod nasukao kod Bornea. Kroz brodska rebra prodire voda, pa u prostorijama za teret pljuska smrdljivi mulj koji je kao kaša, kao močvara. ‘Victoria’ ima rupu i ljudi rade na sisaljkama. Potegnu li sisaljke jače, truli rubovi još se više proširuju. To više nisu španjolski vojnici, to su gusari. […]
To su doista otoci blaženstva, preračunamo li trgovačku vrijednost toga posjeda u kapitale koji se mogu zgrnuti prometom robe s Moluka. Domoroci ih zovu ‘Moloco’, tj. ‘oni koji se pružaju na daleko’. […]
‘Victoria’ diže svoja nova jedra. Na njima je narisan križ Svetoga Jakoba od Galicije s natpisom: ‘Questa e la Figura della nostra buena Ventura’. To je znak naše sretne plovidbe. Kad bi bilo tako! Skladišne prostorije karavela pucaju od živežnih namirnica, svaki je brod utovario 80 tona vode za piće. […] ‘Zavjetovali smo se’, piše Pigafetta, a to je vidljiv znak općenitog raspoloženja, ‘ da ćemo poći na hodočašće našoj dragoj Gospi de la Guida, stignemo li sretno kući’. […]
Tri i pol mjeseca kasnije stigli su blizu Rta Dobre Nade. Jedva imaju još hrane. Jedu žito i rižu, piju ustajalu vodu, meso smrdi, istrunulo je, puno crvi i nije za jelo. Nisu ga mogli staviti u rasol jer nisu imali soli. U prostoriji za momčad jauču bolesnici. Odviše su slabi da bi ustali. Teško pate, a Pigafetta se brine za njih. […] Jedu sirovu rižu jer više ne mogu kuhati. ‘Victoria’ propušta vodu, pa se moraju latiti sisaljki. Donji brodski prostor pun je vode i ljudi padaju izmoreni pokraj sisaljki. Dvadeset i dva mornara umiru od gladi, pa ih bacaju u more, a Pigafetta ima još toliko humora da promatra kako kršćani plivaju licem prema gore, a pogani licem prema ribama. […]
Sedam tjedana kasnije, 6. rujna 1522. doteturao je neki brod u luku Sanlucar. Brod? Hrpa trulih dasaka koje se koso vuku kroz vodu, izbušene platnice, svinuta ograda, otrcane, prljave, rastrgane krpe platna na ostacima jarbola. Ta slijepa, ranjena, napola potonula podrtina, upravo je pipajući u dva mučna dana stigla do Seville. Na palubi se nalazi 18 izgladnjelih i izmučenih likova koji se tresu u groznici; dan za danom, noć za noć, sat za satom i tren za trenom proveli su uz sisaljke. […]
Najgrandioznija pustolovina u povijesti ljudske volje je završena. Bili su na putu 1124 dana, a prešli su 46.270 morskih milja. […] Christobal de Haro, veseo, rumenih obraza, uvijek dobre volje, črčka u Sevilli svoje redove brojki: 214.190 maraka srebra stajala je Magellanova ekspedicija; 223.090 maraka donio je utržak tereta s ‘Victorije’. To je čisti dobitak od 8.900 maraka srebra. Brodovlasnik iz Antwerpena zarađuje 1740. Mirodije kupuje neki Nijemac iz Ulma, pa s tom robom radi izvrstan posao. Znanost je međutim postigla veći dobitak nego trgovina […] Svi sustavi mislilaca zasnivat će se ubuduće na tom putovanju. […] Tek kad su učenjaci točnije istražili i pomno zbrojili udaljenosti, ustanovili su da se otoci čudesa ne nalaze na španjolskom području, nego na lisabonskoj polovici onkraj demarkacijske crte. […] Valladolid prepušta Moluke Lisabonu, a Portugal plaća odstupninu od 3,5 milijuna maraka srebra. […] Vraćajući se sa svojega drugog putovanja, nestala je ‘Victoria’ sa svim živim na palubi. Ovideo, pisac i njezin suvremenik, sastavio je dostojan posmrtni govor: ‘Bilo je kao da morski valovi žele osvetiti poniženje ponosnoga broda. Trebalo ga je očuvati za potomstvo, kao rijetkost i relikviju, taj brod koji je prvi oplovio svijet’.“ (Rudolf Baumgardt, Fernando Magellan, Plovidba oko svijeta, Izvori – Mladinska knjiga, Zagreb, 1992, str. 19, 97, 103-104, 106-107, 114-115, 119, 139, 145-146, 179, 181, 186, 219, 228, 236, 241-242, 251, 253, 255-256, 258, 260, 263-265).

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *