Input your search keywords and press Enter.

Dubrovačka Republika i otvoreni slobodnotrgovinski zametak početaka i prosperiteta SAD-a

Evo nekih izvadaka iz tekstova o Dubrovačkoj Republici i SAD-u:

„Iako nema podataka o stavu dubrovačke vlade, možemo reći da su stari Dubrovčani kao cjelina sa simpatijom pratili oslobađanje Amerike. Nisu to radili samo iz sentimentalnih motiva, što se diže jedna nova republika, jer su Dubrovčani jednako dobro znali voditi trgovinu i s monarhijama i s republikama, s kršćanima i nekršćanima. Zato je ‘nevjernik’ i ‘neprijatelj’ bio samo nesolventan trgovac ili vladar koji bi besplatno i na silu koristio dubrovačke brodove i njihove posade, kao što je baš tih godina bio slučaj u Maroku. Dubrovčani su zadovoljno gledali kako se otvara jedno novo tržište slobodnoj svjetskoj trgovačkoj utakmici […]

Najbolje i najvažnije vijesti slao je [Dubrovačkoj] Republici iz Pariza njen predstavnik Francesco Favi, koji je bio ujedno i toskanski predstavnik u Parizu, te je [Dubrovačka] Republika baš njega izabrala za svog agenta 1774. godine, u doba preokreta u francuskoj vanjskoj politici […] Favi je, uz male prekide, služio odano Dubrovniku skoro 30 godina i, uz ostalo, redovno slao izvještaje o situaciji iznoseći ponekad, doduše čedno i bojažljivo, i svoje mišljenje. […] Učahurenost jedne senilne vladajuće klase, koja nije trpjela novotarija, dade se usporediti s postupcima jednog sličnog još dekadentnijeg režima: Venecije. Usporedba nije Žarka Muljačića, već Luja Vojnovića koji je, kad je pisao francuski, znao reći gorkih riječi na račun voljenog Grada i njegovih upravljača (‘La Monarchie française dans l’Adriatique’, Paris, 1918, str. 235). […]

U ljeto 1783. očekivalo se potpisivanje mira u Versaillesu, što je uslijedilo 3. rujna 1783. godine. Sve su države već bile priznale novu republiku. Čujmo, kako je izgledao čin kojim je Dubrovnik ‘de iure’ priznao Ameriku. Favi 7. srpnja 1783. javlja ([DAD, Isprave i akti,] N. 2802): ‘[…] Prema Vašim uputama pošao sam k njima i nakon što sam im izručio pozdrave Vaših Ekselencija, preporučio sami im brodove podanika Vaše [Dubrovačke] Republike izjavivši da su i oni željni okoristiti se prednostima koje Europi pruža nezavisnost i sloboda amerikanska. Ovo im se jako svidjelo, pa su oni odgovorili da dubrovački brodovi mogu kao i svi drugi brodovi ulaziti u američke luke sigurni da će biti lijepo primljeni i da će naići na sve one pogodnosti koje uživaju i lađe drugih nacija. Njihove su luke, zaista, otvorene za svakoga, i tako se jednako sa svima postupa da je skoro nepotrebno učiniti (i formalno) ugovor s Amerikancima. […]’. Favi je još nekoliko puta predložio [dubrovačkoj] Vladi slične korake. 28. VII. 1783. poslao je adresu predsjednika Kongresa na engleskom jeziku. Ona glasi: ‘His Excellency Elias Boudinot Esquire President of Congress, Philadelphia’. […] pa završava proročki: ‘Po svemu se čini da će ona zemlja [SAD] postati najsnažnija na svijetu’. […] 4. VIII. 1783. […] opominje ujedno Dubrovnik da se trgne i stupi u pregovore sa SAD ([DAD, Isprave i akti,] N. 2804). (Žarko Muljačić, Odnosi Dubrovnika i Sjedinjenih Američkih Država, Naše more, god. III, br. 1, Dubrovnik, 1956, str. 66-68).

„4. veljače 1782. [Francesco] Favi je signalizirao [dubrovačkom] Senatu da je američka pobjeda nesumnjiva i da je mir blizu, pa će državu morati ili prije ili kasnije priznati sve države koje to nisu uradile. Dubrovčani su kao cjelina sa simpatijama pratili oslobađanje Amerike. Nisu to radili ni iz kakvih sentimentalnih pobuda niti zbog toga što se diže jedna nova republika, već iz čiste ekonomske računice. Dubrovački pomorski privrednici u to doba ekspanzije dubrovačke trgovine daleko izvan Mediterana veselili su se slomu privilegirane razmjene između Europe i SAD koja se dotada odvijala u smislu Cromwellova ‘Act of Navigation’ iz 1651. godine. Po tom zakonu mogli su europsku robu u sjevernoameričke naseobine voziti samo engleski brodovi, a američku robu u Europu samo oni i brodovi iz tih kolonija. […]

Favi je 3. ožujka 1783. odgovorio da će Francuska uskoro sklopiti novi trgovački ugovor sa SAD […] U tom i u pismu od 20. veljače [1783.] koje se više ne nalazi na mjestu u dubrovačkom Arhivu, Favi je sugerirao dubrovačkoj vladi da mu dozvoli službeno posjetiti Franklina i time ne samo ‘de facto’ nego i ‘de jure’ prizna SAD.

