Input your search keywords and press Enter.

Dubrovnik i trgovina olovom

Bosanski rudnici u XV. stoljeću bili su, između ostalih, izvor mekog olova (Olovo) i tvrdog olova (Srebrenica i obližnje mjesto Sasi) od kojih je tvrdo bilo nešto jeftinije, a nakon dolaska Turaka promet olovom je rutinski obnovljen 1467. godine. U Dubrovnik je od svibnja do kolovoza 1477. godine doneseno 634.364 litre [227.102,312 kg] olova, a 1479. godine neke isporuke iznosile su do 200 miljara (200.000 litara [71.600 kg]), kako je zabilježeno u poslovnoj knjizi Dživana Pripčinovića. Herceg Stjepan Vukčić je krajem 1463. godine preko povjerenika Ostoje Radosalića zvanog Žirković lopudskim brodićem trebao prevesti olovo u Veneciju.
Tereti su iz za transport pogodne Neretve prebacivani u Slano, a dubrovački kupci trampili bi se robom (tkaninama) za prodavače iz Olova. Dopremači olova još i prije 1466. godine donijeli bi olovo, a u unutrašnjost bi vraćali teret soli. Povećana iskapanja u Olovu značila su i potrebu analize rude u Hvojnici [Fojnici]. U Bosni se 1501. godine spomunju ‘kola’ (talionica) za obradu ‘le vene de piombo’ (moguće gleta [olovni oksid]). Vlastelin Andrija M. Crijević je u kolovozu 1473. godine mjenicom naredio drugom dubrovačkom vlastelinu predaju 30 miljara [10.740 kg] olova Vitu Primojeviću. Od 1472. godine postojala je u Slanome carinska postaja za prihvat olova. Trebinjac Račić je putem karavana Dubrovčanima vršio prijevoz srebra i svile iz Makedonije i Kosova. Po obveznici od travnja 1475. godine Marin A. Gučetić obvezao se primiti od jednog pučanina olova iz Srebrenice za 135 dukata.
Mjesto Olovo je imalo stalnu placu olova, voska i dr., te je tamo postojala i lokalna mjera za olovo (‘ad pondus de Olovo’). U proljeće 1485. potvrđena je odluka od kolovoza 1484. godine po kojoj su izvoznici olova morali platiti 2,5 dukata po miljaru olova ako bi izvozili na more izvan Dubrovnika. Emin Olova je slao darove u Dubrovnik, a primao je i bogata uzdarja. Bosanski franjevci su u listopadu 1487. godine dopremili na četiri konja olova koje su kao milostinju skupili u Bosni. U vlastelinske magazine u Dubrovniku dopremao je olovo Lucijan Bunić 1473. godine, a dubrovačka vlastela u trgovini olovom bili su Nikola L. Ranjina, Frano I. Sorkočević, Marin J. Gradić, Julije S. Đurđević i Nikola V. Zamanja. U knjigama dubrovačkih dugova zabilježeno je 1497. godine 20 zaduženja uz otplatu u olovu za 398 miljara [142.484 kg]. Nikolu Kendisalića su skrbnici dobara pok. Vitka Primojev(ić)a (†veljača 1490.) angažirali skupiti pokojnikovu ostavštinu u Olovu, Vrhbosni [današnje Sarajevo] i ostaloj Bosni i Srbiji. Od 1493. do 1497. godine učestali su bili i dovozi olova preko Goražda i krediti od Goraždana. Dosta pučana iz Dubrovnika bilo je angažirano u svrhu trgovine olovom iz Bosne. I u Vrhbosni se prodavao metal iz Olova, a neki Dubrovčani tamo su imali stalna skladišta za olovo, pa je Vrhbosna u određenom smislu „preuzimala funkciju minijaturnog Dubrovnika (‘Dubrovnik II.’)“. Trgovac Ivan B. Marković je u studenom 1496. dobio dopuštenje dubrovačke vlade da u Neretvi može krcati olovo za Veneciju pod jednakim uvjetima kao da obavlja ukrcaj u Dubrovniku. Nikola Martinović je sukladno dogovoru 1493. već krajem 1494. godine poslao u Dubrovnik 155 miljara (55,5 t) olova na 726 konja, a (ukupna) vrijednost bila je 1.250 dukata. Tako je od zlatara Nikole R. Ratkovića od ožujka 1493. do kraja 1494. godine primio Ratko Vukosalić 155 miljara (velike dubrovačke mjere) olova na 726 konja, a ovaj im je trebao dati soli i zatim smjestiti olovo u dućan zlatara.
U kancelariji Slanog bilo je potrebno napraviti ugovor o prijevozu olova, glete i druge robe iz turskih zemalja za prijevoz u Dubrovnik (susljedno odluci 10. lipnja 1501. za vlasnike barki u okolnim mjestima Slanog). Za tkanine karizeje koje je primio do Gradića u Dubrovniku, Nikola Milotić iz Olova bio je u dugu isporuke 90 miljara [32.200 kg] tvrdog i 50 miljara [17.900 kg] mekog olova tijekom kolovoza 1501. godine. Frano J. Albertis i Nikola M. Dimitrijev sporazumjeli su se 1501. godine o preuzimanju beratske svile i 150 miljara [53.700 kg] olova iz mjesta Sasi; pošiljka ukrcana na korčulanski brod težila je 38.904 libara [13.927,632 kg] s 396 komada. Cvjetko Vinarić je 1510. godine u Dubrovnik dopremio 40 miljara [14.320 kg] olova i 10 miljara [3.580 kg] glete, a za izvoz olova u Veneciju angažirao je 1508. godine pomorca iz Chioggije. Stalno naseljen u Veneciji Benko Šimunović dolazio je u rodnu Bosnu i nabavljao olovo.
