Input your search keywords and press Enter.

Dvijestogodišnjica hrvatskoga velikana Vjekoslava Babukića

Donosimo uvodnik prof. Artura Bagdasarova, na temelju knjige Branke Tafre Gramatika u Hrvata i Vjekoslav   Babukić, Zagreb: Matica hrvatska, 1993., a povodom sutrašnje obljetnice 200 godina rođenja Vjekoslava Babukića, nezaobilazne figure hrvatskog narodnog preporoda, koji je objavio i tri gramatike.   
    Babukić se rodio u Požegi 16. lipnja 1812., a umro je u Zagrebu 20. prosinca 1875. Otac mu je bio Antun, licitar, a majka Agata, rođena Keleković, iz Samobora. Školovanje je počeo u Požegi, 1821./22. nastavio u Novoj Gradiški u “Oberschule“, zatim je išao u gimnaziju (1823.-1827.) u Požegi, a završava je 1828. u Pečuhu. Školujući se učio je njemački, mađarski i latinski. Prijevodi s francuskoga u “Danici“ dokazuju da je znao i francuski, a bilješke u rukopisnoj građi u NSB upućuju na znanje grčkoga. Znao je i slavenske jezike jer je to znanje bilo dio ilirkoga progrma, a također je učio glagoljicu i ćirilicu. Studiranje nastavlja u Zagrebu od 1830. Studira filozofiju i pravo. Pravo je završio 1832. Od 1833. radi kao bilježnik Banskoga sudbenog stola, a potom od 1836. u raznim odvjetničkim kancelarijama. Te je godine položio odvjetnički ispit te je kao suplent na Kraljevskoj akademiji predavao dvije godine mađarsko i međunarodno pravo.

    Tada napušta pravničku karijeru jer nije izabran za profesora i otad se sav posvećuje narodnom preporodu. 1832. kao 26-godišnjak postaje prvi tajnik Čitaonice  ilirske, a 1842. prvi tajnik Matice ilirske, na kojoj dužnosti ostaje do 1846. “Danicu“ je uređivao 1838.-1840. Prvim profesorom hrvatskoga jezika na Kraljevskoj akademiji postaje 1846., pobijedivši na natječaju na kojemu su sudjelovali još  Ivan i Antun Mažuranić, Mato Topalović, Stanko Vraz, Stjepan Mlinarić, Jozo Španić. 1850. premješten je na gimnaziju, nakon što je dvogodišnji studij filozofije na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji priključen gimnaziji. To mu je bilo zadnje namještenje. Sve manje piše i sve manje znači u javnom  životu. Ostao je usamljen i u privatnom životu jer se nije ženio.

    Babukićeva je bibliografija skromna. Objavio je samo jednu prigodnu rodoljubnu pjesmu, nekolioko rasprava o pravopisnim, odnosno o grafijskim problemima i tri gramatike. Tu možemo još dodati anonimni leksikografski rad, zatim priređivanje za tisak starijih pisaca (Kačić, Vitezović, Gundulić, Palmotić, Đurđević, Kavanjin). U “Danici“ se nalazi sitniji prilozi, što potpisani što nepotpisani. Redigirao je velik broj priloga za “Danicu“, prevodio razne vijesti s češkoga, poljskoga i ruskoga. U Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci čuva se njegova korespondencija, gramatički rukopisi te nezavršena biografija “Promemoria“ iz 1861. Među rukopisima nalazi se i ćirilički rukopis “Pravopis serbski i  osnova gramatike slavjanske narečja ilirskoga” (u Budimu 1837.).

    Babukiću je pripao najteži posao, trebao je opisati književni jezik, trebao je redigirati “Danicu“ i druge učiti. Takav posao tražio je cijeloga čovjeka, a velik dio nije ostao vidljiv ni priznat. Vjekoslav Babukić nezaobilazna je ličnost hrvatskoga narodnog preporoda. Bio je skroman, samozatajan, tih i neizmjerno odan interesima svoga naroda. Volio je ljude i vjerovao da se slogom i miroljubivošću može graditi napredak.

Jezična okužba   (preneseno s portala hkv.hr)
U pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi jedni jezikoslovci daju prednost navesku -oga/-ega u genitivu jednine, -omu/-emu u dativu i bez naveska -om u lokativu; drugi -og, -om, -om; treći -oga/-ega, -omu/emu, -ome, a svi zajedno objašnjavaju da se može rabiti i kraći i dulji oblik ovisno o stilu. Takve neujednačene normativne preporuke ogledaju se i u porabi pa ne samo da prosječni hrvatski govornici nego i poznati jezikoslovci rabe pridjevne i zamjenične nastavke kako im je drago.