Oprezni [dubrovački] Senat odgovorio mu je 19. svibnja 1783. da se o njegovu prijedlogu raspravljalo, ali da još nije za to vrijeme. Tek kada sve države, a osobito Engleska, priznadu slobodu tih kolonija, može i on poći u posjetu k američkim predstavnicima da im preporuči dubrovačke brodove i isposluje za njih slobodan ulaz u američke luke. […] U ljeto 1783. godine bilo je svima očito da je mir samo pitanje dana. 7. srpnja [1783.], kad je Favi još jednom apelirao na politički razum svojih gospodara, već su sve države, pa čak i Engleska, bile priznale SAD. Favi je u smislu ranije primljenih direktiva službeno bio posjetio američke diplomate koji su ga lijepo primili i odobrili mu sve što je tražio s napomenom da formalno nije potreban nikakav posebni ugovor jer su američke luke otvorene za brodove svih zemalja. […]

Dok je prije sklapanja mira strah od britanske flote mogao imati opravdanja, kasnije oklijevanje dubrovačke Vlade ostaje zagonetno i može se objasniti samo pretjeranom konzervativnošću i zaziranjem od svake novine. Sličan stav zauzela je Vlada Mletačke Republike koja je također dopustila da njeni brodovi trguju sa SAD, ali nije smatrala potrebnim nikakav ugovor. Začahurenost i zatvaranje u se povezali su obje senilne vladajuće garniture u strahu pred svakom, pa i pozitivnom novinom i doprinijeli skorom kraju tih režima.“ (Žarko Muljačić, Američka revolucija i dubrovačka pomorska trgovina, Pomorski zbornik, knj. 6, Zadar, 1968, str. 523-525, 528).

Zanimljivo je da je u knjizi: Dragoljub Živojinović, Američka revolucija i Dubrovačka Republika 1763-1790, Prosveta, Beograd, 1976, između str. 160-161 donesen preslik dokumenta: „Uputstvo [dubrovačkog] Senata poslaniku Faviju u kome mu nalaže da prizna nezavisnost bivših američkih kolonija“. Po nekim znanstvenicima Dubrovčani su, pa time i Hrvati, „među prvima koji su priznali SAD“. (Ljubomir Antić, Croats and America, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1997, str. 37).

„U radu: Vinko Ivančević, Nešto građe o pomorsko-trgovinskim odnosima starog Dubrovnika s Amerikom, Pomorski zbornik, knj. 1, Zadar, 1963, str. 533, autor je od 1783. do 1806. godine registrirao 33 prekooceanska putovanja jedrenjaka Dubrovačke Republike, od toga 11 u XIX. stoljeću. […]

Pavo Kovačević bio je ukrcan kao mornar na jedrenjaku Vicka Rocci, pa kad se iskrcao s tog broda, zatražio je i dobio dubrovačku putnicu za putovanje u luku Boston. Takve ili slične putnice za putovanje u Boston izdane su u isto vrijeme, u još uvijek ‘službeno’ važećem generalnom konzulatu dubrovačke države u Barceloni, i dubrovačkim pomorcima Božu Račiću (iz Župe dubrovačke) i Vicku Lonzi (rodom iz Zatona nedaleko od Dubrovnika). Račić i Lonza su bili zaposleni kao mornari na dubrovačkom jedrenjaku kapetana Iva Grbuljice. Ova su dva dubrovačka pomorca ostala bez zaposlenja jer je jedrenjak kapetana Grbuljice doživio težak brodolom u vodama luke Orana. Na osnovu tih podataka Josip Luetić je imao osnove zaključiti da su ti dubrovački pomorci bili ekonomski iseljenici, koji su otputovali u neku luku Sjevernoameričkih država radi zaposlenja i traženja boljeg i sigurno bržeg zarađivanja, a možda su se sklonili u tu veliku novu republiku zbog ratnih i drugih neprilika […] Kako se iz ovog kao i iz prijašnjih već objavljenih radova vidi, u toj plovidbi sudjelovali su dubrovački jedrenjaci tipa brik, pulaka, nav[a] [tada više nema slave galijuna].