U rukama Dubrovčana bila je placa u Olovu. Miho M. Cicer iz Vrhbosne je novac potreban za kupovinu i prijevoz (olova) osiguravao i manjim poslovnim kreditima od vlastele u Dubrovniku, a kao zalog su poslužile „njegove srebrne čaše i druga srebrnina“. Vrhbosna [današnje Sarajevo] je 1502. i 1503. godine izgledala kao rudarsko mjesto, a u prodaji metala sudjelovao je i sultanov emin, te su metal proizveden u Olovu tamo donosili Dubrovčani kao npr. Radoslav Bogdanović. Zlatar Marin Mihov (†1513.) bio je veliki uvoznik metala iz Srebrenice i Olova. Vlastelin Marin N. Ranjina uz drvo je na Siciliju izvozio i olovo, a pučanin Ivan B. I. Markov izvozio ga je u Apuliju i Siciliju. Pavao Bakrović izvozio je olovo na sajam u Lancianu. Navodno je Filip Milutinović 1503. godine izvozio 13 tona olova u Genovu, a 30 tona u Španjolsku. Za tvrdo olovo iz Srebrenice nije bilo uputno da bude lomljive vrste. Olovo je otpremano na Italski poluotok i iz Stona. Od trgovaca je olovo primao Bartol Stonjanin u posebnom općinskom skladištu (u vlastitoj kući stanovanja), ali bilo je smješteno i „pod svodovima (voltima)“ u gradu Stonu gdje je bilo i više privatnih magazina. Braća Marin i Vlaho N. Latinica poslovali su u Olovu. Miho M. Bunić i Franko F. Kasela primili su na zadršku 1.200 modija [51.000 kg] soli za naplatiti prijenos olova (uobičajeno podmiren za 30 – 50 modija [1.275 – 2.125 kg]).
Nakon osvajanja Bosne sultan Mehmed II. je hodži Bajazitu i vitezu Hoškademu predao na upravljanje rudnike srebra, olova i željeza, a ovaj zadnji ih je prodao, pored ostalih, Dubrovčaninu Paskoju Romegi za 7.000 dukata zakupnine (rudarska mjesta Srebrenica, Črnča, Zajača i Krupanj). Gotovo redovita praksa postale su prodaje olova od 1480. godine u organizaciji amaldara (carinika) i sultanovih podložnika. Odlukom dubrovačke vlade početkom srpnja 1484. godine svaki trgovac je mogao kupiti olovo od amaldara (carinika) koje se nalazilo u gradu Dubrovniku i pritom ga dubrovačke vlasti nisu progonile. Mihovil Milotić je bio amaldar (carinik) u olovu 1497. godine, a izvozio je olovo i preko mora, pa je korčulanski pomorac Frano Žilković primio (u olovu i pšenici) 155 dukata i 1.040 akči. „Sudbina tih Dubrovčana, carinika po rudnicima, uvijek je bila žalosna, iako je pružala mogućnost brzog i nerizičnog bogaćenja; oni su bili dužni svojim sugrađanima gledati kroz prste pri manipuliranju i odvozu metala, a kad bi nastali zbog takve tolerancije dugovi koje sami ne bi mogli nadoknaditi, postajali su prijestupnici pred osmanlijskim vlastima, te bi ih Dubrovčani preuzimali i likvidirali jer mrtvi svjedoci nisu opasni“, zaključio je Bogumil Hrabak, te dodao da su „dubrovački trgovci bili rešetani i na Pločama, pred vratima svoga grada. I tu su pojedini značajniji dovoznici bili dužni“.
U početku XV. stoljeća miljar olova u Dubrovniku vrijedio je 7 dukata, a 1451. godine 7,5 dukata. Za olovo iz Olovca je 1470. godine plaćeno 14 dukata za miljar, a 1471. godine 15 dukata. Cijene su snižene 1487. i 1488. godine na 7,5 odnosno 7 dukata, dok su za miljar 1497. godine iznosile 8 – 8,5 dukata, nadalje 1505. godine 10 dukata, te 1519. godine 7 dukata. Kad je cijena kupnje olova u Srebrenici 1505. godine bila 6 dukata, u Sasima je iznosila do 4 dukata, a u Dubrovniku 10 dukata. Olovo iz Srebrenice je 1509. godine procijenjeno na 3 dukata za miljar, a „meko olovo“ u Dubrovniku vrijedilo je 8,5 – 9 dukata. Za prijevoz su korišteni teretni konji „vlaha ponosnika“ i planinski konji, a ukupni teški konjski teret iznosio je 213 – 225 litara [76,25 – 80,55 kg]. (Bogumil Hrabak, Dovoz bosanskog olova u Dubrovnik 1463–1520. godine, Hercegovina, /Časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe/, 5, Mostar, 1986, str. 31-58, 60-65).

[Izvatke odabrao: Đivo Bašić]

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.