U posljednje doba u biranom ili njegovanom izrazu obrazovane osobe prečesto daju prednost u svom pisanju nastavku -ome. Kako je u hrvatskom jezikoslovlju i šire stalno prisutna ta dvojba, navest ćemo sveučilišnu profesoricu Branku Tafru, pročelnicu Odjela za kroatologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, koja na očit način objašnjava svoje viđenje te zagane (problema): "Da ne bude sve jednostavno, pobrinuli su se jezikoslovci. Kad je pak riječ o lokativu jednine muškoga i srednjega roda u pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi, danas se u tekstovima pisanim njegovanim jezikom rabi gotovo isključivo oblik na -ome: u Šumarskome listu.

Je li i ovdje glavnu ulogu odigrao koji jezikoslovac ili je nadjačala želja da bude svakako drugačije nego prije (zbog čega su izvješća o djelatnicima bila potisnula izvještaje o radnicima), nije sada tako bitno, ali se u ovom slučaju išlo i mimo sustava i mimo tradicije i mimo gramatičkih propisa (norma dopušta i takav, akuzativni oblik). Svi dokazi da je u hrvatskim gramatikama do vukovaca, dakle do kraja 19. st., lokativni nastavak -om, a samo izuzetno -ome, što potvrđuje i povijesno i dijalektno stanje, a što su i srpski jezikoslovci priznavali kao "zapadno obilježje", nisu uspjeli zaustaviti širenje lokativnoga nastavka -ome.

Vjekoslav BabukićNi u ovom slučaju nema mjerodavnih koji bi odredili što je pravilno. Zato samo preporučujemo da tko želi pisati njegovanijim stilom i ostati na tragu hrvatske gramatičke tradicije, neka piše -oga, -omu, -om" (v. Pregršt jezičnih zrnaca // Nova mehanizacija šumarstva, vol. 28 (2007): 81). Potpuno se slažem s njom. Opet smo, ne znamo po koji put, pali u jugoslavensku jezičnu klopku. Netko je od glasovitih hrvatskih jezikoslovaca počeo pisati ili predložio nastavak -ome u Ljd. i svi su do jednoga kao u staro doba Broz-Tita progutali tu pilulu. Bilo koji poznavatelj hrvatskoga jezika nije poglavar jezičnoga redarstva. I zatim pitamo sami sebe zašto hrvatski sliči srpskomu!

Vjekoslav Babukić u Ilirskoj slovnici iz 1854. na str. 209, izričito kaže da se dativ i lokativ trebaju "dobro razlučiti" jer se dativ svršuje na -mu (-omu ili -emu), a lokativ na -m (-om ili – em), odnosno da se nikako ne smiju miješati ta dva padeža, a da se -ome jedino pjesnicima može dopustiti kao "necessitas metrica". Branimr Belaj u članku "Mjesto Vjekoslava Babukića u procesu normiranja hrvatskoga jezika" piše: "Ne treba zaboraviti ni pitanje naveska u zamjeničko-pridjevnoj sklonidbi – pitanje koje Babukić, a kasnije Mažuranić i Veber, jednoznačno rješava (dativ -omu/-emu, a lokativ -om/-em tj.bez naveska) za razliku od današnjih gramatika" (Jezikoslovlje, god.1., broj 1., 1998., str.18.). Tvrdnja B.Belaja nije sasvim točna što se tiče sadanjih slovnica. Skrenite svoju pozornost na ono što piše u Težak-Babićevoj gramatici: " U hrvatskom jeziku u dativu jednine prednost ima duži nastavak (-omu, -emu) , a u lokativu jednine kraći (-om). Nastavak -ome stilski je obilježen " ( Gramatika hrvatskoga jezika, Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Zagreb, 2000.,str.120.). Usporedite što je pisao Babukić 1854.bit će jasno da Težak i Babić idu tradicijama Babukićeve slovnice i smatraju da je navezak -ome stilski obilježen.

Stojim iza tvrdnji svojih malobrojnih hrvatskih kolega da nastavak -ome jest srpski nanos koji ide namjerno od vukovca Maretića radi tzv. zbližavanja hrvatskoga i srpskoga jezika. Netko od vjerojatno uglednih hrvatskih kroatista početkom 90-h godina 20.stoljeća neoprezno iznova je počeo rabiti taj nastavak -ome i svi su se s tim odjednom okužili. Ta se jezična "okužba" (zaraza, infekcija) počela brzo širiti. Većina hrvatskih obrazovanih osoba pa i državnih znanstvenih ustanova forsira -ome a da pojma nema zašto, važno je da je drugačije nego prije 90-h godina 20.stoljeća. U jednoj je svojoj subesjedi "Ne može premijer Sanader s nogu odlučivati o pravopisu" Marko Samardžija rekao da " za dio aktualnih kolebanja u hrvatskoj standardnojezičnoj praksi dobrim je dijelom " zaslužna" nedosljednost recentne normativistike" ( Hrvatski kao povijesni jezik, Zaprešić, 2006.,str.196.).

Prema našemu subjektivnomu sudu, nanesena je šteta oblikoslovnoj normi hrvatskoga standardnoga jezika glede naveska -om i to već drugi put u povijesti hrvatskoga književnoga jezik.

Artur Bagdasarov
hu-benedikt.hr