U američkoj, engleskoj i u drugim mornaricama pri kraju XVIII. i u prvim godinama XIX. stoljeća nalazimo skoro isti tip jedrenjaka brik, ali s drugim nazivom: snow. I u službenim spisima Dubrovačke Republike u tome razdoblju je bilo registrirano nekoliko jedrenjaka tipa snow. […] S obzirom na opširno obrazloženo i veoma dokumentirano pisanje o problemima oko uspostavljanja diplomatskih odnosa vlade Dubrovačke Republike s vladom SAD (1778.-1790.) kao i s obzirom na neostvarene želje i nastojanja američkih diplomata u Europi da dubrovačka vlada učini i potpiše međunarodni trgovački ugovor sa SAD (što je moglo možda imati nekog utjecaja na dubrovačko prekooceansko brodarenje), Josip Luetić je mišljenja da do tog sklapanja trgovačkog ugovora nije došlo ne baš isključivo i poglavito zbog konzervativnosti, nesposobnosti ili senilnosti dubrovačke vlade. Josipu Luetiću se čini da je na takav službeni dubrovački stav moglo utjecati ponajviše stručno mišljenje i realna ocjena dubrovačkih pomorskih privrednika i dubrovačkih zapovjednika jedrenjaka (koji su pripadali novoj dubrovačkoj građanskoj klasi). Da su dubrovački pomorski privrednici i iskusniji dubrovački pomorski kapetani imali udjela u tome, svakome je našem povjesničaru jasno, a poglavito onome koji dobro pozna organizaciju dubrovačke uprave (i administracije), jer članovi odbora i komisija (u dubrovačkoj državnoj upravi) bili su iz redova iskusnih stručnjaka. Tako je bilo i u pomorskim dubrovačkim organizacijama i državnim organima. […]

Josip Luetić se nije želio upuštati u daljnja razmatranja tegoba i tadašnjih problema dubrovačkog prekooceanskog brodarenja (tehničke, nautičke, sanitarne i druge naravi) koji su također možda mogli utjecati na odgovarajuću odluku dubrovačke vlade. […] dubrovački pomorci u tim problemima išli su ukorak s drugim pomorcima, pa i s onim većih država. Tako se npr. vrijeme provedeno u prekooceanskim putovanjima dubrovačkih jedrenjaka kretalo ovako: Havana – Lisabon 46 dana plovljenja; New York – Napoli [Napulj] 50 dana; Livorno – New York 52 dana; San Thomas – Dubrovnik 70 dana; San Thomas – Napoli [Napulj] 70 dana; Marseille – San Thomas 59 dana i tome slično. […] Po mišljenju Josipa Luetića trebalo bi izmijeniti ili barem ublažiti tvrdnju Vinka Ivančevića ‘da je Livorno bila luka iz koje su dubrovački brodovi održavali brojne i česte veze s Amerikom’, jer baš prema samom Ivančevićevu prikazu ‘Dubrovački brodovi koji se spominju u vezi s Amerikom’ jasno se može zaključiti da su jedrenjaci Dubrovačke Republike od 1783. do 1806. godine poduzeli samo 33 prekooceanska putovanja, a to je zaista neznatno s obzirom na vremensko razdoblje u kojem su izvršena ta putovanja, a s obzirom na brojno stanje dubrovačkih jedrenjaka izvanjadranske plovidbe.“ (Josip Luetić, O prekooceanskom brodarenju jedrenjaka Dubrovačke Republike u XIX. st. i o njegovu utjecaju na dubrovačke diplomatske odnose sa SAD, Građa za pomorsku povijest Dubrovnika, knj. 5, JAZU u Zagrebu – Zavod za historijska istraživanja pomorstva južne Dalmacije /Pomorski muzej/ – Dubrovnik, Dubrovnik, 1972, str. 145, 155-156, 159-163).

„Prvo brodarsko društvo na jedra koje je uvelo redovnu putničku prugu između Liverpoola i Sjeverne Amerike zvalo se ‘Old Black Line’, osnovano 1816. […] u pravcu zapada put je trajao 40 dana, a u pravcu istoka 24. dana. […] Kliper ‘Great Republic’, koji je pu to New Yorka do otočja Scilly prevalio u 12 dana i 3 sata, bio je najveći i najbrži [četverojarbolni] jedrenjak svog vremena.“ (Radojica F. Barbalić, Prve redovne pruge brodovima na jedra izmedju Evrope i Amerike, Pomorstvo, god. VIII, br. 7, Rijeka, 1953, str. 269).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *