Ronald Reagan, Družba B. i privatizacija demokracije

U prvom dijelu priče o Ronaldu Reaganu koja je prikazana na HTV1 u petak uvečer 02. 03. 2012. ta je osoba prikazana dosta idilično, pa je čovjek mogao dobiti dojam svojevrsne priče za laku noć. Američki san i upornost u političkom životu SAD-a doveli su tog čovjeka na prijestolje najmoćnije države na svijetu.Čak su ga u reklamnim spotovima podržavali glumci John Wayne i (njemu nazivom pridan „novi“) Clark Gable, obojica masoni. Gotovo je nemoguće u potpunosti izdvojiti tajnu od javne povijesti, ali možemo prijeći preko nje kao da i ne postoji ili nas pak (obje) privremeno i(li) prividno mogu prevesti žedne preko vode.
„Od samog početka svoje političke karijere na mjestu guvernera Californije Ronald Reagan distancirao se od krutih, staromodnih tradicionalista i postavio Rockefellerove ljude za ključne savjetnike. Oni koji su u vrijeme predsjedničkih izbora 1980. mislili da je s Reaganom pobijedila ‘konzervativna, tradicionalna Amerika’ nisu mogli zamisliti koliko su u krivu. …Zašto je dao prednost Rockefellerovim savjetnicima i isključio ostale iz svog najužeg tima?
Jedan od Reaganovih ‘insajdera’ bio je Peter Vickers Hall, poznat kao vodeći američki fabijanac i član Instituta Tavistock za ljudske odnose (Tavistock Institute for Human Relations), podružnice Družbe Bilderberg. Godine 1981. Hall je u jednom govoru rekao sljedeće: ‘Postoje dvije Amerike. Prva: klasično, na industriji zasnovano društvo iz XIX. stoljeća. Druga: rastuće postindustrijsko društvo, u nekim slučajevima građeno na krhotinama stare Amerike. Upravo će kriza između tih dvaju svjetova dovesti do gospodarske i društvene katastrofe tijekom idućeg desetljeća. Ta dva svijeta nalaze se u temeljnoj opreci, ne mogu postojati istovremeno. Na kraju će postindustrijski svijet morati smrviti i uništiti onaj stari’.
Hall je predvidio propast američkog gospodarstva i industrije. Koliko je uznemirujuće čuti takvo što od čovjeka koji je prije 25 godina bio najuže povezan s predsjednikom Sjedinjenih Država? Je li moguće da je Reagan bio Bilderbergov paravan, postavljen u Bijelu kuću kako bi odigrao određenu ulogu za svoje sponzore?
U knjizi Hijerarhija zavjerenika: Komitet 300 John Coleman tvrdi: ‘Da je savjet [Petera Vickersa Halla] prihvaćen i primijenjen na Reaganovu administraciju vidljivo je po propadanju štedno-kreditnih i bankovnih djelatnosti, koje se ubrzalo zahvaljujući Reaganovoj gospodarskoj politici’. Coleman usput primjećuje i to da je Milton Friedman upravljao Bilderbergovim planovima za deindustrijalizaciju Amerike, ‘koristeći Reaganov predsjednički mandat kako bi ubrzao propast industrije čelika, a potom automobilske industrije i stanogradnje.’
Zastrašujuća je pomisao o tome kako se često čini da članovi Družbe predstavljaju gotovo svemoćnu silu kojoj se nikakva protusila nije u stanju suprotstaviti. …David Rockefeller, čija je obitelj financirala CFR [Council on Foreign Relations – Vijeće za međunarodne odnose], predstavlja zajednički nazivnik svih ovih paralelnih skupina. Osim što je počasni predsjednik CFR-a, pruža i stalnu novčanu i osobnu potporu TC-u [Trilateralnoj komisiji], CFR-u i Družbi Bilderberg.
Ne čudi, dakle, što kritičari smatraju da ove tri organizacije okupljaju koristoljubive elitiste koji, na račun zemalja u razvoju i država Trećeg svijeta, štite vlastito bogatstvo i ulaganja multinacionalnih banaka i korporacija u rastuće svjetsko gospodarstvo. Politika koju provode njima donosi korist, a sve nas zajedno vodi prema stvaranju jedinstvene svjetske vlade.
Kako bismo shvatili razmjere moći kojom raspolažu Bilderberg, CFR i TC dovoljno je prisjetiti se da su gotovo svi američki predsjednički kandidati – bilo iz Demokratske, bilo iz Republikanske stranke – pripadali barem jednoj od tih triju organizacija. …Predsjednika Cartera porazio je 1980. Ronald Reagan koji je, premda sâm nije bio član CFR-a, imao za potpredsjednika Georga H. W. Busha, člana CFR-a. Nakon što je postao predsjednik, Reagan je brzo u svoj ured nagurao 313 članova CFR-a. …
Zapravo je na svakim predsjedničkim izborima između 1928. i 1972. godine pobijedio član CFR-a (osim Lyndona Johnsona koje je više nego širokogrudno namirio Vijeće [za međunarodne odnose – CFR], popunivši većinu vodećih položaja u vladi članovima CFR-a). …
Kolumnistica Edith Kermit Roosevelt, unuka predsjednika Theodorea Roosevelta, o njima [članovima CFR-a] je rekla sljedeće: ‘Većina ljudi ne zna za postojanje ove zakonite Mafije. Pa ipak, moć Vijeća [za međunarodne odnose – CFR] mogu osjetiti svi – od profesora koji traži novčanu potporu neke zaklade, do kandidata za mjesto u kabinetu ili posao u Ministarstvu vanjskih poslova. Ono utječe na državnu politiku u gotovo svim područjima’.
George Wallace, američki demokrat koji je tijekom 1960-ih i 1970-ih godina u četiri navrata bio predsjednički kandidat, učinio je slavnom uzrečicu: ‘Između Demokratske i Republikanske stranke nema razlike niti koliko je crno pod noktom’. I bio je u pravu. …
Pokojni Gary Allen konstatirao je u svom međunarodnom bestseleru Dosje Rockefeller: ‘Rockefellerovi su Ministarstvo financija praktički pretvorili u podružnicu Chase Manhattan banke.’ …Ono što najšira javnost ne vidi jest kako predsjednik odabire imena za uži krug [sudaca Vrhovnog suda]. Ako je predsjednik član CFR-a, moguće kandidate pomno provjerava gomila od stotinjak ili više članova Vijeća okupljenih u ‘Specijalnu grupu’ ili ‘Tajnu ekipu’ koja radi iza zatvorenih vrata. Svako se ime temeljito ispituje kako bi se vidjelo tko će od odabranih najbolje provoditi odluke koje doprinose javnom mnijenju što ga članovi Vijeća za međunarodne odnose nastoje promicati diljem svijeta.
Ako pak predsjednik nije član CFR-a – u takvom je čudnom položaju bio George W. Bush – izabrani kandidat opet je pod utjecajem savjetnika koji su članovi CFR-a. Na taj se način, bez obzira na smjene predsjednika države, osigurava kontinuitet na Vrhovnom sudu. …
U biti, ako usporedimo Carterove riječi iz 1976. s onim što je 1980. tijekom kampanje protiv Cartera rekao Ronald Reagan, a što je prenio Time od 20. listopada iste godine, ostat ćemo zgranuti sličnošću jezika i misli. Evo Reaganovih riječi: ‘Mislim da u ovoj zemlji postoji elita i da su upravo njeni pripadnici oni koji vode elitističku vladu. Oni žele vladavinu šačice odabranih, jer ne vjeruju da su ljudi u stanju upravljati vlastitim životima… Hoćemo li mi imati elitističku vladu koja donosi odluke o životima ljudi ili ćemo vjerovati – kao što smo to činili kroz tolika desetljeća – da ljudi mogu donositi takve odluke za sebe?’… K tome se Reaganova tranzicijska ekipa od 59 članova, odgovorna za odabir i provjeru kandidata za najvažnije položaje u vladi, sastojala od 28 članova CFR-a, 10 Bilderbergovaca i 10 Trilateralaca.“ (Daniel Estulin, Istinita priča o Družbi Bilderberg, TELEdisk, Zagreb, 2009, str. 61-62, 92-94, 123, 170).
Nedavno sam tražio nešto dodatne radne memorije (RAM) za laptope IBM/Lenovo. Nemalo sam se začudio kada su mi iz Infineona u Njemačkoj odgovorili da je bankrotirala tvrtka Qimonda AG koja je zapravo bila najveći proizvođač poluvodičkih „memorijskih proizvoda“ i poslovala u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi, specijalizirana za proizvodnju DRAM-a (Dynamic Random Acces Memory) za računala kao što su HP, Dell, IBM i Sony. Početkom ožujka 2007., tržišna cijena za Qimonda AG memorijske proizvode počela je opadati susljedno smanjenoj potražnji. Cijene su padale što je više i više DRAM-proizvoda pristizalo na tržište, pa su tako cijene DRAM-a pale 85% u 2007. i 58% u 2008. godini. Zanimljivo je da se na toj internetskoj stranici stečaj-parničenja (u Sjevernoj Americi) spominje pravnička tvrtka Fox Rothschild LLP u Wilmingtonu (Delaware, SAD; Delaware Bankruptcy Lawyer & Attorney, Financial Restructuring & Bancruptcy Litigation), što odaje staru tradiciju. Također je indikativno da mnoge banke najviše koriste IBM/Lenovo (ili Dell) računala, pa tradiciju treba neupitno održavati i kontroliranjem „memorije“ naroda.
„U svojoj knjizi Povijest velikih američkih bogatstava, autor Gustawus Myers je kao glavnu silu koja stoji iza Druge banke SAD-a označio obitelj Rothschild. …S Rothschildovim sinovima razaslanim po Europi, od kojih je svaki upravljao jednom bankarskom kućom, obitelj je svaku vladu lako mogla uvjeriti kako treba nastaviti s otplaćivanjem svojih dugova da se politika ‘balansa moći’ ne bi okrenula protiv nacije dužnika. Drugim riječima, obitelj Rothschild suprotstavljala je jednu naciju drugoj, prijeteći im ratom. …Braća su mogla financirati obje strane u sukobu, osiguravajući na taj način ne samo otplatu dugova, već i zgrtanje ogromnog bogatstva. Ovu moć je dobro uočio Meyer Rothschild, a svoju strategiju opisao je ovako: ‘Dozvolite mi da kontroliram novac u državi, i nije me briga tko pravi njene zakone’.“ (Ralph Epperson, Nevidljiva ruka, Cipetić, Kastav, 2002, str. 159). Pisci povijesti trebali bi razumno i pošteno iznositi činjenice javne i tajne, službene i neslužbene povijesti, a onaj tko pravi zakone sigurno nije poveden uljepšavanjem povijesti.

 Đivo Bašić