Božićno drvo i drevnost simbolike (svjetlosti)

„Božićno drvo je zimzeleno stablo koje predstavlja zimski solsticij (suncostaj); kao što je Nova godina i svježi početak. To je stablo ponovnog rođenja i besmrtnosti, Rajsko stablo svjetala i darova, koje svijetli u noći. Svako svjetlo je duša, a svjetla također predstavljaju sunce, mjesec i zvijezde koje sjaju na granama kozmičkog stabla. Stablo bora posvećeno Atisu, Atargatis i frigijskoj božici-majci plodnosti Kibeli bilo je ukrašeno zlatnim i srebrnim ukrasima, zvonima i dr., sa svetom pticom na granama i žrtvenim darovima ispod; drvo je kasnije spaljivano. Drvo Yuletid bila je jela posvećena Wodenu/Odinu.

Yule dolazi od galskog ‘gule’, što znači ‘kotač’, a predstavlja kotač izmjene sunca zimskog solsticija, smrt stare i rođenje nove godine. Kao i saturnalija, to je povratak kaosa i praiskonskog mraka prije nego što se stvori i ponovno rodi nova godina. Mrtvaci se vraćaju tijekom 12 noći kaosa (i trajanja saturnalije), budući su spuštene zapreke između svjetova. Svaki od 12 dana predviđa vrijeme za odnosni mjesec nadolazeće godine. To je također svetkovina umirućeg Boga kojemu je rođendan 25. prosinca, a koji je, kao Tamuz, Atis i Dioniz, predstavljen nekipskim deblom (panjem, badnjakom) koji se obredno pali krajem stare godine, simbolizirajući smrt zime i ponovno rađanje snage sunca; vatra izvlači mrtve, te zajedno sa svojom stvaralačkom silom raspaljuje sunčevu snagu; također izvlači stari život svake osobe i stvara novi, dajući novi početak za novu godinu; pepeo (posmrtnih ostataka) raspršen je na tlu iz kojeg će izroniti novi život i proljeće. [Ponajviše uz čokoladni preljev (boje drva), danas se ponegdje umjesto cjepanice ili panja pravi istoimeni kolač. Poznat je čuveni „panj“ koji ima punjenje kesten-pirea.]
Deblo Yule je od hrasta, kozmičkog stabla Druida. U drugim obredima umirućeg boga to je bor Atisa, Dioniza i Wodena/Odina. Bršljan omotan oko debla je kruna Dioniza ili ‘biljka Ozirisa’. Svjetla i svjetleće loptice na stablu su sunce, mjesec i zvijezde na granama kozmičkog stabla, ili svjetla mogu predstavljati duše tijekom svetkovina mrtvih. Na stablu Atisa i Dioniza visjeli su darovi kao (žrtvena) darivanja bogovima, ali jela Wodena/Odina udijelila bi darove onima koji bi iskazali štovanje posvećenog drva.
Zimski solsticij 25. prosinca zajedno s ponovnim rađenjem sunca oduvijek je bio značajan veličajni čin u štovanju sunca. To je bio Dies natalis solis invicti (Rođendan Nepobjedivog Sunca) mitraizma, kada su snage svjetla trijumfirale nad tamom. U Egiptu je tada bog sunca ponovno rođen kao Horus, sin Izide; u Aleksandriji je to također bilo rođenje Ozirisa. U Babilonu je zviježđe Djevice, znak božice Djevice-Majke, sunce obdarilo rođenjem. U skandinavskom mitu u noći 25. prosinca pojavio se Baldur, sin nordijskog boga Odina. Kršćanska svetkovina ponoćke, usredotočena oko jaslica, upalila je svijeće za ‘svjetlonosnicu’ Mariju. Drevni obred najave ‘Djevica (Marija) je rodila, svjetlost se povećava’ mogao se čuti u mnogim područjima i vremenima.
Saturnalija je mračni aspekt Saturna, rimskog boga vremena, plodnosti i usjeva. Također je prolaz iz kaosa u svemir; (privremeni) prekid vremena. To je vrijeme žrtve starog kralja ili njegovog žrtvenog jarca, kao slabeće plodnosti, te poticanje ustoličenja novog kralja kao potentne plodnosti. Dvanaest dana kaosa simbolizira obrazac nadolazećih mjeseci godine. Razdobljem kaosa vlada gospodar nereda ili kralj graha (tintara) i kraljica graška (budala). U Babilonu su štovali 12 dana dvoboja između kaosa i svemira, a u kršćanstvu to je 12 dana Božića [tzv. dvanaestodnevnica].“ (J. C. Cooper, An Illustrated Encyclopaedia of Traditional Symbols, Thames & Hudson, London, 2004, str. 35-36, 144, 197).
„Putujući među litvanskim poganima početkom XV. stoljeća, Jeronim Praški je otkrio pleme koje je obožavalo Sunce i kao svetinju čuvalo veliki željezni malj. Žrec mu je kazao da je jednom davno Sunce iščezlo na četiri mjeseca, jer ga je moćni kralj zatvorio u golemu tvrđavu; no, zodijački su znaci istim tim maljem srušili utvrdu i oslobodili Sunce. Stoga su se oni klanjali tome malju. […] Na svojim putovanjima [australski] urođenici običavaju postavljati kamenje u krošnju na različitim visinama od tla kako bi obilježili položaj sunca na nebu u trenutku kada prolaze pokraj određenog drveta. Na taj način oni koji dolaze nakon njih doznaju u koje su doba njihovi prijatelji prošli tim mjestom“. (James G. Frazer, Zlatna grana, Podrijetlo religijskih obreda i običaja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002, str. 25).
Nismo li i sami prolazni ukrasi „kamenih“ ili manje kamenih (srca) u vječnom stablu Svemira?

Đivo Bašić