Input your search keywords and press Enter.

Dubrovčanin Andrija Altesti i drugi (Dubrovčani) u Rusiji

Zapitati se danas (kao i 1934. godine) tko je od Dubrovčana bio suradnik ruske carice Katarine II. bilo bi jednako odgovoru nekolicine (ili gotovo nikoga) da je to bio Andrija Altesti. Andrej Ivanovič Aljtestij bio je sin uglednika koji je obnašao visoku službu Dubrovačke Republike. Rođenjem Dubrovčanin, školovao se na Italskom poluotoku gdje je došao u doticaj liberalnih ideja. Kako nakon stjecanja visokog obrazovanja u Dubrovačkoj Republici nije mogao dobiti adekvatno zaposlenje, okrenuo se inozemstvu. U Carigradu se bolje upoznao s ruskim poslanikom na kojeg je ostavio dojam obrazovanog i učtivog čovjeka, pa je postao tajnik ruskog poslanika. Nakon izbijanja rusko-turskog rata [tada su bila dva takva rata 1768.-1774. i 1787.-1792.] i diplomatskog prekida između Rusije i Turske, otputovao je u Rusiju zajedno s ruskim poslanikom. Poduzetni Dubrovčanin imao je uspjeha i u Petrogradu. Za rusku caricu Katarinu II. napisao je referat (izvješće) o političkom stanju Osmanskog Carstva (Porte), te je nastojao oko pobuđivanja interesa ruske vlade za Dubrovnik ne bi li Grad podno Srđa pridobio rusku zaštitu. Carica Katarina II. (vladala od 1762.-1796.) ukazala mu je vidnu ulogu u podjeli Poljske [postojale su tri podjele Poljske: 1772., 1793. i 1795. godine, koja se našla na teritorijalnom jelovniku Ruskog Carstva, Pruske i Habsburške monarhije]. Altesti je postupno stekao popriličan utjecaj u ruskim poslovima, pa mu je u tom smislu pomagao prijatelj grof Zubov, inače ljubimac ruske carice. Kratkotrajne uspjehe talentiranog Dubrovčanina u Rusiji zamijenio je zatvor u Kijevu jer je ruskim carem postao Pavao I. (1796.-1801.) koji je potjerao ljubimce bivše ruske carice i njegove pokojne majke. U kijevskoj Pečerskoj tvrđavi proveo je više od tri godine. Nakon dolaska novog ruskog cara Aleksandra I. (1801.), sina cara Pavla I., Altesti nije uspio steći svoj stari rang u ruskoj državnoj službi, pa je napustio Rusiju. Prodao je svoje velike i bogate posjede, te se odselio u Goricu odakle je često išao u Pariz, Beč i Veneciju. Umro je početkom 1840. [po nekima 1850.] godine. Ostala je priča da je poslije smrti ostavio rukopis netiskanih memoara o vremenu ruske carice Katarine II. za buduća pokoljenja. Andrija Altesti imao je dvoje djece: sina Mata koji je bio poručnik u ruskoj ratnoj službi (junski Gusarski puk) i kćer udatu za grofa Veniera, sina zadnjeg mletačkog poslanika u Rusiji. Dubrovčanin Andrija Altesti u Rusiji se zibao između „osmjeha velike sreće i teške kušnje sudbine“. (Sergije Vl. Štein [Stein], Dubrovčanin – saradnik [suradnik] ruske carice, Narodna svijest, god. XVI, br. 38, /19. IX. 1934./, Dubrovnik, 1934, str. 2. Vidi ponešto opširnije: Vinko Foretić, Hrvatski biografski leksikon, https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=498).
U nekoliko neuspješnih pokušaja Dubrovačka Republika nije uspjela izboriti stalno diplomatsko predstavništvo odnosno iz svojih redova postaviti stalnog priznatog diplomatskog predstavnika u Petrogradu. (Bogdan Krizman, Diplomati i konzuli u starom Dubrovniku, IBI, Zagreb, 1957, str. 202, 204). „Dubrovački altruizam ne smijemo smatrati nego supstitutom dubrovačkog zdravog državnog egoizma (sebeznalog smisla u pogledu jačine, veličine i prestiža u međunarodnom kolu) koji je sve prosuđivao po stanju svoga diplomatskog barometra gledajući da li je dotična stvar korisna za [Dubrovačku] Republiku ili može li joj (p)omesti redoviti tijek“. (Božo Cvjetković, Dubrovačka diplomacija, I. dio, Nakla[d]na knjižara „Jadran“, Dubrovnik, 1923, str. 17-18). Karakteristike orijentalne despocije naziru se bliže ili dalje i Zapadu i Istoku: „Poklisarima je uvijek prijetila sudbina brojnih stranih diplomata u Turskoj, koje je sultan u ‘pravednoj srdžbi’ znao zatvarati u ‘Zamak sedam kula’. (Na veliko veselje stranih diplomata u Carigradu, Porta je početkom XIX. stoljeća obavijestila austrijsku i prusku misiju da taj zamak više – ne postoji!)“. (Bogdan Krizman, O dubrovačkoj diplomaciji, Naklada „Školske knjige“, Zagreb, 1951, str. 100).
Jedan Andrija Altesti spominje se, zajedno s Ruđerom Betterom, u službenom zapisu 2. lipnja 1740. godine u svezi popisa tereta ukrcanog na dubrovačkoj feluki (filjugi) Ivana Palikuće iz Cavtata nakon havarije (nezgode na moru) tijekom putovanja iz Barlette za Dubrovnik. (Josip Luetić, O pomorstvu Dubrovačke Republike u XVIII. stoljeću, Građa za pomorsku povijest Dubrovnika, knj. 2, Pomorski muzej Dubrovnik – JAZU u Zagrebu, Dubrovnik, 1959, str. 155).
U Pomorskom muzeju u Dubrovniku nalazi se portret dubrovačkog brodovlasnika Andrije Altestija, ulje na platnu nepoznatog majstora, iz XVIII. stoljeća (DUM PM 103).
Inače, nekadašnji znanstveni „kustos“ Puškinovog doma Ruske akademije nauka i docent Jurjevskog dorpataskog sveučilišta (Estonija) Sergije Vl. Stein namjeravao je 1934. godine istražiti odnose Dubrovnika i Rusije, pa je u tom smislu pozvao „sve arhive bilo državne bilo privatnih društava i obitelji“, osobito plemićkih obitelji Altesti, Vodopić, Natali(ć) i Stulli, za staviti mu na raspolaganje arhivski materijal predaka koji su službovali u Rusiji. (Sergije Vl. Stein, Književna zamolba, Narodna svijest, god. XVI, br. 23, /6. VI. 1934./, Dubrovnik, 1934, str. 4). Sabo Vladislavić, grof. Raguzini (Raguzinski), bio je ruski poklisar u Kini i bliski suradnik Petra I. Velikog (1672.-1725.). (Sergije Vl. Stein, Dubrovački pjesnici za Petra Velikoga, Narodna svijest, god. XVI, br. 51, /21. XII. 1934./, Dubrovnik, 1934, str. 4). Dubrovčanin Jeronim Natali bio je pukovnik ruske vojske u drugoj četvrtini XVIII. stoljeća, a u Rusiji se oženio Sofijom De Tran, kćeri viceadmirala De Trana. Petar Natali bio je suradnik ruskog vojskovođe Suvarova, sudjelovao je u zauzeću tvrđave Očakov, a ruska carica Katarine II. dala mu je odličje za hrabrost časničkog ordena sv. Đorđa kao i rusku mirovinu, te je u Dubrovniku izgradio kuću na Gornjem Konalu i umro 9. kolovoza 1801. godine. (Sergije Vl. Stein, Dubrovčani Natali u Rusiji, Narodna svijest, god. XVI, br. 47, /21. XI. 1934./, Dubrovnik, 1934, str. 1-2).
Juraj Križanić (1617/8.-1683.) zapisao je: „Danski je kralj rekao o našim poslanicima ‘Budu li ovi ljudi češće k nama dolazili, morat ću im izgraditi svinjski kotac, jer gdje oni proborave, tamo pola godine ne može nitko živjeti od smrada’. […] Zbog svih tih razloga nije čudo što nas tuđinci osuđuju, o nama zlo govore, te sami mnogo izmišljaju i dodaju čega i nikada i nigdje nije ni bilo. […] Grci, kad hoće reći kmet, rob, sužanj, robijaš na galiji, upotrebljavaju naše narodno ime – Slaven (‘Sklavos’); to je, kažu oni, moj Slaven tj. ovo je moj sužanj. Sužnjem nekoga učiniti, kažu oni, znači nekoga – poslaveniti (‘sklavonit’). […] Jednom je kod nas vlast bez kraja i konca raspuštena, svojevoljna, neuredna, a drugi put je preko mjere tvrda, stroga i okrutna.“ (Juraj Križanić, O slavenstvu i Rusiji, u: Hrvatska / Rusija, Kulturno-povijesne veze, Most / The Bridge, Zagreb, 1999, str. 51-52, 59).

Đivo Bašić

Carica Katarina 2

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *