Kupa

Prve glinene crjepove proizveli su Kinezi još u Neolitiku (10000 p.n.e.). Gotovo u isto doba i kulture Mezopotamije i Egipta su stvorile slične oblike crijepa. Stari Grci su preuzeli iskustvo tih naroda a Rimljani usavršili proizvodnju crijepa u radionicama. U Grčkoj su postojala dva osnovna oblika crijepa: Spartanci su koristili crijep koji su bili i donji i gornji zakrivljeni, a Korinćani su ugrađivali donji crijep ravnog oblika a gornji je bio zakrivljen. Od tih prvih oblika sa kojima se pokrivao krov došli smo do današnje kupe kanalice koja stvara prepoznatljive valovite obrise krovova.

 
 
 
Nastavak tradicije glinenog pokrova je teško slijediti jer nedostatak gliništa, a vjerojatno i brojni ratovi koji su se vodili kroz stoljeća, primorao je stanovništvo da koristi materijal koji je najlakše dobavljiv, a to je kamen. 
 
 
 
 
 

Kroz dugi niz godina većina objekata u Dubrovniku i ostatku Dalmacije je bila pokrivena kamenim pločama nejednake debljine i veličine.
Slamnatog pokrova je bilo vrlo malo.
Iako težinski kamen može stvoriti dosta problema u statičkom dijelu objekta, kameni zidovi su to bez problema preuzimali na sebe.
Prosječna debljina zidova unutar Dubrovačke jezgre je od 60 do 120 cm.
Međutim, u doba najveće ekspanzije Dubrovačke Republike dobar dio objekata je bio izgrađen od drveta. Nakon požara i potresa koji su zadesili Dubrovnik 1667. donesen je statut grada po kojem su se mogle graditi samo kamene kuće unutar zidina i svatko tko je došao živjeti unutar grada morao je donijeti određenu količinu kamena. Vjerojatno i pod utjecajem Venecije, krovovi su ponovno dobijali crvenu boju opeke. 

U Kuparima se proizvodio crijep koji je dobio naziv kupa (tal. coppa=čaša), a i samo mjesto je dobilo ime po proizvođačima crijepa. Ta je proizvodnja trajala sve do 1925. kada se ugasila i zadnja peć.
Oblik crijepa se prema predaji dobivao tako što se vlažna glina savijala preko natkoljenice i potom se sušila. Pošto radnici nisu imali «tipizirani» oblik bedara, dimenzija kupe je varirala po širini, dok je dužina uglavnom ostajala ista (465 mm).
 
Nakon potresa 1979. i nakon domovinskog rata gotovo 90% krovišta unutar stare gradske jezgre je bilo uništeno ili oštećeno. Obnova krovišta je započela 1993. g., a pošto se htjelo sačuvati prepoznatljivost panorame Dubrovnika, tvrtka Tondach je proizvela dva oblika kupe koji su trebali ponovno vratiti sjaj grada Dubrovnika. Kupa Libertas je nešto uža (185 mm) a kupa Dubrovnik šira (240 mm) u svom širem dijelu i namjena im je bila da se manja krovišta pokrivaju sa Libertas kupom a ona veća sa kupom Dubrovnik. Tondach je napravio taj isti crijep u dvije boje (oker i crvena) tako da se nejednakim miješanjem tih boja može postići efekat starosti pokrova.
Još jedna specifičnost kupa koje proizvodi Tondach jeste da su one, za razliku od većine kanalica koje se proizvode u svijetu, rađene, ne kao vučeni, već kao tlačeni crijep. Zbog toga se dobiva puno veća čvrstoća gline i bolja vodonepropusnost. 

Oblik crijepa nije u potpunosti radijalan već je donekle spljošten tako da eventualne nakupine lišća na krovu lakše kiša spere jer je prostor između dvije kupe nešto veći nego kod radijalnih kanalica koje su zbijenije.  Do danas je od preko 100 000  metara četvornih krovova unutar jezgre, obnovljeno gotovo 70% srušenih ili oštećenih krovova.
 
U Dubrovniku se i danas koriste kupe koje su stare više stotina godina tako da se ponekad prilikom rekonstrukcije krovišta stare kupe koriste kao gornje a nove kao donje, pa se krov i dalje doima kao da je izvoran.

„Dubrovački krovovi“

Amareta